U AMERICI postoji zgodan trik kojim razdvajaju epske sportaše od onih koji su najbolji u svojoj epohi; ove prve se prepoznaje kada se spomene samo njihovo prvo ime. Nitko se nikad neće zabuniti kad ga pitaju tko je Michael, Tiger ili Babe. Nije puno drugačije niti u Hrvatskoj. Svi znaju tko je Zvone, tko Janica, a tko Ivano.
Jednako tako, kada se kaže Goran, svi znamo na koga se misli. Kada se kaže "Goranov Wimbledon", gotovo da ne postoji osoba kod nas koja se odmah neće sjetiti te 2001., kada je na bajkovit način završila teniska odiseja i potraga za travnatim gralom Gorana Ivaniševića. To je bio ne samo definirajući trenutak njegove karijere, nego vjerojatno i trenutak najveće katarze za pratitelje ne samo tenisa, nego i sporta općenito u Hrvata. Teško je vjerovati kako je od tada prošlo više od 20 godina.
Više od dva desetljeća kasnije, Hrvatska i dalje ima teniskog junaka. Marin Čilić, iako daleko od svog teniskog zenita, dobro je krenuo te dogurao do osmine finala Australian Openu te na kraju prošle sezone osvojio St. Petersburg i došao do finala Moskve.
Osim toga, Hrvatsku je dovukao do finala Davis Cupa. Moguće je da slijedi njegovo novo proljeće te juriš na još pokoji veliki uspjeh na Grand Slamu jer je i konkurencija nešto slabija nego što je bila tijekom njegove kompletne karijere.
Je li Čilić već sada bolji tenisač od Ivaniševića?
Pomalo i nepravedno, Marin Čilić nema status domaćeg božanstva nalik na onaj Gorana Ivaniševića. Njegovo osvajanje US Opena nije izazvalo euforiju Goranovog Wimbledona, a iako je Grand Slam pobjednik, uz njega dobar dio javnosti veže sasvim drugačije emocije.
Štoviše, ako se upustite u odiseju po društvenim mrežama, vjerojatno ne postoji hrvatski sportaš koji je do te mjere uspješan, a koji ujedno generira toliko negativnih osjećaja. Jednim dijelom to je zbog utjecaja kladionica (kojih u Goranovo vrijeme nije bilo), ali nije samo to.
Marin Čilić, što zbog govora tijela, što zbog crnih rupa u svojoj igri, što zbog manjka ispoljavanja emocija, što zbog puno stvari koje nisu njegova krivica, previše frustrira ljude. Međutim, ako stavimo emocije po strani te pokušamo analitički promotriti njihove karijere, uopće nije suludo pitati se: je li Marin Čilić već sada bolji tenisač od Gorana Ivaniševića?
Vrlo su usporedivi rezultatima
Površni pregled njihovih postignuća vrlo jasno dočarava nevjerojatnu sličnost: Marin Čilić u karijeri ima 64.2 pobjede, a Goran Ivanišević gotovo identičnih 64.3. Obojica su osvojili jedan Grand Slam.
Ivanišević je bio u još tri finala Wimbledona, dok je Čilić igrao finala na tri različita Grand Slama te osvojio US Open. Marin Čilić osvojio je dosad 20, a Ivanišević 22 turnira. Marin je najbolje plasiran bio na trećem, a Goran na drugom mjestu. Sve je to, dakle, vrlo usporedivo.
Za jedan Masters više na Ivaniševićevom kontu, Marin Čilić ima osvojen Davis Cup, kada je na najbolji mogući način ostvario dvije pobjede u singlu u gostima kod Francuza. Osim toga, Čilić je kao uvjerljivo najbolji igrač reprezentacije još dvaput došao do finala Davis Cupa, a Ivanišević tamo nije bio niti jednom. Ivanišević ima dvije olimpijske bronce, a Marin Čilić jedno srebro.
Gledajući turnire, finala, najbolji plasman te najveća postignuća dalo bi se reći da su njihovi rezultati gotovo pa identični, s tim da Čilićeva karijera još nije gotova. Međutim, to je samo površinski. I jedan i drugi imaju, ovisno o perspektivi iz koje gledate stvari, vrlo dobre argumente da su zapravo ispred ovog drugog.
Argumenti u korist Ivaniševića
Prvi jak argument u korist Gorana su Masters turniri. Iako je njegov i Čilićev učinak na Grand Slamu i više nego usporediv, Ivanišević je imao značajno više uspjeha na preostalim velikim turnirima. Osim što je osvojio dva Masters turnira, igrao je u još pet finala, dok Čilić osim osvojenog Cincinnatija nije bio ni u jednom finalu.
Osim toga, Ivanišević je tri puta igrao polufinale na Mastersu Cupu te osvojio Grand Slam Cup, na kojem su također igrali svi najbolji igrači. Čilić je tako svaki put ispao u grupi na Tour Finalsu, a u četiri sezone koliko je bio tamo ostvario je tek dvije pobjede.
Time dolazimo do drugog, vjerojatno i još snažnijeg argumenta u korist Gorana Ivaniševića. Kao što je vidljivo na grafici, Ivanišević je bio značajno bolji igrač protiv teniske elite. Goran je bio na svom vrhuncu početkom i sredinom 90-ih, a tada su najbolji igrači bili Pete Sampras, Andre Agassi, Jim Courier, Stefan Edberg i Boris Becker.
