NENAD BJELICA je bio sjajan igrač. Plemenit veznjak, znalac i nevjerojatan tehničar. Bjelica je bio ključan igrač Osijeka kad se slavonski klub prije nešto više od dva desetljeća odlično predstavio u Europi. Bio je važan dio reprezentacije Otte Barića na Euru u Portugalu 2004., a velik igrački trag je ostavio u Njemačkoj, Španjolskoj i Austriji.
Ipak, koliko god bio dobar igrač, Bjelicu javnost više poznaje kao trenera. Najviše zahvaljujući sjajnim rezultatima u Dinamu, koji je vodio od 2018. do 2020. Klubu koji desetljećima nije mogao do dobrog rezultata u Europi ugradio je pobjednički mentalitet i stvorio je momčad protiv koje nikome na Starom kontinentu nije bilo lako igrati, a modru je ekipu odveo u europsko proljeće sanjano čak 49 godina.
Nakon razmimoilaženja sa Zdravkom Mamićem oko smanjenja plaća za vrijeme korone otišao je u Osijek, a poslije dvije uspješne godine rada u rodnom gradu napušta klub dan nakon pobjede nad Hajdukom. Posljednjih šest mjeseci je vodio turski Trabzonspor, ali je zbog nezadovoljavajućih rezultata nedavno morao otići.
Bjelica je trenutačno bez kluba, a nakon što se vratio iz Turske, imali smo priliku s njim sjesti i u dva sata razgovora proći puno interesantnih, ali i kontroverznih detalja iz njegove trenerske karijere.
Zašto ste otišli iz Trabzonspora?
Ništa se dramatično nije dogodilo. Očekivanja kluba su jednostavno bila veća od onoga što smo mi u određenom trenutku ostvarivali i predsjednik je odluku o raskidu suradnje donio, moram naglasiti, pod velikim pritiskom medija, navijača i nekih utjecajnih ljudi Turske. Mi smo to profesionalno prihvatili. Vrlo brzo smo dogovorili sporazumni raskid ugovora i svatko je krenuo svojim putem. Klub je bio izuzetno korektan.
Ostali smo u predivnim odnosima sa svima u Trabzonu. Od Uprave, preko navijača, sve do igrača. Rastanak je bio izuzetno emotivan, izuzetno srdačan, kao što je bio naš odnos tijekom ovih šest mjeseci. Stvarno smo bili obožavani u klubu, ne samo ja nego i svi moji suradnici, jer smo se prema tim ljudima ponašali vrlo, vrlo korektno.
Svima njima smo davali na važnosti, borili smo se za njihov status i oni su nam to na kraju, oproštajem koji je, ponavljam, bio više nego emotivan, na neki način vratili. Ponosan sam na taj period od šest mjeseci. Naravno da sam želio da su rezultati bili malo bolji, no oni su na kraju krajeva bili posljedica spleta raznoraznih okolnosti koje nam nisu išle u prilog.
Ali, ponavljam, boravak u Turskoj smatram vrlo, vrlo pozitivnim. Upoznali smo jedno novo tržište, upoznalo je tržište nas. Radili smo sa sjajnim ljudima u jako velikom klubu, iza kojeg stoji armija navijača, tako da je to bio stvarno predivan period, koji je, nažalost, trajao samo šest mjeseci.
Rekli ste da je rastanak bio emotivan, da ste ostali u sjajnim odnosima s klubom, sa svim igračima. Kako onda komentirate da je bivši igrač Trabzonspora Dorukhan Tokoz na društvenim mrežama vaš odlazak komentirao riječima ''Ima boga'', a turski novinar i kroničar Trabzona Gokturk Kagan vas je žestoko napao rekavši, između ostalog, da ste se ponašali kao da ste iznad kluba, da ste podcjenjivali turske igrače, da ste uhljebili sina, da ste umjesto za Petkovića, kojeg ste obećavali, privatni avion kluba koristili u osobne svrhe...?
Najprije, pojma nemam tko je taj novinar. U ovih pola godine tamo dao sam dvadesetak intervjua, tko zna koliko presica, a taj čovjek nije bio ni na jednom od tih intervjua niti mi je uputio bilo kakvo pitanje. Nisam siguran da taj novinar uopće postoji. Imao sam fantastične odnose s tamošnjim novinarima.
Mislim da sam prvi trener Trabzonspora koji je dozvolio na pripremama turskim novinarima da budu na svakom treningu. Od početka do kraja svi oni su se prema meni izuzetno korektno ponašali. Tog novinara koji je napisao to o meni zaista ne znam. Pitao sam neke svoje turske prijatelje znaju li o kome se radi.
Čak ni oni nisu nikad čuli za njega. Što se tiče Tokoza, on već tri mjeseca nije igrač Trabzonspora. U srpnju je napustio klub nakon što sam sa svojim timom procijenio da nakon niza ozbiljnih ozljeda više nije na fizičkom nivou da može pomoći ekipi. Kažem li da je u trenutku kad sam ga udaljio iz momčadi imao osam do deset kilograma viška, onda ne trebam dalje pričati u kakvom je bio fizičkom stanju.
Otišao je u Adanu i kao igrač drugog kluba je komentirao to što je komentirao. Ima na to pravo, ja to poštujem, ali u pitanju je sigurno bila frustracija što je morao otići iz kluba s kojim je prije dvije godine bio prvak i u kojem je bio važan igrač. Međutim, u nogometu nikoga nije briga što je bilo nekada.
Očekuju se rezultati i mi smo procijenili da nam taj igrač ne može dati nikakav doprinos i odlučili smo se rastati. Njegov komentar govori puno više o njemu nego o nama. Puno mi više znači komentar vratara Ugurcana Cakira, mog sad već bivšeg igrača, koji je nedavno branio protiv Hrvatske.
Cakir mi je zahvalio na Instagramu, a slično su napravili gotovo svi igrači koje sam tamo vodio. Zato sam rekao da je rastanak bio emotivan. Možda čak i najteži u karijeri. Jedino sam iz Osijeka otišao s više emocija nego sada. Ne mogu utjecati na to tko će što napisati.
Mogao je napisati da sam u alkoholiziranom stanju dolazio na treninge, da sam se drogirao, kockao, da sam radio tko zna što i vi mediji bi to prenijeli. U tekstu tog novinara, ne znam kako da ga drugačije nazovem, ima puno neistina, rekao bih 95 posto.
Što je onda pet posto istine?
Ma dobro, ne znam točno što je sve napisao.
Dobro, možemo ići točku po točku. Napisao je da imate par hrvatskih novinara koji vam poliraju imidž i izmišljaju ponude velikana, između ostalog navodnu ponudu Rangersa.
Priču o interesu Rangersa nisu hrvatski novinari pokrenuli, nego jedan engleski novinar. Uopće ne znam iz kojeg izvora je dobio informaciju i zašto je to napisao. Nikad nisam bio kandidat za trenera Rangersa, to mogu reći iskreno. Nikad me nitko nije kontaktirao. Ali puno puta tako nešto izađe, s čim vi nemate veze, a onda se morate opravdavati i objašnjavati.
Sporno je bilo i to što ste u klub za mentalnog trenera doveli sina, koji je čak imao pristup i treninzima.
Što se tiče Luke Bjelice, ja sam trener koji ima isključivo stručne ljude u svom stožeru. Tako da sam imao dva pomoćnika, Ninu Bulu i Daniela Jumića, koji su prošli sve u HNL-u i treneri su s UEFA Pro licencom. Imao sam u svom stožeru i Jasmina Osmanovića, inače vrhunskog analitičara.
Osim toga, vrhunski je poznavatelj i skaut igrača koji mi je jako puno pomogao u radu, ne samo sada nego i u Osijeku i Dinamu. Onda sam imao Lea Sovinu, kondicijskog trenera, koji je radio s Čačićem u reprezentaciji i u Dinamu, a bio je i u egipatskoj reprezentaciji. Znači, jedan vrhunski kondicijski trener.
