HRVATSKA rukometna reprezentacija na impresivan se način kvalificirala na Olimpijske igre u Parizu. Na turniru u Hannoveru reprezentacija koju je prije dva tjedna preuzeo islandski stručnjak Dagur Sigurdsson briljantno je odigrala sve tri utakmice i pobijedivši Austriju, domaćina Njemačku i Alžir, izvadila vizu za najvažniji sportski događaj godine koji će se održati ovog ljeta u Francuskoj.
Za razliku od Eura u siječnju, na kojem je Hrvatska pod vodstvom Gorana Perkovca igrala loše i zauzela očajno 11. mjesto, Duvnjak, Cindrić, Martinović i ostali igrači u Hannoveru su pokazali sasvim drugo lice i oduševili javnost koja sad s puno optimizma čeka kolovoz.
Neno Kljaić kao oporba omiljenom Islanđaninu
Ipak, nisu baš svi u Hrvatskoj presretni s odabirom Dagura Sigurdssona. Jedan od nezadovoljnih je i proslavljeni hrvatski zlatni olimpijac iz Atlante 1996. Nenad Kljaić. Nekadašnji pivot je odmah nakon inauguracije islandskog stručnjaka na svom Facebook profilu napisao prilično oštar komentar, koji je podigao dosta prašine.
"Čestitam, gospodo iz HRS-a, pod vodstvom Zokija. Upravo ste donijeli smrtnu presudu svim hrvatskim trenerima. Doveli ste stranca (koji je dobar trener) i tako obezvrijedili sve naše trenere. Samo da vas pitam, što će se dogoditi ako na OI-ju u Parizu ne uzmemo medalju? Hoćete li vi konačno u kompletu dati ostavke?'' između ostalog je napisao Kljaić.
S obzirom na to da je hrvatska rukometna javnost s gotovo plebiscitarnim oduševljenjem dočekala Islanđanina, željeli smo čuti i drugu stranu te smo odlučili da je Nenad Kljaić idealan gost za rubriku Intervju tjedna.
Kljaić nam je odmah na početku rekao da se slaže da je reprezentacija u Hannoveru djelovala izvrsno, ali da će se prava slika njene vrijednosti i Sigurdssonova znanja pokazati tek u Parizu.
''Najvažnije je da smo se kvalificirali na Igre. Igrali smo stvarno dobro, ali prava slika ove ekipe će biti Pariz. Tamo ćemo vidjeti koliko ova reprezentacija doista može. Imamo igrački kadar vrijedan polufinala, no vidjet ćemo kako će to tamo izgledati. Tada ćemo biti puno pametniji. Igrački kadar nikad nije bio sporan. Dečki imaju kvalitetu i stalno sam govorio da ako ih se dobro posluži, mogu ciljati na medalju.
U Hannoveru je s obzirom na jako kratak period priprema bilo samo važno kako će to sve skupa izbornik posložiti. Objektivno, Njemačka i Austrija su dobre reprezentacije, ali ne spadaju u sam svjetski vrh. No ne bih želio umanjivati uspjeh reprezentacije, momci su stvarno odigrali dobro, posebice protiv Njemačke", rekao je Kljaić na početku intervjua, a potom je pokušao objasniti kolika je bila Sigurdssonova uloga u tome da se reprezentacija u kratkom roku iz izgubljene ekipe na Euru prije samo dva mjeseca transformira u Hannoveru u jednu posve drugačiju momčad nakon tek par treninga.
"Ovo je bilo dobro, ali pričekajmo Pariz"
''Objektivno, Dagur nije mogao puno toga promijeniti. Mogao je eventualno dati neke taktičke ideje kako bi trebali igrati i stajati na terenu. Sigurno je došlo i do pozitivnog šoka kod igrača nakon promjene Perkovca. Svi su se htjeli dokazati i svima je najveća želja odlazak na Olimpijske igre. U kratko je vrijeme neke stvari uspio posložiti, ali, ponavljam, pravu kvalitetu njegovog rada vidjet ćemo u Parizu.''
Goran Perkovac je nakon neuspjeha na Euru dobio otkaz, a u javnosti su se pojavile priče da je nekim svojim nespretnim i nepromišljenim izjavama narušio odnos s igračima, koji su mu okrenuli leđa. Kljaić ne misli da je Perkovca bilo tko sabotirao, ali se slaže da nešto očito nije štimalo na relaciji izbornik - igrači.
