MNOGE strane Michaela Jordana živopisno su prikazane u novoj Netflixovoj dokumentarnoj seriji The Last Dance, ali dokumentarac ne prikazuje možda najznakovitiji trenutak njegove karijere - poznati govor pun gorčine koji je održao prilikom svoga uvrštavanja u Košarkašku kuću slavnih 2009. godine, piše australska web stranica news.com.au.
Michael Jordan jedna je najslavnijih osoba na svijetu. On je univerzalno prihvaćen ne samo kao najveći košarkaš u povijesti, već i kao najpopularniji. Izgradio je brend vrijedan milijardu dolara samo na temelju kvalitete svoje košarke. Poput Mickeyja Mousea, žapca Kermita ili Barta Simpsona, njegova je silueta prepoznatljiva širom svijeta. On je ikona. Ipak, čini se da se iz istog razloga osjeća prevarenim.
Sjećate li se ujaka Rica iz filma „Napoleon Dynamite“ i njegove beskrajne fascinacije „što bi bilo kad bi bilo“ trenucima svoje srednjoškolske nogometne karijere? „Da me trener poslao u igru u četvrtoj četvrtini...“, nebrojeno se puta žalio, navodeći uzlaznu putanju koja bi sigurno uslijedila da je bio na terenu u ključnim trenucima. „Sigurno bismo bili državni prvaci. Nema sumnje, uopće u to ne sumnjam“, govorio je Rico.
Jordan se u govoru okomio na sve one za koje je smatrao da su ga u životu ikad podcijenili ili zaobišli
U svom govoru, Michael Jordan sličio je na ujaka Rica. Ali dok se Rico utapao u zamišljenoj slavi i gorčini koja proizlazi iz životnog sna koji se nije ostvario, Michael Jordan zapravo je postao šampion. Bio je najveći. Ipak, 2009. godine i dalje je pokušavao dokazati koliko je dobar. Odlučio je to učiniti u svojoj velikoj večeri, odlučio je iskopati stare, sitne uvrede. Okomio se na sve one koji su ga ikad podcijenili ili zaobišli.
Iskoristio je svoj govor kako bi poravnao račune tako stare da su zabilježeni drevnom računaljkom abakom. Ponovno se borio s neprijateljima koji su odavno odustali, iznijevši stara suparništva i istodobno priznajući da postoje samo u njegovoj glavi.
Michael Jordan popeo se na govornicu suznih očiju zbog kratkog filma s njegovim najboljim trenucima. Australska web stranica to ističe samo kako bi čitatelji dobili dojam o atmosferi.
Govor je započeo uobičajenim frazama o ugodnoj večeri i pošalicama, da bi potom pažnju usmjerio prema svojoj braći. Istaknuo je njihovu visinu, 164 i 168 cm, u odnosu na svojih 201 cm, te dodao da su mu „pružili sve što je ikad mogao tražiti u smislu konkurencije“, što je neobičan način za zahvalu.
Potom je došao do svojih srednjoškolskih dana i izdvojio svoga prijatelja Leroya Smitha, koji je ušao u prvu košarkašku momčad škole u godini kad Michaelu to nije uspjelo. Pritom treba naglasiti da je Jordan doveo svog starog prijatelja Leroya iz Springfielda kako bi nazočio svečanosti, tobože kako bi odao priznanje karijeri svog srednjoškolskog kolege.
Potom ga je ponovno apostrofirao u govoru, iznio još jednu usiljenu šalu o njegovoj visini i rekao sljedeće: „Kad je on ušao u momčad, a ja nisam, želio sam dokazati ne samo Leroyu Smithu, ne samo samom sebi, nego i treneru koji je odabrao Leroya umjesto mene da je napravio pogrešku. Želio sam da to shvati.“
Publika se čitavo vrijeme nervozno smijala
U ovom trenutku i dalje je bilo moguće da je sve to šala. Publika se nervozno smijala. Teško je procijeniti, ali potom je prešao na momka po imenu Buzz Peterson, koji je ispred Jordana 1981. godine bio proglašen srednjoškolskim igračem godine. Njih su dvojica godinu kasnije bili cimeri na Sveučilištu Južna Karolina, bili su u istoj momčadi, ali Jordan je i dalje pamtio što se dogodilo prethodne godine: „Od tog trenutka, on je bio u mome fokusu, iako toga nije bio svjestan.“
Zatim se Jordan posvetio svome sveučilišnom treneru, koji je u tekstu za Sports Illustrated spomenuo svoja četiri igrača, ali je izostavio Jordana.
„To me zabolilo. Smatrao sam da mi je bilo mjesto u tom članku Sports Illustrateda. Ali trener je imao svoje vizije oko pružanja takve pozornosti brucošu i ja to razumijem, ali u košarkaškom sam smislu trebao biti u Sports Illustratedu i trener to razumije“, rekao je Jordan publici.
Treba imati na umu da je govorio o jednom broju sportskog tjednika koji je izašao 28 godina prije njegova govora. Do tog trenutka publika se doimala istinski zbunjenom. Oko Air Jordana pojavila se nelagoda.
Napadao je ljude zbog sitnica toliko nevažnih da ih se osim njega nitko ne sjeća
Jordan je prešao na ostatak svog govora prilikom uvrštavanja u Košarkašku kuću slavnih, nastavlja australska web stranica, te prozivao ljude zbog sitnica tako nevjerojatno nevažnih da je upitno sjećaju li ih se. Ali Jordana to očito i dalje peče. I tako cijeli svog govor posvećuje imenima iz prohujalih desetljeća.