Nakon toga sam imao u stožeru Sandra Žufića, koji je radio u Dinamu tri godine s Livakovićem i koji mu je strašno pomogao da postane golman kakav je danas. Kao što vidite, to su sve treneri koji imaju visoke licence, koji su vrhunski školovani i koji su radili na visokom nivou.
Tako i Luka Bjelica, koji je došao u klub kao mentalni trener. Ima završenu gimnaziju s najboljom mogućom ocjenom u Austriji. Osim toga, završio je školu za mentalnog trenera. Završio je i nogometni menadžment, a ima i trenersku licencu za niže kategorije.
Znači, Luka Bjelica nam je pomogao u mentalnom treningu, ali je sudjelovao i u organizaciji svega što smo radili u Trabzonu. Bavio se raznim dozvolama, dogovarao se s bankama, obavljao je sve telefonske pozive i slično. Imao je čak i tu kvalitetu da je nogometno-trenerski školovan, pa nam je mogao pomoći u nekoliko treninga u koje smo ga uključili kad nam je falio jedan trener.
Tako da sve to ide njemu u prilog, a ne protiv njega. Jednostavno je svestran i govori četiri strana jezika. Znači, imali smo igrače koji su pričali talijanski, španjolski, njemački, engleski... Imati nekoga tko priča sve te jezike je od ogromne važnosti.
U svom poslu je bio jednako stručan kao i svaki drugi trener u mom stožeru u onome za što je bio zadužen, tako da u njegovom angažmanu ne vidim baš ništa sporno. Svakome tko me zna jasno je da Luka Bjelica ne bi imao šanse biti u mom stožeru da ne zna svoj posao.
Što je bilo s tom pričom o privatnom avionu koji je iz Zagreba vozio vašu suprugu umjesto Brune Petkovića, kojeg ste navodno stalno obećavali Upravi kluba?
To su obične gluposti. S predsjednikom kluba sam u ugovoru dogovorio tri privatna leta godišnje njegovim privatnim avionom. Obitelj mi je na taj način dva puta došla. Moram priznati da je jednom, kad sam morao hitno za Zagreb i kad sam već imao kupljene karte, predsjednik inzistirao na tome da idem njegovim avionom.
Riječ je o velikom gospodinu, velikom džentlmenu, čovjeku koji jako puno ulaže i koji je u klub od trećeg mjeseca, kad je preuzeo ulogu predsjednika, ubacio više od 30 milijuna eura svoga novca. Vrhunski je gospodarstvenik, ali i vrhunski čovjek.
Čovjek je koji voli Trabzonspor, ali sve ovo što sam vam rekao dokaz je koliko me cijenio i koliko je držao do mene. Tu stavku sam imao u ugovoru i ne vidim u čemu je problem. U tom istom ugovoru nigdje nije pisalo da moram dovesti Petkovića ni da ga moram dovesti privatnim avionom. Petković nije došao u Trabzonspor zato što je on tako htio.
Gdje je točno zapelo s Petkovićem? Pisalo se da je praktički sve dogovoreno i da dolazi, no ostao je u Dinamu.
Rekao bih da ga je Dinamo bio spreman prodati, ali u tom trenutku su vjerojatno smatrali da, unatoč tome što imaju Drmića, Kulenovića i Emrelija, nemaju pravu alternativu za Brunu. Onda je došlo i do promjene trenera u Dinamu i Jakirović je na neki način inzistirao na tome da Petković ostane u Zagrebu.
Petković je isto bio neodlučan u svojoj odluci da dođe u Trabzonspor. Mislim da bi, da je on htio svim srcem doći, na kraju i došao. On je bio taj koji je jednostavno povukao ručnu i koji je odlučio ostati u Dinamu. Trabzonspor mu je dao tri puta bolju ponudu nego Dinamo.
Financijski poticaj u Trabzonsporu je bio tri puta jači nego u Dinamu, no ipak je odlučio ostati. Mi smo to prihvatili i poštujem njegovu odluku kao profesionalca. Kad donosimo odluke, puno toga stavljamo na vagu. Tako je i on. Vjerojatno je mislio na obitelj, na neke privatne želje i vlastite prioritete. Naravno da sam poštovao odluku da ostane u Dinamu. To je njegov put.
Petković nije došao, ali je došlo dosta drugih hrvatskih igrača. Oršić, Teklić i Benković, a umjesto Petkovića doveli ste iz Osijeka 21-godišnjeg crnogorskog veznjaka Ognjena Bakića. Jesu li Turci radili problem zbog dovođenja velikog broja igrača koje osobno poznajete i koje ste vodili?
Nimalo. Kad sam stigao u travnju, krenuli smo sa strategijom dovođenja samo slobodnih igrača ili igrača koje bismo besplatno doveli na posudbu. Međutim, onda se dogodilo nešto što nas je natjeralo da promijenimo politiku. Kad su nakon dva mjeseca naši navijači vidjeli da su Fenerbahče, Galatasaray i Bešiktaš doveli zvijezde kao što su Szymański, Zaha, Icardi, Tadić i Džeko, počeli su vršiti strahovit pritisak na predsjednika i buniti se da mi dovodimo samo besplatne igrače.
U tom se trenutku strategija kluba promijenila i krenuli smo razmišljati o igračima za koje možemo platiti i nekakvu odštetu. Stoga je normalno, ako sam ja iz Hrvatske i ako odlično poznajem tržište te imam neke veze i odnose, da dovedem kvalitetne igrače koje jako dobro poznajem.
No, pitam vas, koga sam ja to doveo a da taj ne vrijedi? Mislav Oršić je pet godina bio jedan od najboljih igrača lige, reprezentativac, osvajač bronce na SP-u, koji je par mjeseci prije potpisao za Southampton. Doveli smo Filipa Benkovića za koga je prije pet godina Leicester platio 13 milijuna eura, a koji je zadnju godinu odigrao na odličnom nivou.
Ciljano smo tražili stopera koji ima visinu i kvalitetu i mogu reći da se Filip jako dobro snašao u turskom nogometu. Teklić je prošle godine bio u najboljih 11 HNL-a. Tražili smo mladog igrača koji može igrati po desnom krilu i koji može igrati u sredini. S druge strane, Teklić nije bio veliki financijski trošak.
Platili smo milijun eura odštete, što za Trabzonspor nije novac koji klub ne može platiti. I to su tri hrvatska igrača koje smo doveli. Što se tiče Bakića, on je stigao kao slobodan igrač, došao je za najniži ugovor u momčadi, bez jednog eura odštete. Mladi reprezentativac do 21 godine. Nakon pet dana koje je Bakić proveo u Trabzonsporu, svi u klubu su mi bili jako zahvalni što sam ga doveo. Pitali su me u nevjerici kako je moguće da smo doveli takvog igrača za 0 eura.
Može li se pritisak u Turskoj uopće usporediti s onim u Hrvatskoj?
Pritisak u Hrvatskoj je najblaža kamilica u odnosu na ono što je pritisak u turskom nogometu. A ono što je pritisak u turskom nogometu, to je najblaža kamilica u odnosu na ono što je pritisak u Trabzonsporu. U tom je klubu najteže raditi, biti predsjednik, igrač ili trener u Turskoj.
To je klub koji ima ambicije kao i istanbulski klubovi, a razlike u mogućnostima su jako velike. Navijači to ne priznaju, ne žele prihvatiti da su te razlike ogromne i onda dolazimo do osnovnog problema. Ako predsjednik ili trener izjave da ambicija nije prvo mjesto, odmah ih smatraju neambicioznim i žele ih maknuti, premda je to realnost.
Realno je da je u konkurenciji Bešiktaša, Galatasaraya i Fenerbahčea Trabzonspor na četvrtom mjestu, ali vi to u Trabzonsporu jednostavno ne smijete reći. Posljedica tog mentalnog sklopa je činjenica da Trabzonspor 38 godina nije bio prvak. Riječ strpljenje generalno u Turskoj ne postoji, a u Trabzonu nisu nikad ni čuli za tu riječ.