"Nitko nikoga nije sabotirao. To su gluposti. Igrači u prvom redu igraju za sebe, za klub ili za državu. Međutim, očito je da su popucale neke spone između igrača i Perkovca. Kad se to dogodi, onda više nema popravka. Moralo je doći do razlaza. Igrači nisu glupi. Oni odmah procijene koliko trener zna. Čim igrači zaključe da trener nema znanje ili im ga ne može prenijeti, a živi na pričama kako je u njegovo vrijeme bilo ovako ili onako, onda se stvara obrambeni mehanizam i tu je kraj priče.''
Nenad Kljaić je i prije tog nesretnog Eura bio među rijetkima koji su javno rekli da ne očekuju da će reprezentacija s Perkovcem napraviti dobar rezultat, a svog bivšeg suigrača proglasio je pijunom kojeg je Zoran Gobac namjerno žrtvovao kako bi otvorio prostor za Veselina Vujovića.
''O Perkovcu kao čovjeku i igraču sve najbolje. Ali o Perkovcu kao treneru nikad nisam imao najbolje mišljenje. Nakon kvalifikacija, u kojima smo igrali protiv Nizozemske, Belgije i Grčke, dodatno sam se uvjerio u to da sam bio u pravu i znao sam da ćemo doživjeti debakl. Samo par utakmica bilo mi je dovoljno da vidim da se stalno ponavljaju iste greške'', kaže nam nekadašnji dvostruki prvak Europe sa Zagrebom i dodaje da i dalje stoji pri tezi da je Gobac želio Veselina Vujovića.
"Zbog mog intervjua Indexu Gobac više nije mogao instalirati Vujovića"
''I dalje sam siguran da je sve bilo pripremano za Vujovića i da se ja nisam zaletio kad sam vašem portalu dao onaj intervju, pa se nakon mene javio i Pero Metličić, mislim da bi se to i dogodilo. Vujović bi bio izbornik. Nakon tog mog intervjua i reakcija koje su stigle Gobac više nije imao izbora i morao je odustati od Vuje.
Većina medija piše po nalogu Gopca i sve se pripremalo da Vuja bude izbornik. Ispadao je iz paštete. Vuja ovo, Vuja ono. O jednom Ivanu Baliću nikad se nije pisalo toliko koliko se pisalo o njemu. On je možda zahvalan sugovornik, ali smatram da su u pitanju neki drugi razlozi zbog kojih je toliko prisutan u našim medijima.
Kad se malo vratim u povijest, vidim da znam puno stvari koje javnost ne zna, a možda je i bolje da ne zna. S Vujovićem sam imao korektan odnos još otkako smo zajedno igrali u reprezentaciji bivše Jugoslavije. Sve do jedne situacije kad sam bio trener u Kataru.
Trener golmana mi je bio jedan bivši vratar iz Šapca. Tada mi je on rekao što ga je Vujović pitao za mene. Ne želim biti prost pa ponoviti što je rekao, ali od tada je za mene to bila gotova priča. Vuja kao trener? Nije loš, ali ni izbliza nije dobar kao što je bio kao igrač.''
Skandal s autom i opremom na SP-u 1990.: "Šabačka ekipa nas je htjela prevariti"
Kljaić i Vujović su prije više od 30 godina bili suigrači u reprezentaciji Jugoslavije. Bili su dio ekipe koja je na SP-u u Čehoslovačkoj 1990. protiv Rumunjske igrala susret za brončanu medalju. Bila je to odlična ekipa, kojoj su temelj bili igrači koji su sa šabačkom Metaloplastikom osvojili sve (Veselin Vujović, Veselin Vuković, Mirko Bašić, Slobodan Kuzmanovski i Mile Isaković).
U toj su momčadi bili i Zlatan Saračević, Nenad Kljaić, Iztok Puc, Irfan Smajlagić i Ratko Tomljanović. Na poluvremenu je Jugoslavija imala +2 protiv Rumunja, a onda se u nastavku dogodio debakl i poraz od čak šest golova razlike. Kljaić nam je otkrio zanimljivu priču s poluvremena te utakmice, za koju smatra da je bila ključna za to što je Jugoslavija u drugom poluvremenu igrala kao momčad međusobno posvađanih ljudi.
