Foto: Getty Images / Guliver Image, montaža: Index
Takva priča nije jedina kroz povijest hrvatske reprezentacije. Mnogi su odbačeni u mističnim okolnostima, mnoga su imena izazivala buru. Dovoljno za solidnu početnu postavu. Počelo je s Igorom Cvitanovićem, Ivicom Mornarom i Alenom Peternacom u Ćirinoj eri, Zlatko Kranjčar zaboravio je na Eduarda, a umalo je u Hrvatskoj ostavio Luku Modrića, Slaven Bilić nije volio Ivicu Križanca, a Dejan Lovren i Alen Halilović, eto, neće se rado sjećati Ante Čačića.
Složili smo idealnu momčad od igrača koji su uoči velikih natjecanja odigrali sezone iz snova ili svojim prijašnjim nastupima zadužili reprezentaciju, ali su ih izbornici svejedno hladno zaobišli, ili su morali.
Ivan Vargić (Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine)
Golman Rijeke imao je odličnu sezonu, Matjaž Kek došao je na čelo ambicioznog projekta, koji je te sezone u Europskoj ligi doživio potpunu afirmaciju, a Vargića lansirao među najbolje hrvatske golmane, no Niko Kovač odlučio se ipak za Olivera Zeleniku, mladog golmana Mamićevog drugog kluba, kojeg je, jasno, trebalo prodati, a popis reprezentacije za veliko natjecanje je odlična referenca. No, eksperiment nije uspio, Zelenika nije opravdao svoj potencijal, a Vargiću je ukrao vrijedno iskustvo. Golman Rijeke ovaj put imao je konkurenciju u Livakoviću, ali ipak je završio na svom prvom velikom natjecanju u reprezentaciji.
Nikola Jerkan (Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine)
Pouzdani stoper hrvatske reprezentacije nastupio je na tri utakmice Europskog prvenstva 1996., ali Ćiro Blažević izostavio ga je dvije godine kasnije na Mundijalu u Francuskoj. Jerkan je 1996. bio najbolji obrambeni igrač La Lige, potom jednako dobar u Nottingham Forestu i bečkom Rapidu, ali čini se kako mu Ćiro nikad nije oprostio skrivljeni penal protiv Njemačke u Engleskoj. Navodno ni Jerkan nikad nije oprostio Blaževiću, a nakon 1997. više nikad nije zaigrao za reprezentaciju.
Ivica Križanac (Europsko prvenstvo u Austriji i Švicarskoj 2008. godine)
"S Bilićem nemam odnos jer ne razgovaramo," rekao je Ivica Križanac 2008. godine kad je svojim igrama u Zenitu, po mišljenju mnogih, zaslužio biti ispred Roberta Kovača i Darija Šimića koji nisu imali minutažu u klubovima, ali su kod Slavena Bilića bili nedodirljivi. Križanac je s ruskim klubom osvojio Kup Uefa, bio jedan od najboljih igrača, ali svoju priliku u reprezentaciji dočekao je tek 2008. nakon Europskog prvenstva ušavši kao zamjena Dariju Šimiću protiv Slovenije. Legendarni Dinamov branič na toj se utakmici oprostio od reprezentacije. Križanac je svoju prvu službenu utakmicu u reprezentaciji odigrao tek protiv Ukrajine nekoliko mjeseci kasnije, nakon što je Kovač dobio četiri utakmice suspenzije zbog crvenog kartona.
Dejan Lovren (Europsko prvenstvo u Francuskoj 2016. godine)
"Reprezentacija nije ničija prćija," rekao je Ante Čačić po izbacivanju Dejana Lovrena iz nacionalne momčadi uoči odlaska na Euro. Liverpoolov branič odigrao je svoju najbolju polusezonu otkad je u Redsima, ali Francusku neće. On i Čačić zaratili su preko novina. Lovren je prigovorio izborniku što ga je bez razloga poslao na zagrijavanje na utakmici protiv Mađarske, a Čačić mu je reternirao preko svog novinara. Odlučio je bildati autoritet na Lovrenu i otpisao ga. Lovren bi mogao nedostajati Hrvatskoj.
Alen Halilović (Europsko prvenstvo u Francuskoj 2016. godine)
Drugi Čačićev grijeh mogao bi biti Alen Halilović, mladi igrač Barcelone odlično je igrao u Sporting Gijónu protekle sezone, ali izbornik se odlučio za Antu Ćorića i Marka Roga. Halilović je ispao prekobrojan, Čačić mu je poručio da se odmori. Umjesto Eura, za sjajnu sezonu nagradio ga je odmorom. Perišić i Pjaca jedine su prave opcije izborniku na krilu, a Halilović je mogao biti od koristi u slučaju povrede jednog od spomenute dvojice. No Čačić je procijenio kako mu nije potreban i umjesto jedine rezervne opcije na krilu poveo dvojicu prekobrojnih ofenzivnih veznjaka, koji teško mogu u istu rečenicu s Rakitićem i Kovačićem, a koji će im biti konkurencija za mjesto ispod Mandžukića.