Možete li usporediti kvalitetu turske i hrvatske lige i, po vašem mišljenju, kako bi tamo konkurirali Hajduk ili Dinamo?
Mislim da bi Hajduk i Dinamo bili među osam prvih ekipa. Ne bi se borili za titulu, to bi praktički bilo nemoguće. Dat ću vam primjer. Tonio Teklić je prošle sezone bio u najboljem sastavu HNL-a, a sad se grčevito bori da izbori svoj status. Na njegovoj poziciji imate Edina Višću, reprezentativca BiH koji je kao stranac zabio najviše golova u povijesti turske lige.
Nicolas Pepe, kojeg je svojevremeno Arsenal od Lillea kupio za 80 milijuna eura, a koji je kod nas stigao besplatno, igra na toj poziciji. Na desnom krilu može igrati i Abdulkadir Omur, 23-godišnji Turčin koji je prije tri godine imao ponudu Manchester Cityja za 23 milijuna eura. Sad se kod nas svatko pita zašto Teklić ne igra. Pa eto zato.
Zato što ima veliku konkurenciju, a takva je konkurencija na svakoj poziciji, tako da ne možemo uspoređivati HNL ni po čemu s turskom ligom. Ni po kvaliteti, ni po infrastrukturi, ni po praćenosti. To je kompletno drugi svijet. Igrali smo devet gostujućih utakmica i sedam domaćih.
Svih devet na različitih devet stadiona. Osim stadiona Kasimpase, mislim da nijedan drugi nema kapacitet ispod 30 tisuća. Osim u Splitu, gdje mi imamo stadion za 30 tisuća ljudi? Ulažu u sve sportove silan novac, međutim, slabosti u organizaciji i manjkavosti u odgovornosti u igri onemogućuju im da na globalnom nivou postižu bolje rezultate.
Njihove najbolje ekipe poput Galatasaraya, Fenerbahčea i Bešiktaša imaju gomilu stranaca kojima pokušavaju kamuflirati nedostatke i mane od kojih boluje turski nogomet. Plaćaju odštete od 10 do 20 milijuna eura i kako onda možemo našu ligu staviti u istu rečenicu s njihovom?
Da se još jednom vratimo na tekst koji je napisao Gokturk Kagan, u kojem je naglasio, citiram: ''Bjelica se zahvaljujući popustljivosti Uprave ubrzo po dolasku pretvorio u gazdu.'' Drugim riječima, napisao je da ste se ponašali kao da ste iznad kluba.
Taj čovjek ni u jednom trenutku nije objasnio kako sam se ja to ponašao da sam iznad kluba. Želite li, mogu vam pokazati poruku koju mi je predsjednik kluba poslao nakon rastanka. Tada ćete shvatiti što sam sve napravio za Trabzon. Ti su ljudi bili presretni što sam bio s njima, ali sam morao otići zbog ogromne količine pritisaka sa svih strana.
Nikad se nisam ponašao kao da sam iznad kluba. U svakoj situaciji sam štitio klub i bio na njegovoj strani. Baš u svakoj situaciji. I ponašao sam se izuzetno profesionalno i izuzetno korektno prema svakom zaposleniku u klubu. Borio sam se za svakog zaposlenika.
Svatko može napisati što god hoće, ali onda se tako nešto mora i argumentirati. Nema nijednog argumenta koji je on izložio, kojim je pokazao i dokazao da sam se ja stavio iznad kluba. Ja to nikad nisam nigdje napravio. Ja to nisam napravio ni u Osijeku ni u Dinamu ni bilo gdje drugdje gdje sam radio. Uvijek sam vojnik kluba.
I uvijek se u klubu u kojem radim držim strategije kluba. Dovođenje igrača? Je li u pitanju dovođenje igrača za 100 milijuna, za jedan milijun ili za nula. Slijedim isključivo strategiju kluba. U klubu radim samo ono što se od mene traži. Ako mi gazda kaže da sam trener, onda sam samo trener, kaže li da sam i sportski direktor, onda ću obavljati i taj posao. Moram li biti i menadžer, onda ću se tako i ponašati.
Pitao sam ovo zato što vas je Kohorta u svom priopćenju od 31. srpnja prošle godine na sličan način etiketirala i, između ostalog, napisala je sljedeće: ''S obzirom na to da je trener odbio pruženu ruku, od danas će u našem fokusu biti jedan cilj - odlazak Nenada Bjelice. Trener NK Osijeka lažnim i licemjernim ponašanjem umotanim u jeftini PR pokušao je sebe izdići iznad kluba.'' Kako to komentirate?
Kohorta je objavila to priopćenje na dan utakmice sa Slaven Belupom. Ti su mladići valjda očekivali da ću se ja zaista na dan prvenstvene utakmice, četiri sata prije početka, naći s njima i pričati o budućnosti kluba. Naravno da sam to odbio. Pristao sam naći se s njima bilo koji drugi dan, ali ne na dan utakmice.
Do tada sam se nekoliko puta našao i s Kohortom i još nekim udrugama navijača. Na sve njihove pozive sam se odazivao, ali ti pozivi do tog dana nisu bili nikad na dan utakmice. Što se tiče tog priopćenja, njih morate pitati što su njim htjeli poručiti.
Ponosan sam na svaki trenutak svog boravka u Osijeku. Prve godine bili smo drugi prvi put u povijesti kluba sa 77 bodova, čak 16 više od Rijeke i 17 od Hajduka. Iduće smo bili treći sa 69 bodova. Ako su to bili loši rezultati, onda u redu.
Sve što sam radio radio sam samo u interesu Osijeka. Za dobrobit kluba i prema strategiji kluba. To što piše u priopćenju može biti njihovo mišljenje, ali sam uvjeren da je taj tekst napisao netko drugi, a Kohorta ga je samo objavila.
Koliko vam je kao igračkoj legendi Osijeka bilo teško slušati uvrede Kohorte u Gradskom vrtu dok ste bili trener Dinama i kako ste se osjećali kad ste pročitali to priopćenje navijača?
Pa nije bilo lagano, sigurno nije bilo ugodno. Kad bih rekao da mi je svejedno, lagao bih. Dobro, kad sam bio trener Dinama, mislim da je razumljivo da je bilo nekih prigovora, ali nije toga bilo previše. Svaki put kad sam došao u Osijek s Dinamom bila je normalna atmosfera, možda tu i tamo koji prigovor.
To što se dogodilo pred kraj mog mandata, e za to morate njih pitati. Iz provjerenih izvora znam da je sve bilo isprovocirano i izrežirano. Tako je trebalo biti. Velika većina ljudi u Osijeku, velika većina navijača Osijeka mene obožava. U kontaktu sam s nekim ljudima koji vode navijačke stranice i profile na društvenim mrežama i koji su mi od prvog dana velika potpora.
Pogotovo sad, nakon godinu dana, kad vide da je sve što sam govorio dok sam bio u Osijeku istina. Samo što je tada trebalo naći Pedra i Pedro je bio Nenad Bjelica. Nakon godinu dana se vidi puno toga. Na neki način svi smo se raskrinkali i svatko je pokazao svoje prave lice.
Tako da nemam neki poseban komentar na to, osim što bih želio naglasiti da iza tog priopćenja stoji mali broj navijača Osijeka, a većina me podržava. Od svoje desete godine sam u Osijeku i Osijek je moj klub. Mogu ja trenirati tko zna koga i biti tko zna gdje, ali Osijek će uvijek biti moj klub.
Nisam netko tko će izjaviti da voli Hajduk, Dinamo, Rijeku ili neki četvrti klub samo zato što je trener tamo. Ja tako nešto neću nikad izjaviti. Kad sam trenirao Dinamo, često sam govorio da sam navijač Osijeka i to nije nikome smetalo jer su znali da sam iskren. To će uvijek biti tako. Uvijek ću biti navijač Osijeka, neovisno o tome cijene li me navijači ili ne.