Kljaić se slaže da je Hrvatska u Hannoveru izgledala puno bolje nego s Perkovcem, ali i dalje smatra da je greška dovođenje Dagura Sigurdssona. Rekao nam je da ne vjeruje da Islanđanin u Parizu može odvesti Hrvatsku u borbu za medalje i objasnio zašto to misli. Također, smatra da je upravo on trebao biti nasljednik Perkovca i da je prilično siguran da bi se iz Pariza vratio s odličjem. Otkrio nam je i razloge zbog kojih u to vjeruje.
"Gopčevi novinari su od Dagura stvorili mesijansku ličnost"
"I dalje stojim iza onoga što sam rekao. Bez obzira na to što su sad naši mediji od njega stvorili mesijansku ličnost. Čitavu tu medijsku kampanju odradili su Gobac i HRS kako bi opravdali svoj potez. Da se razumijemo, protiv Dagura nemam ništa, ali smatram da Hrvatska ima dobre trenere koji su stvarali sve te igrače kroz godine i da smo mi bili ti koji smo rukometu učili cijeli svijet.
Kako će se sad neki naš trener prodati vani kad smo doveli stranca za izbornika? Bilo koji klub će reći: 'Što će nam hrvatski trener? Očito nemate pojma kad dovodite stranca za trenera.' To su prije nas napravili Srbi, doveli su Španjolca Geronu i isto je bila euforija kad je došao, a što se na kraju dogodilo? Ništa. Prošle su tri godine, a ostali su tamo gdje su bili i prije njega. Možda i gori.
U redu, glupo je uspoređivati Dagura i njegovo znanje s Geronom, koji je priučeni trener. Rekao sam već da je Dagur dobar trener, njih dvojica ne mogu ići u isti koš. Međutim, i dalje mislim da imamo odličnih trenera njegova ranga, možda i boljih, samo što je naš problem to što imamo podobne i nepodobne trenere.
Ove podobne smo sve izvrtjeli i njima se davala šansa. Nepodobni nisu ni došli na red. Imamo i dalje trenera, ali većina njih je odavno potrošena kroz Zagreb ili reprezentaciju. Ne postoji klub na svijetu koji je toliko trenera promijenio kao Zagreb unatrag 20 godina.''
"Ne vjerujem da će Sigurdsson osvojiti medalju u Parizu, a dobro znam zašto bih je ja garantirao"
''Iskreno, mislio sam da bih sad trebao dobiti priliku da preuzmem reprezentaciju, ali kao što sam znao i prije, za mene su vrata zatvorena. U reprezentaciji, ali i u bilo kojem drugom europskom klubu. Kad god bi stigla neka ozbiljna ponuda, Gobac bi to stopirao. Očekujem li da će Sigurdsson u Parizu osvojiti medalju? Iskreno, ne. Znam dobro koliko može i koliko zna, a koliko ne.
Bih li ja garantirao medalju? Još prije sam rekao, u slučaju da je ne osvojim, istog trenutka bih dao ostavku. Postoje argumenti zbog kojih mislim da bi reprezentacija sa mnom na klupi uzela medalju i njih je nekoliko. Tko zna, možda me demantira, ali u Parizu, kad dođu puno jače ekipe, vidjet ćemo koliko zna i koliko može.
Imat će dovoljno vremena za pripreme i na Igrama će se vidjeti prava slika. Nervira me kontradiktornost u našim medijima. Prije Hannovera se u slučaju eventualnog neuspjeha ili loših igara pisalo da je nemoguće da u dva dana nešto napravi, a sad ispada da je čudotvorac. Ponavljam, Pariz će biti prava slika i pokazati koliko je on dobar trener. Volio bih da me razuvjeri, ali..."
Kljaić nam je u već spomenutom nedavnom intervjuu pričao o svojim sukobima sa Zoranom Gopcem i tada je zaključio da zna da mu ovaj nikad neće dati klupu reprezentacije. Međutim, saznali smo da mu je Gobac sabotirao i neke druge angažmane, između ostalih, i klupu reprezentacije Srbije, Crne Gore i mađarskog Veszprema. Kljaića smo pitali otkud tolika moć Zoranu Gopcu da može, kako smo čuli, utjecati i na druge Saveze i vrhunske europske klubove.