Protiv svih njih, Ivanišević je imao barem solidan učinak; od Edberga je bio bolji 10-9, s Beckerom je imao 9-10, protiv Agassija 3-4, a tek je nešto lošiji bio protiv Sampras i Couriera, s učinkom 6-12 odnosno 3-8.
Marin Čilić, s druge strane, ima kriminalno loš učinak protiv top igrača svoje ere. Najviše pobjeda ima protiv Andyja Murraya, dovoljno za tek slabih 3-12. Na to slijede 2-7 protiv Nadala, 2-18 protiv Đokovića te 1-10 protiv Federera.
Ako se tome doda kako protiv dva sljedeća Grand Slam pobjednika tijekom njegovog teniskog zenita - Juan Martina del Potra te Stana Wawrinke - ima skor 2-11 i 2-13, onda je sasvim jasno koliko je Čilić bio daleko iza svoje konkurencije te su njegovi top rezultati proizvod povoljnih okolnosti u pravo vrijeme.
U tom smislu Goran Ivanišević može s pravom reći kako nitko od top igrača njegove ere nije bio značajno bolji od njega, a protiv Edberga i Beckera, dva igrača koji plešu po rubu top 10 svih vremena, čak je u egalu.
Argumenti u korist Čilića
Osim što je Hrvatsku triput odveo do finala Davis Cupa (što se vjerojatno u našoj javnosti nedovoljno cijeni), Marin Čilić igrao je u najtežoj konkurenciji svih vremena. Naime, Novak Đoković i Rafa Nadal su jedina dva igrača u povijest tenisa s preko 83 posto pobjeda, a samo Bjorn Borg konkurira Federeru s nešto preko 82 posto.
Po kojem god kriteriju, u Čilićevo su vrijeme igrala tri najbolja tenisača svih vremena, a tu je onda još bio i Andy Murray koji ima, primjerice, tek za jedan posto lošiji skor pobjeda i poraza od Petea Samprasa. Ako bismo maknuli poraze protiv trojice najboljih, Murray bi bio čak i ispred Samprasa. U takvoj konkurenciji, na vrhuncu spomenute četvorice, pravo je čudo osvojiti bilo koji turnir, a kamoli Grand Slam. To je uspjelo Čiliću, Wawrinki i Del Potru.
Ovaj se argument nastavlja na drugi, koji je vjerojatno i snažniji. Kako bi popularizirao tenis, ATP je taman prije Čilićevog dolaska na veliku pozornicu uveo promjene kako u raspored turnira, tako i još snažnije u logiku podloga.
Ako se pogledaju Ivaniševići rezultati, dvije trećina osvojenih turnira bili su oni na tepih koji je 90-ih bio podloga često brža i od trave. Osim toga, Ivanišević je imao luksuz igrati polovicu od svojih 20 turnira godišnje na travi ili tepihu, ekstremno brzim podlogama s malim odskokom loptice.
Marin Čilić na tepihu je odigrao tek devet susreta na samom početku svoje karijere, a danas je to podloga koja više ne postoji. Osim toga, još su i travnati turniri danas sporiji nego što su bili u 90-ima. Čak i na takvoj travi, učinak Čilića i Ivaniševića gotovo je pa identičan.
Obojica imaju nešto više od 71 posto pobjeda pa bi se lako dalo zaključiti kako bi i Čiliću, također dominantnom serviseru, odgovaralo više turnira na što bržim podlogama. To potvrđuje i činjenica kako je osvojio Masters baš u Cincinnatiju, najbržem turniru na tvrdoj podlozi, a njegov najbolji turnir 500 je Queens, koji je u principu i brži od Wimbledona.
Čilić je tako igrao na Grand Slamovima i Mastersima gdje više nema ekstremno brzih podloga, u konkurenciji protiv tri do četiri igrača koji su dobar dio karijere mogli izgubiti samo jedan od drugoga. Ukratko; imao je epohalne nesreće.
Tko je onda bolji?
Ovisi o tome čijim argumentima dajete više važnosti, jer obojica ih imaju. Površnom analitikom Ivanišević je i dalje barem za stepenicu iznad, dok je Čilić bolji ako se dovoljno odvagnu okolnosti i potpuno suluda dominacija tri i pol čovjeka. Uostalom, odvagnite argumente i procijenite sami.
Ono oko čega nema nikakve dileme je procjena njihove veličine i značaja u javnosti. Goran Ivanišević bio je igrač uz čije su pobjede ljudi ludovali, a uz poraze očajavali. Njegova pobjeda u Wimbledonu nadmašena je samo uspjesima nogometne reprezentacije 1998. i 2018.
S druge strane, uspjesi Marina Čilića gotovo da su ispraćeni tek nešto glasnije od šapta. Njegovi porazi ne dovode do očaja, nego do frustracije. On je igrač za kojeg će mnogi kod nas reći da niti iskreno ne navijaju. Na kraju se, kako to često bude, vraćamo na početak. Svi znamo na prvu na koga se misli kada se kaže Goran i što je Goranov Wimbledon. Nitko, u sportskom smislu, ne zna tko je Marin.