To je moj klub, to je moj grad. Tu sam odrastao. Uživao sam u te dvije godine rada u Osijeku i za taj sam klub bio spreman riskirati svoje zdravlje. Naravno da mi je bolno to što sam na kraju neslavno otišao, ali to moram prihvatiti.
Rekli ste da je čitava priča oko tog priopćenja Kohorte bila izrežirana. Kako to mislite i tko je to režirao?
Taj tko je to napisao zna da je to napisao i to ide njemu na dušu.
Tko je to?
Ne znam točno, ali znam koji krug ljudi može stajati iza toga. To je priopćenje izašlo 20 minuta nakon što je završio sastanak igrača i Kohorte na kojemu se ja nisam pojavio. Nije prošlo ni 20 minuta, a priopćenje je bilo vani. Očito je sve bilo pripremljeno.
Zatim, pročitajte još jednom to priopćenje. Pročitajte to priopćenje i pročitajte priopćenja koja Kohorta sad piše pa ćete vidjeti razliku u kvaliteti napisanog teksta. U pitanju je bilo 100 posto pripremljeno priopćenje i 100 posto dirigirano protiv mene. Znam i od koga, ali više nije ni važno.
Nemam dokaze, ne volim pričati kad nemam argumente, u ovom slučaju nemam dovoljno jake argumente da nešto mogu tvrditi, ali imam informacije tko bi to mogao biti. U pitanju je netko kome sam smetao od prvog dana kad sam došao u Osijek i tko me nije želio u klubu.
Kad ste stigli u Osijek, preuzeli ste ulogu i trenera i sportskog direktora. Znali ste kakav je to posao, a onda ste se nekoliko kola prije kraja prošle sezone, kad je Osijek teoretski i dalje bio u igri za naslov, javno okrenuli protiv Uprave rekavši da sve morate sami i da iza sebe nemate nekoga kao što je Jakobušić u Hajduku. Mnogi su vam to zamjerili, najviše zbog tajminga kad ste s tim odlučili izaći u javnost. Zašto ste to napravili?
To ste vi mislili da smo tada bili u igri za naslov prvaka. Istina je drugačija. Mi smo ispali iz utrke nekoliko kola prije nego što se to dogodilo. Par kola prije tog trenutka smo shvatili da ne možemo biti prvaci ni osvojiti kup. Tako da sve što je napravljeno, sve što se odigralo, odigralo se kad je trebalo. Ti kojima je smetao moj istup nisu iznutra vidjeli što se događa. Zato su me kritizirali. Svatko tko je bio involviran u klub znao je da se ništa nije napravilo u krivom trenutku.
Što ste to događalo unutar kluba i zašto ste tako reagirali baš tada?
U određenom trenutku shvatite da ste zajedno s igračima kompletno usamljeni. Jednostavno, nakon dvije godine trpljenja svega i svačega, pritisaka, uvreda, raznih borbi za kojekakve interese i kaosa, kad dobijete šamar unutar kluba, onda shvatite da ste u toj igri sami i da je sve uzaludno.
Rekli ste da ste zadnje jutro koje ste proveli u klubu iz ureda izbacili jednog agenta koji je reketario klub. Što se točno dogodilo?
Mogu samo reći da sam se do zadnjeg, a to je bilo jutro nakon pobjede nad Hajdukom, borio za interes kluba i štitio ga. Nisam želio dozvoliti nikome da reketira klub i potražuje nekakav novac koji klub nije mogao i nije trebao dati.
Naravno da je pravo agenta tražiti novac za svog igrača, ali to je bilo apsolutno nemoralno jer nešto slično u moje dvije godine boravka u Osijeku kod potpisa ugovora 50-ak mladih igrača nije tražio ni jedan agent. Taj čovjek je inzistirao na tome da mu klub isplati 300 tisuća eura za potpis jednog 16-godišnjaka.
Kao sportski direktor i kao netko tko je štitio strategiju kluba da se ne daje toliki novac za mlade igrače, ni igračima ni njihovim agentima, naravno da sam to odbio. Došlo je do povišenih tonova, a tog dana popodne sam dobio raskid ugovora.
Možete li reći tko je bio taj agent?
Nema potrebe za tim.
Rekli ste da ste raskid ugovora dobili samo nekoliko sati nakon sukoba s tim agentom. Hoćete li reći da je postojala uzročno-posljedična veza?
Ne znam, ne bih rekao. Možda i je, ali mislim da nije bilo poveznice. Samo bih rekao da sam i na dan odlaska, samo par sati prije raskida ugovora, dao čitavog sebe da zaštitim Osijek.
Predbacivalo vam se i to da ste u Osijeku gomilali igrače s ogromnim ugovorima koje kasnije klub nije mogao prodavati jer su bili odlično plaćeni te da ste tako zapravo nanijeli veliku štetu klubu.
Samo sam cijelo vrijeme slijedio strategiju kluba. Moja strategija, odnosno klupska strategija u određenom trenutku je bila takva da smo planirali uložiti sredstva u pojačanja kako bismo eventualno došli do titule. To je bilo šest mjeseci prije moga odlaska. Kad sam došao u Osijek, u prvoj godini doveli smo 12 igrača, a samo smo za jednog platili odštetu.
To je bio Damjan Bohar, za kojeg smo platili oko 800, 850 tisuća eura. Bohar je te sezone bio uz Ramona Miereza naš najbolji igrač. Mierez je bio prvi strijelac prvenstva, a Bohar je bio drugi najbolji strijelac i asistent kluba. Znači, doveli smo 12 igrača, a samo za jednog smo platili odštetu.
Zatim smo na ljeto aktivirali opciju otkupa Miereza. Tko bi bio lud da ne otkupi Miereza za 2.5 milijuna eura, a čovjek je zabio 22 gola. To ljeto smo imali ponudu za Miereza od 8 milijuna eura iz Kine, od kluba u kojem je bio Slaven Bilić.
Međutim, zbog problema s birokracijom i nekih promjena u Kini vezanih za salary cap, do transfera nije došlo. To ljeto smo doveli Bartoleca za 250 tisuća eura. Platili smo odštetu za jednog igrača, a doveli smo četiri, pet slobodnih poput Hiroša, Gržana, Bralića i Fiolića. Uglavnom, doveli smo igrače koji nisu bili velik teret za klub.
Nejašmića smo doveli besplatno na posudbu. U prvom prijelaznom roku smo potrošili 850 tisuća eura, a u drugom 250 tisuća plus novac za otkup ugovora Miereza. U zimskom prijelaznom roku smo otkupili Čeberka od Laska, ali ne za milijun i pol eura, kolika je bila njegova otkupna klauzula, već za 800 tisuća eura.
Znači, u pola cijene. Doveli smo i Kristijana Lovrića, najboljeg igrača Gorice tri i pol sezone i jednog od najboljih igrača HNL-a. Kad je Lovrić stigao u Osijek, dočekalo ga je pola grada na stadionu. Doveli smo igrača kojeg je tada htio svaki klub u Hrvatskoj. U tom prijelaznom roku smo doveli i Miju Caktaša, koji je trenutno prvi strijelac HNL-a.
Caktaš je bio skuplji u odnosu na druge igrače, ali kako netko misli dovesti Caktaša za 100 tisuća eura u Osijek? Caktaš je igrač koji ti garantira po sezoni između 15 i 20 golova, što je i ostvario. To je igrač koji donosi golove i dodatnu kvalitetu, a to onda moraš platiti ako se hoćeš ravnopravno boriti s drugima. I to su ta ulaganja.
Nismo pretjerano ulagali u ostale igrače. Doveli smo Brleka, Topčagića, Jurčevića, Hiroša, Bralića... Doveli smo bivšeg reprezentativca Hrvatske Santinija. Sve besplatno. Jedino su Mierez, Čeberko i Lovrić nešto koštali.