"Gobac mi je sabotirao Srbiju, Crnu Goru i Veszprem. Zna on jako dobro da se ne bi mogao opravdati u Hrvatskoj kad bih ja tamo napravio rezultat"
''Nakon Eura 2018. u Hrvatskoj bio sam u ozbiljnim kombinacijama da postanem izbornik Srbije. Gobac je rekao da tako nešto ne dolazi u obzir. Kako je to moguće? Moguće je jer je on jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, i to ne samo u rukometu. Instalirao je svoje ljude poput Ratka Đurkovića u EHF ili IHF.
Tamo je član neke komisije, plaća mu je tko zna koliko tisuća eura, a praktički ne radi ništa. Peđa Bošković je potpredsjednik EHF-a. Postoji jako velik broj ljudi koje je instalirao u europsku ili svjetsku federaciju i koji od toga jako dobro žive. Plaće su im od sedam do 10 tisuća eura i naravno da ga moraju slušati.''
"Možda nije zahvalno da pričam o nekadašnjim službama bivše Jugoslavije, pa kasnije i u Hrvatskoj, što je sve Zoran Gobac radio. Moglo bi mi se obiti o glavu"
''Otkud Zoranu Gopcu tolika moć? Kad bih pričao o tome, onda bismo započeli jednu temu koja je posve nevezana za rukomet. Možda nije zahvalno da sad pričam o nekadašnjim službama bivše Jugoslavije, pa kasnije i o tajnim službama u Hrvatskoj, i što je sve Zoran Gobac radio... Nije zahvalna tema i moglo bi mi se to obiti o glavu.
Zašto me nije pustio u Srbiju? A što bi bilo da sam sa Srbijom napravio rezultat? To je on otvoreno rekao generalnom sekretaru Rukometnog saveza Srbije u Splitu na Euru 2018. Kako bi to onda opravdao u Hrvatskoj? Ista stvar je bila lani s Crnom Gorom kad su tražili izbornika. Bio sam u kontaktu s predsjednikom saveza Kapisodom i čovjek mi se samo preko noći prestao javljati.
Više nije želio odgovoriti ni na poruku. Nakon toga su izabrali Vladu Šolu. A zna se tko je gurnuo Šolu. S Veszpremom je bila identična stvar. Zašto to radi? Kad god vidi u nekome potencijalnu opasnost, istog trenutka ga odreže. Zbog toga je i Červar preko noći postao persona non grata.
Zoran Gobac je čovjek koji nema dobro mišljenje ni o kome. Tako se sprda i s ljudima iz Saveza, s trenerima, sa svima jer misli da je zaslužan za sve i da nije njega, da ne bi bilo svih ovih uspjeha hrvatskog rukometa. Njemu nije važno ni tko je trener ni bilo što drugo jer misli da sve može riješiti svojim manipulacijama.''
"Zbog mog starog Gobac je sad tu gdje je"
Velimir Kljaić, otac Nenada Kljaića, odveo je reprezentaciju Hrvatske do njenog prvog olimpijskog zlata u Atlanti 1996. Prije toga radio je fantastične stvari u Njemačkoj, gdje je vodio Wallau, Grosswallstadt i Essen. Prve trenerske korake napravio je u zagrebačkom Medveščaku na početku osamdesetih, a zanimljivo, jedan od igrača koje je tada trenirao bio je Zoran Gobac.
''Zbog mog starog Gobac je sad tu gdje je. Bio mu je trener u Medveščaku, a u to se vrijeme skidalo samo 12 igrača, ne 16 kao danas. Bio je krilo i dobro je pucao penale. Moj stari je skužio da Gobac nema perspektivu u rukometu i rekao mu je da bi bilo dobro da na vrijeme pronađe nešto drugo čime će se baviti u životu. Naravno da mu kao mladom igraču to nije bilo drago čuti, ali na kraju se pokazalo da mu je učinio uslugu", kaže nam Kljaić i priznaje da se unatoč svemu mora odati priznanje Gopcu jer je u samo par godina od drugoligaša Zagreba stvorio najbolju momčad Europe.