Ivan Leko (Svjetsko prvenstvo u Koreji i Japanu 2002. godine)
"On je najbolja lijeva noga u Hrvatskoj," govorili su mnogi za tadašnjeg nogometaša Malage uoči Mundijala u Južnoj Koreji i Japanu 2002. godine. Godinu prije Mundijala prodan je iz Hajduka kao velika zvijezda zbog svojih sjajnih kornera i slobodnih udaraca, njegova ljevica bila je najbolja koju je Poljud u novijoj povijesti vidio izuzev one Mikija Rapaića. Igrao je u životnoj formi i bio je na širem Jozićevom popisu, ali Jozić je imao svoje adute i prekrižio ga s konačnog popisa odlučivši se za Davora Vugrinca. Također, Leko nije vidio ni Euro u Portugalu. Premda je bio plemenit vezni igrač, Barić ga nije želio voditi jer se odlučio na vezni red satkan od sedam stopera.
Niko Kranjčar (Europsko prvenstvo u Portugalu 2004. godine)
Bivši igrač Dinama i Hajduka bio je predmet kontroverze cijelu svoju reprezentativnu karijeru, mnogi su predbacivali Otti Bariću što ga nije vodio sa sobom u Portugal 2004. godine, a dvije godine kasnije Zlatku Kranjčaru su zamjerali što zbog svog sina ignorira Luku Modrića. Otto Barić nije bio sklon mlađim igračima, pa je umjesto Srne radije igrao s Ivicom Mornarom na desnom boku, a na lijevoj strani Barić je koristio Ivicu Olića i Mikija Rapajića radije nego Kranjčara.
''On hoće, on zna, on želi, ali on ne može'', u svom stilu svoju je odluku objasnio Herr Otto.
Eduardo da Silva (Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine)
Brazilac s hrvatskom putovnicom u to vrijeme stvarao je svoje nogometno ime u Dinamu, a uz ono Luke Modrića, Eduardovo je dizalo najviše prašine uoči odlaska u Njemačku. Mnogi su smatrali da Dudu i Luka zaslužuju bit tamo, ali Zlatko Kranjčar nije bio spreman u pet do dvanaest priznati svoju pogrešku i povesti ih na Mundijal. Modrićev nastup protiv Argentine u posljednjoj prijateljskoj utakmici uoči SP-a ipak nije ga ostavio ravnodušnim i Modrić je u zadnji čas uskočio u vlak, ali Dudu je tek kod Slavena Bilića dobio prvu pravu priliku u reprezentaciji.
Igor Cvitanović (Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine)
Ćiro Blažević mnoge je iznenadio 1996. godine kad je poveo Igora Cvitanovića u Englesku jer je odigrao samo jednu utakmicu u kvalifikacijama, ali 1998. godine, kad ga je izostavio s popisa nakon ozljede Alena Bokšića kako bi oslobodio mjesto za Petra Krpana, svi su bili u šoku. Cvita je tih godina igrao svoj najbolji nogomet u karijeri, osigurao transfer u Real Sociedad, ali šef ga je odlučio ostaviti kod kuće. Navodno zato jer nije želio trčati dodatne krugove na treningu na pripremama, a svoj problem s autoritetom platio je kao Dejan Lovren kod Ante Čačića, izbacivanjem iz momčadi za veliko natjecanje.
"On više nema šanse, pogriješio je i nema oprosta," bijesnio je Ćiro.
Ćiro ga se tad ipak nije zauvijek odrekao, ali nije mu oprostio najbolji Dinamov strijelac u povijesti zauvijek će ostati upamćen kao Blaževićev žrtveni jarac. Nakon SP-a u Francuskoj igrao je još par puta u kockastom dresu, a 1999. godine posljednji put je nastupio za reprezentaciju ne dočekavši Ćirin konačan pad.
Ivica Mornar (Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. godine)
Ivica Mornar također je bio jedan od onih na kojima je Ćiro gradio svoj autoritet, no njega velikog natjecanja nije koštao problem s kilometrima nego "topli sendvič". Tadašnji napadač Eintrachta prodao se u Njemačku nakon sjajnih rezultata ostvarenih u Hajduku i bio jedan od najpotencijalnijih hrvatskih napadača, ali Ćiro je u Englesku poveo Igora Cvitanovića iako je samo jedanput zaigrao u kvalifikacijama. Mornar je trebao biti ispred njega, ali nije imao sreće, naime Ćiro ga je uhvatio za hotelskim šankom iza 12 i potjerao iz reprezentacije zbog kršenja policijskog sata, a javnosti je servirana informacija kako je Moka išao po topli sendvič. Zapravo je bio na šanku s još dvojicom kolega, a kako Mornar jedini od trojca nije bio ključan igrač, cipelu je dobio baš on. Svoj prvi veliki turnir dočekao je tek 2004. u Portugalu kod Otta Barića gdje se mogao proslaviti kad je u sudačkoj nadoknadi protiv Francuske pri rezultatu 2:2 promašio zicer.
''Da sam zabio bilo bi to čudo, bila bi to druga Fatima'', rekao je tada Moka.
Alen Peternac (Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. godine)
Bivši Dinamovac i danas je najbolji hrvatski strijelac u Primeri iza Davora Šukera. Zabio je 57 pogodaka, većinu igrajući za svoj Valladolid, ukupno 171 put tijekom pet godina. Iako je te sezone zabio više golova od Raula, sedam više od Davora Šukera te dogurao do četvrtog mjesta ljestvice strijelaca, Peternac je ostao bez mjesta u momčadi za Euro 96. Zapravo, odličan napadač nikada nije dobio priliku da s Hrvatskom osjeti veliko natjecanje.