Mierez je već ovo ljeto, da je prodan, mogao vratiti tih uloženih 2.5 milijuna i moglo se dobro zaraditi na njemu. Samo da ga je Osijek pustio u Dinamo. Vjerujem i da će Lovrić proigrati i želim mu da se to dogodi i da se Osijeku isplati ulaganje u njega.
Ali Osijek je u posljednjih godinu dana od prodaje igrača zaradio 15 milijuna eura. I to igrača koje je Nenad Bjelica trenirao, koje je Nenad Bjelica podigao na nivo na kojem danas jesu i koje je Nenad Bjelica sa strategijom kluba i svojom strategijom doveo na nivo da se mogu prodati.
Ta strategija je dovela do toga da pošaljemo Belju na posudbu u Istru, a Mirlinda Dakua u Muru. Tada smo u napadu imali Miereza, Mancea i Topčagića koji su bili u prednosti. Zato smo poslali jednog na posudbu ovdje, drugog ondje, pa smo Belju vratili u pravom trenutku i nakon šest mjeseci su ga prodali.
Ne znam za koliko, ali ako je cifra tri milijuna eura, po meni je to premalo. Kad sam ja bio u klubu, imali smo za njega ponude od šest milijuna eura. Nismo ga prodali jer smo željeli više, što znači da je prodan ispod cijene.
Za vrijeme svog mandata produžio sam ugovore s puno mladih igrača. Između ostalih, tu su bila i dvojica 16-godišnjaka koji su otišli u Romu, odnosno u Bayern. Otišli su za lijep novac i vjerujem da će od njih Osijek još više profitirati kroz razne bonuse. O toj strategiji pričam.
Imali smo jasan plan, pripremali smo igrače za nešto što dolazi za šest mjeseci, za 12 mjeseci, imali smo jasnu strategiju i jasan cilj ispred sebe. Sad je ponestalo novca, no i sam predsjednik Sakalj je u nedavnom intervju rekao da se to dogodilo zbog prevelikih troškova izgradnje stadiona.
No, Osijek je prodao 12 ili 15 igrača, za njih je dobio 12, 15 ili 17 milijuna eura, stabilizirao se te i dalje ima dobru ekipu. Tu su i dalje Omerović, Bukvić i svi ostali igrači koje sam prije naveo. Možda nema momčad za napasti naslov prvaka, ali za Europu sigurno ima kadar unatoč tome što je otišlo toliko igrača.
Jurica Vranješ vas je u intervjuu za Index oštro napao te je, između ostalog, rekao da ste u klub nakrcali silne igrače s golemim ugovorima i da se upravo zbog toga Beljo morao prodati za tako mali iznos. Izdvojio je slučaj Marina Leovca kao negativan primjer vašeg rada.
To je njegovo mišljenje. No, tko god ima namjeru spomenuti ime Marina Leovca u bilo kakvom negativnom kontekstu, neka prvo zastane, ustane mirno i tek onda neka izgovori njegovo ime. Marin Leovac je vrhunski profesionalac, koji je igrao Ligu prvaka s Dinamom i bečkom Austrijom, igrao je u Rijeci, u PAOK-u, a u Osijek je došao za 0 eura.
Premda stoji da je došao za 300 tisuća eura, to nije točno. Stigao je besplatno i došao je za ugovor koji je prikladan njegovoj nogometnoj kvaliteti. U prvih devet utakmica koje je odigrao pobijedili smo u svih devet. Tada se ozlijedio. Naravno, svatko ima neko svoje mišljenje o bilo kojem igraču, pa tako i o njemu.
Na koncu, pa Leovac je bio i reprezentativac Hrvatske. Nisam doveo igrača iz nekakve divlje zemlje, doveo sam hrvatskog nogometaša iz Dinama za nula eura. Iz Dinama za nula eura ga doveo. I netko kaže da on nije dobar s 33 godine, koliko je imao kad sam ga doveo. Bacite oko na tursku ligu pa ćete vidjeti koliko ima igrača s 33 godine.
Ne s 33, već s 36 i 37 godina. I igraju na vrhunskom nivou. Kad netko tako posprdno govori o Leovcu, onda to više govori o njemu samom nego o Marinu. Leovac je vrhunski i dečko i vrhunski nogometaš. Zarađivao je točno onoliko koliko je trebao da bismo ga doveli u Osijek.
Taj iznos nije bio izvan nekakvih okvira i klub mi je odobrio da ga dovedem. U biti, ti napadi su pljuvanje na strategiju kluba. Svaki ugovor u NK Osijeku je morala odobriti Uprava. Svaki ugovor. Dakle, završimo tu sad diskusiju da je Bjelica ovo ili ono. Moj posao je bio pronaći igrača na tržištu u okviru budžeta koji je Uprava odobrila.
To sam ja radio, pronašao bih takvog igrača, a na kraju je opet bila zadnja riječ Uprave. Ako bi rekli da, taj bi igrač došao, ako bi rekli ne, ne bi. Vrlo jednostavno. Nemojte iskrivljavati priču. To je jedina istina, sve ostalo je rekla-kazala. Takve priče me ne zanimaju.
Svatko može misliti što hoće i može izjaviti što hoće. Ljudi danas slušaju svašta i povjeruju u svakakve gluposti. Tako i danas mnogi misle da smo doveli Leovca za 300 tisuća eura samo zato što tako piše na Transfermarktu. Tko bi bio toliko lud da izdvoji za igrača od 33 godine toliki novac? Marin nije došao za 300 tisuća eura, došao je besplatno i za mene je ta priča završena.
Zašto ste otišli iz Osijeka?
To morate pitati Upravu.
Da možete vratiti vrijeme, biste li napravili sve isto ili biste nešto promijenili?
Ništa ne bih promijenio.
Baš ništa?
Baš ništa. Borio bih se za Osijek na isti način kao što sam se borio tada. Poštivajući strategiju kluba u svakom trenutku. Poštivajući ime Osijeka. Ponosno sam ga nosio. Ponosno sam se za njega borio. Zamjerio sam se mnogim ljudima u hrvatskom nogometu jer sam se borio za interese svoga kluba.
Za mene Osijek nije bio samo posao. To je velika emocija. Možda sam i pretjerao u nekim trenucima u toj emociji, u toj ljubavi prema svom klubu, svom gradu. Ali ne kajem se zbog toga. Nije mi žao ni zbog čega.
Ako sam napravio nešto pogrešno, a da je bilo u interesu Osijeka, a na moju štetu, ne žalim za tim. I ne bih ništa promijenio. Ne bih ništa drugačije napravio.
Kad ste otišli iz Osijeka, naslijedio vas je dotadašnji pomoćnik Rene Poms. Jeste li njegov ostanak shvatili kao neku vrstu izdaje?
Apsolutno ne, zato što je Rene bio vrlo korektan. Nekih pet, šest mjeseci ranije Rene mi je rekao kako bi volio raditi kao samostalan trener. U tome sam ga podržao i rekao mu da će uvijek imati moju podršku donese li takvu odluku. Tada mi je Osijek dao raskid ugovora i nije pronašao nikakvo drugo rješenje te je posao ponudio Reneu koji je imao važeći ugovor.
Njemu nitko nije ponudio raskid ugovora. Da mu je ponudio raskid ugovora, vjerojatno bi ga prihvatio. Međutim, kako nisu našli trenera, ponudili su mu mjesto prvog trenera. Prije nego što je bilo što odgovorio, nazvao je mene. Sjećam se tog jutra kad me nazvao i pitao što mislim o tome.
Rekao mi je, što god ja kažem, da će on tako postupiti. Rekao sam mu da nemam nikakav problem s tim da on preuzme ekipu jer ju poznaje i dodao sam da će sigurno biti uspješan. Do zime, dok je imao ekipu igrača koju smo mi zajedno svi skupa posložili, dok su u toj ekipi bili i Škorić i Lončar i Ivušić i Beljo, da ne nabrajam dalje, Osijek je bio konkurentan u borbi za titulu.
Na koncu, na zimu je bio na par bodova od vodećeg. Sve se raspalo kad je klub prodao ogroman broj igrača, došlo je do rasula i on je to platio poslom.