"Koncem osamdesetih počeo se stvarati moćni Zagreb. Praktički, ta momčad Zagreba bila je kostur reprezentacije Hrvatske na EP-a 1994. Tu leže ogromne zasluge Zorana Gopca jer, ruku na srce, bez obzira na to što mislim o njemu, bez njega ta momčad ne bi postojala. Dok je Zagreb bio u drugoj ligi, mnogi su mu se smijali kad je rekao da će biti prvak Jugoslavije. Na kraju se pokazalo da smo harali Europom.''
Kljaić nam je ispričao i dosad nepoznatu priču o tome kako je reprezentacija Hrvatske imala priliku upasti na mjesto SFRJ na Igre u Barceloni. Podsjetimo, SFRJ je zbog rata i sankcija bila izbačena sa svih sportskih natjecanja, a Gobac je pokušavao ubaciti Hrvatsku. Kljaić smatra da bi medalja bila sigurna, a možda čak i zlato.
"Da smo otišli na Igre u Barceloni, uzeli bismo medalju, a možda i zlato''
''Da smo imali šansu da kao Hrvatska odemo na Igre u Barcelonu 1992., siguran sam da bismo osvojili medalju. Čak sam uvjeren da bismo uzeli zlato jer smo toliko dominantni bili. Zagreb se te godine prošetao u Kupu prvaka, u finalu smo pomeli Teku Santander. Tamo je bilo +10. Čak je i postojala mogućnost da odemo.
Naime, Gobac je predložio tadašnjem Jugoslavenskom rukometnom savezu da Hrvatska ode u Barcelonu kao muška ekipa, a da oni pošalju cure da predstavljaju njihovu državu jer su imali jaču žensku ekipu. Nisu htjeli ni čuti za to, mislili su da će poslati obje ekipe. Na kraju je Island otišao kao muška ekipa kao zamjena za nas, a ne mogu se sjetiti tko je otišao kao ženska rezerva. Šteta jer sam siguran da bismo bili prvaci.''
Na svom prvom velikom natjecanju nakon samostalnosti Hrvatska je osvojila broncu. Bilo je to u Portugalu 1994. na prvom održanom Euru. Kostur momčadi bila je ekipa Zagreba, a Hrvatska je u borbi za treće mjesto pobijedila Dansku. U polufinalu su Bengan Boysi bili spretniji i sretniji i pobijedili 24:21.
Iduće godine na SP-u na Islandu Hrvatska se u polufinalu osvetila Švedskoj, ali je u finalu pala protiv Francuske. Kljaića na Islandu nije bilo jer ga je Gobac neposredno prije turnira izbacio iz reprezentacije. Saznali smo zbog čega.
"Na SP 1995. nisam išao, Gobac me izbacio iz reprezentacije"
"Žao mi je tog polufinala protiv Švedske. Utakmica je do kraja bila na knap i da se Gudelj nije ozlijedio, mislim da smo ih mogli dobiti. Švedska je u finalu razbila Rusiju, a da smo mi ušli u finale, tko zna što bi bilo. Sigurno ne bismo Ruse deklasirali kao što su to učinili Šveđani jer oni Rusima nisu odgovarali, ali mi nismo pasali Šveđanima. Iduće godine nisam bio pozvan na SP na Island 1995., gdje smo osvojili srebro. Gobac me suspendirao. Što je bilo?
Kad sam 1994. otišao u Großwallstadt, Gobac i direktor Zagreba Volarević su mi govorili da neću tamo dugo izdržati, da je to selendra i da ću se vratiti za par mjeseci. Dao sam jedan intervju za hrvatske medije u kojem sam komparirao Zagreb i Großwallstadt. Rekao sam da je Zagreb u nekim stvarima puno bolje organiziran, ali da je najveća razlika u tome što u Großwallstadtu svakog prvog lova legne na račun i ne morate nikoga vući za rukav.
U to vrijeme igrači Zagreba mjesecima nisu bili dobili plaću i poslije tog intervjua Gobac me prekrižio za reprezentaciju. Iduće godine me nazvao i pitao da se vratim. A naravno da sam pristao, to nikad nije bilo sporno. To je bilo prije Seville 1996.''
Nakon europske bronce u Portugalu 1994. i svjetskog srebra 1995. napokon je stiglo i zlato. Hrvatsku je do vrha Olimpa odveo Velimir Kljaić, a njegov sin nam kaže da Kljun stariji uopće nije bio u kombinacijama za tu ulogu. Navodno je prvi izbor Gopca bio je Zvonimir Noka Serdarušić.