Evo i djelomičnog popisa svih onih koji bili nepravedni prema Jordanu u živopisnoj prošlosti. U 80-ima su Chicago Bullsi imali liječnika koji je jednom preporučio da se njegov igrački angažman ograniči na sedam minuta po utakmici zbog ozljede stopala koja ga je spriječila da zaigra u 65 utakmica. Taj trener Bullsa usudio se reći Jordanu da ne može igrati ljetnu ligu između dvije sezone zato što je važan za momčad i postoji rizik od ozljede. Tu je i jedan NBA igrač koji se odvažio reći da može čuvati Jordana.
Okomio se na Kuću slavnih jer je morao platiti 1000 dolara stol
Zatim se okomio na Kuću slavnih zbog toga što naplaćuje 1000 dolara za mjesto na večeri, pa je milijardera dosta koštalo da obitelj i prijatelji nazoče njegovom svečanom prijemu te večeri.
„Nekad je to stajalo 200 dolara, ali platio sam, nisam imao izbora. Imam veliku obitelj i puno prijatelja koje sam morao dovesti. I zato hvala Kući slavnih što je povisila cijene ulaznica“, rekao je tada već potpuno ogorčeni Jordan.
Govoreći o svojoj djeci, rekao je kako imaju težak teret slijediti njegove ogromne korake, da bi potom brbljao nešto o obitelji i zaključio kako „odjednom ima mnogo rođaka“.
Onda se posvetio drugim NBA legendama kao su što Magic Johnson i Isiah Thomas i iznio kako su ga ignorirali tijekom NBA All-Star utakmice 1985. godine, tvrdeći, vjerojatno utemeljeno, kako su se urotili da mu ne dodaju loptu. Michael Jordan je 24 godine bio ljutiti zato što mu neki momci nisu dodali loptu.
Pat Riley je možda najveća živuća trenerska NBA legenda. Iz nekog razloga, Jordan je ispričao priču o svađi oko hotelske sobe na Havajima, u kojoj je Jordan ispao suludo sitničav. Potom je Pata Rileyja optužio da je igračima New York Knicksa rekao kako ne mogu ručati s Michaelom. Bilo je to sredinom 90-ih. Uvrijedio se zbog ručka.
Govor je završio prijetnjom da će se vratiti u NBA u dobi od 50 godina. Publika, zahvalna zbog popuštanja pritiska, nasmijala se malo previše entuzijastično.
Najtužniji govor ikad
„Nemojte se smijati, nikad ne reci nikad“, odbrusio je i potom izrekao nekoliko fraza o snovima i postizanju ciljeva.
Snimka 23-minutnog govora je zadivljujuća u svojoj bijesnoj aroganciji. U dvorani više nije bilo zraka. Nikad nećete vidjeti tako zbunjujući i neobičan govor.
Ali ujedno je to i najtužniji govor koji ćete ikad vidjeti.
Imamo momka koji je nesumnjivo najbolji svih vremena. Ali osjeća se omalovaženo. Još uvijek ima potrebu svima dati do znanja da on nije samo najveći, nego i daleko veći nego itko shvaća. Njegov srednjoškolski trener, njegovi sveučilišni cimeri, njegov momčadski liječnik, njegovi suparnici u NBA.
Njegova braća, njegova djeca, njegov najbolji prijatelj. Michael Jordan postigao je stvari o kojima većina ljudi nije mogla ni sanjati, ali ipak je nesretan. On je nezadovoljan. Osjeća se prevarenim.
Poznato je da je Michael Jordan opsesivni kockar. Jednom se s Charlesom Barkleyjem na golfu kladio u 600.000 dolara da će ubaciti jedan udarac. Na aerodromu se jednom sa suigračima kladio da će se njegova prtljaga prva pojaviti na pokretnoj traci i dobio je okladu. Kasnije se hvalio kako je potkupio aerodromsko osoblje.
Uoči finalne utakmice Olimpijskih igara 1992. godine ostao je budan cijele noći i igrao poker.
Kad se prvi put umirovio, 18 mjeseci igrao je bejzbol, a pričalo se da je zapravo bio suspendiran zbog nekontrolirane ovisnosti o kockanju. Jednom je u Las Vegasu u jednoj noći na kocki izgubio pet milijuna dolara. On se mora natjecati. On mora dominirati. On mora pobijediti i što je još važnije, njemu je važno da svi znaju da je on pobijedio.
Michael je najveći, al iz ovog govora je jasno da nije pobijedio
Još u srednjoj školi zadobio je nekoliko ogrebotina, ali tri desetljeća kasnije to su otvorene rane. Michael je najveći, ali osjeća se podcijenjeno.
Michael je najveći. To je jasno. Ali iz ovog govora je jasno da nije pobijedio.
Iz tih starih rana krvario je s govornice na svečanosti u Kući slavnih, u noći koja je trebala biti proslava njegove nevjerojatne i jedinstvene karijere. Umjesto toga, on je to iskoristio za izravnavanje nekih starih računa te se pokazao ne kao najveći u povijesti, nego loš gubitnik koji stoji nasred terena i traži još jedan revanš dugo nakon što su se svi ostali pokupili i otišli kući na čaj.