Uprava Osijeka je odluku da morate otići donijela dan nakon jedine svijetle točke u sezoni, pobjede nad Hajdukom. Zašto?
To također morate njih pitati. Ne znam zašto. Vjerojatno su to odlučili prije te utakmice. Nema nikakve logike da su mogli tako nešto odlučiti poslije pobjede nad tako renomiranim suparnikom. U dvije godine s Hajdukom smo odigrali osam utakmica. Četiri puta smo pobijedili, četiri puta je bio remi.
Nismo izgubili ni jednu utakmicu protiv Hajduka. Nakon što sam otišao, Osijek je s Hajdukom odigrao tri ili četiri utakmice i sve ih je izgubio do ove posljednje, kad je stigao Zekić. Tako da ne znam, morate to pitati nekoga odgovornog tko je tako odlučio. Znam samo da to tada nikome nije bilo jasno.
Jeste li se sad čuli sa Zekićem?
Naravno. Čestitao sam mu i zaželio mu sreću. Mislim da je Osijek doveo kvalitetnog trenera, čovjeka koji je dokazan, iskusan, voli Osijek, radio je u Osijeku i jako dobro zna kako tu stvari funkcioniraju. Mislim da je idealan trener za Osijek i želim njemu i klubu puno sreće.
Kako komentirate da je u prvoj utakmici nakon povratka šokirao Hajduk na Poljudu?
Pobjeda Osijeka je više nego zaslužena. Zekić je odlično prostudirao Hajduk i pametno je složio taktiku. U prvom poluvremenu je zatvorio sve puteve prema svom golu pa je Hajduk izgledao nemoćno. Gol na otvaranju drugog poluvremena je Osijeku dao krila, Hajduk je postao nervozan i u drugih 45 minuta nije stvorio ni jednu šansu. To je Osijek jako dobro iskoristio i na kraju zasluženo pobijedio i dobio je jak impuls da u nastavku osigura mjesta koja vode u Europu.
Maloprije ste rekli da ste nekad bili previše emotivni u želji za dobrobiti Osijeka. Negdje sam čitao da ste u Poljskoj znali vršiti jak pritisak na suce. Je li to točno i jeste li to radili dok ste bili u Dinamu i Osijeku?
Koliko god traje utakmica, svih 90 minuta, ja igram zajedno sa igračima. Ako moji igrači prave pritisak na nekog suca, onda ga pravim i ja. Što se tiče komentiranja suđenja, mislim da u nekih 150 utakmica koje sam vodio u HNL-u nisam nikad nakon utakmice pričao o suđenju.
Zapravo, jesam jednom, na kraju svog mandata u Osijeku. Ljudi možda to misle jer me vide na terenu kako se borim za svoju ekipu, a samim tim se borim i s protivnikom i sa sucem. Sa svakim ako treba. Ne znam, ljudi me na terenu vide kako se borim skupa s igračima pa misle tko zna što.
Nikad, ali nikad nisam ni s jednim sucem komentirao suđenje nakon utakmice. Nikad. Evo, nađite mi presicu u dvije godine Dinama i dvije Osijeka da sam nešto komentirao vezano za suđenje. Možda jednom.
Zato VAR jeste.
VAR nije suđenje. Protivnik sam VAR-a kao tehnologije u nogometu. Od samog početka bio sam žestok kritičar VAR-a. Upravo iz razloga zbog kojih sad svi vide koje su slabosti VAR-a. Naravno da videotehnologija ima i dobrih stvari, ali previše je tu nelogičnosti, a to nema veze sa suđenjem na terenu. To čekanje od 6, 7 minuta....
Pa zabiješ gol, VAR ti onda poništi pogodak i dodijeli penal za protivnika. A onda lopta izađe u gol aut, sudac dosudi korner, iz njega padne gol i tu VAR ne reagira. To su za mene sve nelogičnosti, slabosti VAR-a. Od prvog dana njegovog uvođenja sam protivnik, a to nije bilo kad sam bio u Dinamu ili Osijeku, već u Poljskoj.
Po meni je VAR samo još povećao mogućnost manipulacije u nogometu. Naravno da je spriječio nekakve nepravilnosti, ali je i povećao mogućnost manipulacije. Imali smo sad neke sporne situacije u HNL-u. U Osijeku se za evidentan kontakt na Periću oglasio VAR i sudac je dosudio penal, a na utakmici Istre i Gorice za doslovce isti slučaj penala nije bilo.
Sporan je bio intenzitet. Kako je ovdje penal, a tu nije? Neka mi netko objasni tablicu intenziteta. Zbog takvih nelogičnosti nikad neću biti poklonik VAR-a. Ako je greška, greška je, Bože moj, svi griješimo. Igrači, treneri i suci.
Mislim da je implementacijom VAR-a samo povećana mogućnost manipulacije. Postoji puno grešaka u korištenju VAR-a. Na kraju, iza tog VAR-a i dalje stoji čovjek koji griješi. Po meni je s VAR-om problem suđenja riješen samo 50 posto.
50 posto je opet bolje od 0 posto.
U redu, ali jesmo li prestali imati diskusije o suđenju nakon uvođenja VAR-a? Nismo i nikad ni nećemo. A imamo VAR.
Kako gledate na hrvatsko suđenje danas?
Dolaskom mlade garde hrvatskih sudaca poput Ante Čuline, Patrika Kolarića i Jakova Titlića suđenje u HNL-u se evidentno poboljšalo u odnosu kako je bilo ranije. Stvari su se popravile, ali da bi se sve podiglo na jedan level više, mislim da je potreban dodatan filter. Tek kad s liste otpadnu dva-tri imena, a uđe nekoliko novih, mladih sudaca, koji nisu kompromitirani nekim slučajevima iz prošlosti, onda će nivo suđenja biti još bolji.
Zašto se otišli iz Dinama?
Nisam prihvatio način odluke o smanjenju naših plaća. Bila je to jednostrana odluka koju nisam nikako mogao prihvatiti. Do tada sam u Dinamu fantastično surađivao sa svim ljudima, bio sam bitan u donošenju gotovo svih odluka, zaista sam imao veliko poštovanje svih.
Dogodila se korona, a onda su ljudi koji su tada vodili Dinamo autokratski donijeli odluku da nam se smanje plaće a da pri tome nisu ni u jednom trenutku to iskomunicirali ni sa mnom ni s igračima. U svim drugim klubovima se razgovaralo s trenerima i igračima kako bi se došlo do kompromisa.
Jedino u Dinamu nije bilo razgovora. Unatoč tome što je ta generacija Dinama ostvarila san svih navijača i nakon 49 godina prezimila u Europi. Imali smo sjajne rezultate, vratili smo ljude na tribine, donijeli smo klubu 100 milijuna eura. Na kraju krajeva, sve ono što je ostalo iza mene donijelo je Dinamu jako puno novca.
Ostavili smo fantastičnu bazu zbog koje je Dinamo i iduće tri godine imao odlične rezultate i zaradio ogroman novac. Sve probleme smo uvijek zajednički rješavali razgovorom, a onda se dogodi jedna situacija i netko ju odluči riješiti na autokratski način. Krajnje nepošteno jer su to odlučili a da nisu pomislili da bi bilo u redu razgovarati s nama.
Tek kad su donijeli odluku i kad su shvatili da ja odlazim, krenuli su razgovarati s igračima. Ono što su trebali napraviti prije nego što su se ponijeli na takav način. Odlučeno je kako je odlučeno, ja sam to prihvatio, otišao sam iz Dinama i, Bože moj, svatko svojim putem.
Tko je to odlučio?
Uprava kluba. Zna se tko je tada bio u Upravi, tko je bio sportski direktor, a tko je kao čovjek iz sjene vukao poteze.