Čuli smo zbog čega je Noka u zadnji trenutak odustao i iz prve ruke doznali kako je Hrvatska stigla do zlata pobijedivši Švedsku u finalu. Posebno dramatična je bila ključna utakmica s Rusijom, a Velimir Kljaić je psihološkom igricom natjerao ruskog gorostasa Dmitrija Torgovanova da 20 sekundi prije kraja promaši sedmerac i da šansu Hrvatskoj da golom prođe u polufinale.
Nakon zlata u Atlanti uslijedio je dramatičan pad hrvatskog reprezentativnog rukometa, a kulminacija kraha dogodila se na Euru 2002. kad je reprezentacija zauzela zadnje mjesto. Kljaić nam je dao svoje viđenje pada u ambis koji je trajalo sve do povijesnog svjetskog zlata 2003. Balićeve generacije.
''Postoji više razloga. Prva stvar je to što je dobar dio te generacije bio na zalazu karijere. Druga stvar je to što su nam doveli za izbornika Iliju Puljevića koji nije bio trener na nivou. Bilo je dosta ozlijeđenih igrača i na kraju smo završili 13. Nakon neuspjeha u Japanu Savez je vratio mog tatu. I u Zagreb i u reprezentaciju. No, nizali smo neuspjeh za neuspjehom. Neki igrači su bili na zalazu, neki su ucjenjivali pa je bilo 'hoće igrati, neće igrati.'
"Nakon zlata u Atlanti neki su igrači dobili instrukcije da naprave razdor u reprezentaciji"
Puc je prestao igrati za Hrvatsku. Teško mi je ovo reći, ali dojma sam da su neki igrači dobili instrukcije da naprave razdor u momčadi. Sukob mog starog i Bože Jovića na SP-u u Egiptu bio je samo kulminacija svega lošega što se događalo. Teško je o tome danas pričati, ali znam da je atmosfera bila loša i da neki igrači nisu htjeli dolaziti igrati.
Moj stari je tada dobar dio igrača otpisao jer se nije dao ucjenjivati. Znam kako je uopće i došlo do toga da mog oca vrate u reprezentaciju iako ga zapravo nisu htjeli. Tatina tadašnja djevojka bila je najbolja prijateljica od Tuđmanove snahe. Tuđmanova snaha bila je kod tate na moru na Krku i tamo su se družili.
Moj djed po mami Tomislav Neralić bio je kućni prijatelj s Franjom Tuđmanom. Bio je prvak Zagrebačke, Bečke i Berlinske opere i koncem osamdesetih, kad je po Njemačkoj skupljao novac za stranku, Tuđman bi spavao kod mog djeda. U ljeto 1997. stari je dobio poziv od Tuđmana da mu bude gost na Brijunima. Tatin prijatelj je bio onaj Šimunić, ginekolog, koji je s Tuđmanom igrao tenis pa je i ta veza postojala. Tata i djevojka su prihvatili poziv i tamo su se družili, igrali su tenis, kartali su.
Naravno, bilo je tu i muzike. Jedne večeri Nevenka je plesala s mojim ocem i pitala ga je zbog čega nije i dalje izbornik iako je osvojio olimpijsko zlato. Stari joj je rekao kako ne odgovara nekim ljudima u Savezu jer ima svoje ja i ne dozvoljava da mu se bilo tko miješa u posao. Pitala ga je o kome se radi, a on joj je odgovorio da su to Nenad Volarević i Zoran Gobac.
"Tuđman je vratio mog starog u reprezentaciju, Gopca su spasile samo veze s Bobetkom. A onda je čekao da Tuđman umre da mi tatu potjera iz reprezentacije i Zagreba"
Nakon toga je rekla da će vidjeti što se da napraviti. Tuđman je još prije odlaska pitao mog starog što je s članstvom u HDZ-u. Tata mu je rekao da ga politika ne zanima, da nikad nije bio član neke stranke niti će ikad biti. Tuđmanu se to nije svidjelo, ali je ipak nakon njegove intervencije stari vraćen, a Volarević je maknut iz kluba. Gobac je ostao samo zbog svojih veza s generalnom Jankom Bobetkom i zadacima koje je imao tijekom rata. Bolje da ne pričam u kojoj je funkciji tada bio.