Čudi vaše iznenađenje autokratskim načinom čovjeka koji je čitavu karijeru Dinamo vodio upravo tako, autokratski. S tim čovjekom iz sjene ste jako dugo prilično dobro surađivali, niste se libili u javnosti isticati njegove zasluge, pričali ste kako se redovito čujete oko Dinama, čak ste priznali da vam iz susjedne države sugerira tko bi trebao igrati. Onda je odjednom puklo, ispada zbog novca?
Pohvalno sam se izražavao o svom odnosu s njim i njegovom odnosu prema meni. Sa Zdravkom sam imao izuzetno korektan odnos. Na tjednoj bazi sam imao jedan ili dva poziva u kojima bi me pitao kako sam, što sam, kako je ekipa. Dakle, najnormalniji razgovori s čovjekom koji je puno napravio za klub i koji je, na kraju krajeva, volio taj klub.
Ja sam samo govorio istinu, ništa drugo. Nisam mogao reći da meni Zdravko Mamić nameće da jedan igrač mora igrati ako to nije bila istina. Ne bi bila istina da sam to rekao. Slagao bih vam da sam rekao da mi ulazi u svlačionicu, da mi naređuje, da me zove svaki dan i govori mi zašto ovaj ne igra, da mi pred utakmicu određuje kakav će biti prvi sastav.
Ne, to nije bila istina. Bio je korektan prema meni, uvažavao me i naravno da sam i ja prema njemu bio korektan. Ne mogu ni jednu ružnu riječ reći vezano za taj odnos, a sve je bilo izuzetno dobro do trenutka kad su donijeli tu odluku. Pitate me zbog čega je puklo. Zbog te odluke.
U trenutku kad je odluka bila donesena, kad je moj odlazak iz Dinama bio više nego očit i dok sam čekao u karanteni taj 16. travnja, kad smo na sastanku vrlo brzo dogovorili sve detalje raskida ugovora, sa Zdravkom sam imao samo jedan telefonski razgovor.
Tada sam mu rekao sve što mi je na duši. On je sve što sam rekao prihvatio kao istinu, sve mi je dao za pravo, tako da nemam tu što više dodati. Vjerujem i danas da je on bio svjestan da su prenaglili, čak mi je u jednom kasnijem razgovoru to i priznao, ali jednostavno više nije bilo povratka i rastanak je bio jedino rješenje.
Jeste li vi jedini odbili smanjenje plaće? Jesu li i igrači odbili?
Svi su odbili.
Kasnije su ipak prihvatili.
Nitko nije prihvatio odmah. Nešto mora biti jasno. Nismo mi odbili smanjenje plaća, odbili smo način na koji je odluka donesena. Donesena je autokratski. Bilo je - ili će biti ovako ili nikako. To nitko nije prihvatio, ni jedan igrač. No, nakon što su shvatili da ja odlazim, počeli su razgovarati i onda su našli razne kompromise.
Nekakav kompromis su mogli naći i sa mnom, samo da je bilo volje za tim. Osobno, ja sam uvijek za kompromise. Normalan sam čovjek i smatram da se svaki problem može riješiti razgovorom. Prvi sam za razgovor, ali tada nije bilo razgovora. Bilo je tako ili nikako. To nisam mogao prihvatiti.
Je li vama normalna situacija da vam je najbliži suradnik netko tko je osuđen za kriminal, za pljačku vlastitog kluba, a istim tim klubom upravlja iz druge države u koju se sakrio kako bi izbjegao kaznu u Hrvatskoj?
Nikad nisam bio ni na jednom sastanku s njim. Pričali smo samo telefonski, a u to vrijeme nije postojala pravomoćna presuda. Dobio ju je prije dvije godine, kad ja više nisam bio u Dinamu.
Malo je neobično pozivati se na legalizam u ovoj situaciji.
Koliko ljudi ima pravomoćnu presudu, pa su kaznu odsjedili u zatvoru i opet žive i normalno funkcioniraju. Bože moj, pa nije valjda problem sjesti s tim čovjekom, popričati i popiti kavu? Pa nije ubio čovjeka.
Nije ubio čovjeka, ali je opljačkao Dinamo.
Ako to kaže sud, onda je to tako i to treba prihvatiti. On nek se nosi s konsekvencama toga. To je njegov problem koji on treba riješiti, a ja s tim stvarno nemam nikakve veze. Ja sam došao u Građanski nogometni klub Dinamo i radio sam u tom klubu. Došao sam kad je Zdravko bio u Dinamu, nakon toga je otišao, a došli su neki drugi ljudi. Bili smo u kontaktu i sa Zdravkom, tako da tu ne vidim ništa sporno.
Dario Šimić se u Dinamu zadržao svega sedam mjeseci, Igor Bišćan samo četiri. Godinama unazad Dinamo nije bio ovako ranjiv. Kako gledate na situaciju u Maksimiru i kako vidite sporni ljetni prijelazni rok koji je Dinamo jako loše odradio?
Teško mi je komentirati kad nisam unutra. Ne želim biti poput nekih koji mene komentiraju, a nemaju pojma što je bilo unutar kluba. Vjerujem da bi Šimić i Bišćan, da su imali na raspolaganju potreban novac da dovedu kvalitetnije igrače, njih i doveli. S obzirom na to da su došli igrači ili besplatno ili su za neke od njih plaćene male odštete, očito je da Dinamo nije imao novac za ozbiljne transfere.
Stoga mislim da su se Šimić i Bišćan jednostavno ponašali u skladu sa strategijom kluba. Da je strategija bila da klub na ljeto potroši 15 milijuna eura, siguran sam da bi oni to i napravili. No, ponavljam, nisam unutra i teško mi je izvana to procjenjivati. Što da Vida nije zabio onaj gol za AEK nakon penala u zadnjoj sekundi?
Sad bi vjerojatno pričali drugu priču, možda bi Šimić i dalje bio tu, možda bi i Bišćan ostao. Unatoč loše odrađenom prijelaznom roku, Dinamo je praktički bio na milimetar od ulaska u Europa ligu, a s malo više sreće protiv AEK-a mogao se boriti za Ligu prvaka. Spletom raznih okolnosti, uz dosta nesreće i peha, a možda i nekih odluka, to se nije dogodilo. No, to je nogomet. Svatko tko radi u nogometu zna da su takve stvari moguće.
Dinamo je u kratkom periodu promijenio dva trenera. Jesu li možda kontaktirali i vas?
Predsjednica Uprave me zvala. Kandidati smo bili Bišćan i ja. Nazvala me, otvoreno smo razgovarali i rekla mi je da smo nas dvojica jedini kandidati. Na kraju su se odlučili za Bišćana. Pristojno me nazvala navečer, to mi je priopćila i prihvatio sam njihovu odluku.
Znači, bili ste spremni vratiti se u Dinamo?
Naravno. Pa čim sam pregovarao, to znači da sam se želio vratiti. Dinamo je bio jedan predivan period u mom životu. Ostvarili smo velik posao i sve što smo ostavili u Dinamu služi nam na čast. Naravno, bilo je nekih trzavica, ali to je normalno, to ne znači da opet ne bih radio u Dinamu. U pitanju je velik klub, institucija, a svojim sam radom u Dinamo ugradio dobar dio njegove povijesti i ponosim se tim.
Trenutno ste bez posla. Imate li nekih ponuda?
Ne bih to nazvao ponudama, ali bilo je nekih poziva, no zasad se ništa nije realiziralo. No, polako, tek sam desetak dana bez kluba, tako da mi u ovom trenutku nije primarno po svaku cijenu pronaći novi posao. No, vjerujem da će se ubrzo i to dogoditi.
Zanima me vaše mišljenje o potezu Sergeja Jakirovića koji je tri dana prije derbija s Dinamom otišao iz Rijeke i ostavio momčad koju je slagao kako bi preuzeo Dinamo. Što mislite o tom potezu i biste li vi možda nešto tako napravili u datom trenutku?
Sergej je tako odlučio i ja to poštujem. On najbolje zna zašto je to napravio. Svatko ima svoje razloge za bilo kakvu odluku, tako da ne dolazi u obzir da ja bilo što kritiziram. Ja jedino mogu reći što bih ja napravio i što je iz moje perspektive ispravno. No, ako sam ja napravio nešto što sam napravio, to ne znači da sam postupio ispravno. Možda sam pogriješio.
Naime, u veljači, dok sam bio u Osijeku, došla mi je ponuda Al Nassra u kojem je sportski direktor Goran Vučević. Ponuda je bila višemilijunska, bolje da ne spominjem brojke, jer me i danas boli glava od te cifre. Ipak sam odlučio ostati u Osijeku. Bili smo u igri za titulu i Kup.
Nisam smatrao prikladnim da odem, premda je ponuda bila astronomska. E sad, pitam vas, tko je donio bolju odluku, Sergej koji je iz Rijeke prešao u Dinamo, ili ja koji sam odbio milijune da bih ostao u Osijeku, a onda nakon šest mjeseci dobio raskid ugovora?
Nije upitno je li Jakirović trebao otići u Dinamo, ali je moralni problem to što je Rijeku napustio tri dana prije derbija s Dinamom.
U redu, tako se poklopilo, ali ne vidim tu problem. Svatko odlučuje za sebe i radi ono što je najbolje za njega. Za sebe ću reći da ne znam što se mora dogoditi da napustim neki klub dok sam pod ugovorom. Bez obzira na bolji novac ili ozbiljniji projekt. To sam napravio samo jednom u karijeri u Wolfsbergeru, gdje sam bio trener tri godine.
Dostigao sam vrhunac s tom momčadi. Dobio sam poziv prvaka Austrije koji se borio za Ligu prvaka. Čak sam i tu odluku donio tek nakon razgovora s čelnim ljudima Wolfsbergera. Austrija je platila 300 tisuća eura plus neke bonuse da dođem kod njih. Bio je to jedini put da sam napustio klub dok sam bio pod ugovorom.
Dobivao sam ponude i dok sam bio u Lechu, Dinamu i Osijeku, ali nisam želio otići. Sve je to individualno i ne mislim da se ikoga treba kritizirati. Bez obzira na to što smo Sergej i ja prijatelji, zaista ne mislim da je postupio neispravno. Njegovu odluku treba poštovati.
Nakon poraza od Osijeka Leko je dobio otkaz. Vaš komentar i biste li jednog dana prihvatili ponudu Hajduka ako dođe?
To je tako u nogometu. Trener je taj koji snosi odgovornost zbog loših rezultata. Poklopile su se dvije utakmice u nizu koje je izgubio, ali mora se reći da je Leko s Hajdukom osvojio Kup. Isto tako, jako je dugo držao Hajduk na vrhu ljestvice. Čak i sad, Hajduk je u dobroj situaciji.
Otkaz je odluka Uprave koju mora prihvatiti, ali vjerujem da će ubrzo pronaći novi klub u kojem će pokazati svoju kvalitetu. Što se tiče eventualne ponude Hajduka, nemam nikakav problem s tim. Kad bi došla kvalitetna ponuda i ako bi projekt bio dobar, naravno da bih razmislio o tome.
Kako komentirate fenomen Marka Livaje?
Poslovica kaže da se za dobrim konjem prašina diže. Livaja je jedan od dva najbolja igrača HNL-a i ostavio je dubok trag. Zbog toga postoji ogroman pritisak, a u takvim situacijama nekad igrač ne reagira onako kako bi trebao reagirati. Međutim, svi smo ljudi od krvi i mesa.
Koliko puta sam ja reagirao na način koji nije bio prikladan, ali kad si na terenu, kad ti je puls preko 200, reagiraš potpuno drugačije nego u normalnom stanju. Livaja je možda napravio nešto što se nije svidjelo nekim navijačima, ali one uvrede u Rijeci su totalno neprihvatljive.
Nažalost, to je dovelo do toga da jedan takav igrač, koji nam je prijeko potreban, ne želi više igrati za reprezentaciju. Mislim da je šteta obostrana. Možda se neke odluke koje su se donijele nisu trebale donijeti.
Možda se Livaju nije kako treba zaštitilo. Teško mi je o tome pričati kad nemam sto posto jasnu sliku o svemu što se dogodilo Šteta je i za Livaju, a šteta je i za hrvatski nogomet da Marko više nije u reprezentaciji.
Hrvatska se iz komotne situacije za Euro dovela u dramu nakon šokantnih poraza od Turske i Walesa. Što se dogodilo?
To što se dogodilo mogu samo interpretirati nedostacima nekolicine važnih igrača. Mi nismo zemlja poput Francuske, Brazila, Argentine ili Španjolske koje imaju 15 ili 20 kvalitetnih napadača te roster od 50 kvalitetnih igrača za reprezentaciju. Mi to nemamo.
Mi imamo to što imamo i ti dečki koji su sve ove godine igrali za reprezentaciju na visokom nivou s nekim minimalnim slabostima uvijek su se uspijevali izvući svojim karakterom, željom, voljom i ljubavi prema dresu hrvatske reprezentacije. Mislim da jedini razlog zašto smo u ove dvije utakmice izgledali loše manja kvaliteta igrača u napadačkom dijelu naše reprezentacije.
Kad nedostaju Perišić, Ivanušec, Petković, Livaja, Oršić, Kramarić. Nedostajalo je šest igrača koji svi mogu biti standardni reprezentativci i u odlučujućim utakmicama su igrali mladići koji nikad nisu bili standardni ili su igrali sporednu ulogu. Tako da mislim da je to jedini razlog ova dva poraza. Da su igrači koje sam naveo bili u sastavu, siguran sam da bi Hrvatska već sad bila na Euru.
Pretpostavljam da imate ambiciju jednom sjesti na klupu Hrvatske?
Fokusiran sam na klupski nogomet, što ne znači da, kad bih dobio ponudu neke reprezentacije, o njoj ne bih razmislio. Bilo je toga u prošlosti. Jedno vrijeme me se i spominjalo u kontekstu klupe hrvatske reprezentacije. Također, bio sam i kandidat za klupu Poljske. Obje te situacije su me činile ponosnim. Naravno da bih rado sjeo s čelnim ljudima HNS-a kad bi mi nešto tako predložili.
Tko je najbolji igrač kojeg ste vodili u karijeri?
Dani Olmo. Zbog svega što je postigao i zbog svega što će tek postići. U Trabzonsporu sam se sreo s jednim vrhunskim igračem, s Marekom Hamšikom. Hamšik je oličenje profesionalca, vrhunski igrač s kojim mi je bila čast raditi. Tihi lider, ali čovjek s golemim autoritetom kojeg su svi suigrači izuzetno cijenili. U Trabzonsporu je završio karijeru, ali do zadnjeg dana je bio oličenje profesionalca. Tako se ponašao prema svima i na mene je ostavio jak dojam. Ipak, Dani Olmo je najbolji igrač kojeg sam trenirao.
Najdraži i najteži trenuci karijere?
Tri su mi jako teška. Poraz u finalu kupa u Poljskoj protiv Arka Gdynije. Bili smo apsolutno bolji, imali smo bezbroj šansi, a na kraju smo izgubili 2:1. Zatim remi 3:3 protiv Šahtara. To mi je užasno teško palo. I ispadanje s Osijekom od Kizilžara. Ta tri događaja bih najradije izbrisao iz svoje karijere. Međutim, tko zna, da ih nije bilo, možda ne bih bio to što sam sad.
Što se tiče najljepših, sigurno trenutak kad smo s Dinamom osigurali nakon 49 godina proljeće u Europi. Predivan trenutak mi je bio i plasman u Ligu prvaka s bečkom Austrijom. Bio je to jedini put da je Austrija izborila Ligu prvaka. I za treći predivan trenutak biram čitav period u Wolfsbergeru. Prekrasna priča jer smo u dvije godine od trećeligaša došli do statusa stabilnog prvoligaša. Stavio bih tu i drugo mjesto s Osijekom. Jako je lijepo bilo do kraja se boriti s Dinamom.