Međutim, čim se Tuđman razbolio i kad je umro, starog su mi ekspresno maknuli i iz Zagreba i iz reprezentacije. Nije mu pomoglo ni to što je Zagreb tada dva puta igrao finale Lige prvaka s Barcelonom. Zašto stari nije ostao izbornik nakon Atlante? Prije Igara bio je trener u Essenu. Kako nije imao tko voditi reprezentaciju na Igrama, zamolili su Essen da ga pusti samo za Igre. No da su ga htjeli zadržati, lako bi to napravili. Lako se mogao otkupiti ugovor. Ali nije bilo želje. Znam da je i tijekom Igara u Atlanti bilo sukoba između starog i dotičnog gospodina o kojem smo puno pričali."
U tom periodu kad je Hrvatska bila najslabija, Srbija, odnosno sve inačice pod kojima je ta država nastupala, bila je najjača u svojoj povijesti. Bila je to strašna momčad kojoj je poseban gušt bio pobjeđivati Hrvatsku, od Eura u Sevilli 1996 do Eura u Švedskoj 2002.
Hrvatska i Srbija odigrale su četiri utakmice na velikim natjecanjima. Srbija je bila maksimalno uvjerljiva. Peruničić, Matić, Šterbik, Škrbić, Jovanović, Perić, Nikolić i ostali su tih godina osvojili tri bronce, jednu europsku (1996.) i dvije svjetske (1999. i 2001.). Kljaić smatra da je to premalo s obzirom na snagu te ekipe.
"Srbija je imala strašne igrače, ali i ogroman problem s međuljudskim odnosima. Zato je osvojila premalo i zbog toga se razlikuje od Hrvatske"
''Imali su strašnu momčad. Top. Vanjska linija fenomenalna, odlični golmani, dobri pivoti... Bila je to strašna reprezentacija. Kad je bio zdrav, ako biste Nenadu Peruničiću dali korak ili dva, nitko na svijetu ga nije mogao zaustaviti. Bio je zvijer od igrača. U tom periodu su osvojili samo tri bronce. Imali su isti problem kao i bivša Jugoslavija.
Međuljudski odnosi uvijek su bili razlog zbog kojeg nisu napravili više. Upravo to što Hrvatska ima, oni nemaju. Ti naši zlatni dečki su disali zajedno i to je velika prednost koju Hrvatska ima u odnosu na njih. Oni su uvijek imali top igrače, ali nezdravi međuljudski odnosi u ekipi glavni su krivac što nikad nisu napravili ono što su morali s obzirom na igrački kadar.''
Naš sugovornik bio je dio one čuvene ekipe Metkovića početkom nultih kad je ta momčad bila jezgra reprezentacije koja je u Portugalu uzela svjetsko zlato. Metković je 2000. osvojio Kup EHF-a pobijedivši u finalu Flensburg, a godinu dana kasnije u finalu istog natjecanja bolji je bio Magdeburg.
Ionako odlična momčad Metkovića za sezonu 2001./02. dodatno se pojačala dovevši Vladimira Jelčića i Nenada Kljaića iz Zagreba te Ivana Balića iz Splita. S njima je u dolinu Neretve stigao i mlađahni Blaženko Lacković, koji je prije dolaska u Metković HRS-u predao zahtjev za raskid ugovora sa Zagrebom zbog neisplaćenih plaća.
Upravo je slučaj Lacković postao simbol najveće krađe i prevare u povijesti hrvatskog sporta, a Nenad Kljaić otvoreno nam je rekao da je čitava ta lakrdija bila "cirkus" u režiji Zorana Gopca.
Dodao je da je zbog Gopca polako odustao od ideje da će se ikad više baviti ozbiljnim rukometom, no priznao je da ipak ne bi odbio neke zanimljive ponude kad bi došle. Kazao je da bi rado preuzeo žensku reprezentaciju Hrvatske i objasnio nam zašto smatra da je s curama lakše raditi nego s dečkima. Pričali smo i o zaradama u rukometu, a nismo se mogli ne dotaknuti i Ivana Balića te uloge Domagoja Duvnjaka u Dagurovoj Hrvatskoj.
Što je još Nenad Kljaić rekao u velikom intervjuu za Index, pogledajte u videu na vrhu članka ili klikom ovdje.