AMERICANA, emisija o Svjetskom nogometnom prvenstvu u Americi, projekt je nakon kojeg je Marko Šapit (45) drugi put otišao s HRT-a. Prvi put je to bilo 2010. godine, dok ga šira javnost nije poznavala u mjeri u kojoj ga poznaje danas. Postao je novi direktor marketinga i odnosa s javnošću Hrvatskog vaterpolskog saveza.

Spojio je tako jedan od svojih najdražih sportova s poslom kakvom se nadao jer, kako nam je rekao, zasitio se klasičnog novinarstva. Usto, postao je i voditelj podcasta Tribina. I dalje će komentirati utakmice, ovoga puta na televiziji Sport Klub, i zasad samo europsku košarku.

Šapit je rodom iz Makarske, gdje je odrastao pod utjecajem košarkaške supergeneracije Jugoplastike te Hajduka, koji je oduvijek bio prisutan u sportskom životu Dalmacije. Htio je biti novinar, ali, kaže, nije ni sanjao da će dosegnuti ovako visoku razinu, vođenje emisija koje gledaju stotine tisuća, nekad i više od milijun ljudi.

Uz spomenuti prekid, na HRT-u je proveo 19 godina komentirajući utakmice, vodeći emisije, velike projekte i sportski dio Dnevnika. Razvijao se uz, kako je on naziva, All-Star ekipu hrvatskog televizijskog novinarstva. Odaje dojam čovjeka s kojim bismo mogli satima kvalitetno razgovarati o smislu sporta i novinarstva i koji bi mogao dati materijala za još bar deset kartica teksta.

U posljednje vrijeme ste zaposlen čovjek s malo slobodnog vremena. Možete li nam otkriti bar neke stavke iz svog rokovnika?

Postoji standardno vrijeme ureda Hrvatskog vaterpolskog saveza, a moj posao nije velik odmak od klasičnog novinarstva. Non stop se radi. Odgovoran sam za društvene mreže i web stranicu, naravno, u komunikaciji s kolegama kojima je to primarna aktivnost. Najviše vremena trošim na upoznavanje unutarnjih procesa rada.

Trebat će mi neko vrijeme da polovim sve i dok upoznam ljude. Moram pohvaliti kolege iz ureda, vrlo su kooperativni. Spremni su odgovoriti na sva moja pitanja, od kojih neka budu i polublesava.

Neke znam otprije jer je vaterpolo sport koji sam pratio na HRT-u. Trudim se što više naučiti. Moja pozicija traži obavljanje svakodnevnih obaveza, kontakt s ljudima, ali i planiranje događaja i situacija koje dolaze.

Kako je došlo do vašeg angažmana u Vaterpolskom savezu?

Bavio sam se idejom da napravim zaokret u karijeri, da se maknem od klasičnog novinarstva. Iako ni sam nisam bio siguran u kojem bi to točno smjeru trebalo ići. Sve više kolega se odlučuje na samostalne obrte i agencije.

Razmišljao sam i ja o tome. No posao u Vaterpolskom savezu dogodio se, na neki način, slučajno. Vaterpolo je moj sport i bio sam u kontaktu povremeno s ljudima iz Saveza. Prvi pravi razgovor s njima nije bio o poslu, već su me pitali što bi mogli bolje raditi što se tiče suradnje s medijima.

Nakon toga su se oni zainteresirali za mene, a i meni je njihova ponuda bila zanimljiva. Htio sam raditi nešto drugačije, ali nisam se htio micati od sporta. Nisam htio sad, na primjer, otvoriti kafić. Cijeli život pratim i volim sport, to mi je prirodno okruženje.

Vaterpolo je najtrofejniji hrvatski sport, uspjesi koje ostvaruju hrvatski vaterpolisti su konstantni i iznimni. Ali ipak je dojam da je vaterpolo nekomercijalan sport koji je teško prodati, da tako kažemo.

Iskreno, kod nas se za svaki sport osim nogometa može reći da ga je teško prodati. Nogomet se prodaje sam od sebe. Ali popularnost vaterpola se može dignuti na višu razinu. Slažem se da ga je teže prodati nego nogomet.

Mene je na ovu poziciju privuklo to što sam imao neke prigovore na ljude koji su se bavili PR-om ili marketingom u sportu. Ne želim pametovati, biti bahat ni arogantan, ali mislim stvarno da se može bolje od ovog što je dosad bilo. Prvi ću priznati ako sam u krivu.

Sport se može ljudima napraviti zanimljivijim. Ne može svaka strategija počivati na medaljama i uspjesima seniorske reprezentacije. Vaterpolo je imao specifično ljeto. Tri mlade selekcije su uzele tri zlatne medalje. To je čudo nad čudima. Po meni to nije isprezentirano dovoljno dobro. Na meni je da se naši uspjesi dobro isprezentiraju. Pazite, tri zlatne medalje.

Da osvojite tri zlata u boćanju u jednom ljetu u tri različita grada, to je za pohvaliti se. Lani je sva pozornost pala na, recimo, nedobar nastup muške seniorske reprezentacije u Beogradu. Ali nitko nije primijetio da je ženska reprezentacija došla do najboljeg rezultata na Europskom prvenstvu.

Ne svog, nego je to u zadnjih 20 godina, uz broncu hrvatskih rukometašica, najveći uspjeh neke ženske hrvatske ekipe. Napravile su napredak, te cure imaju svoju priču, ali ona se ne mora gledati samo kroz rezultat. One su učenice, studentice, neke od njih rade.

Bave se vaterpolom iz čiste ljubavi jer tu nekog novca nema. Pitao sam se kako takva apsolutno pozitivna priča nije privukla pozornost. Dok ne probam i ne naletim na zid, onda ću reći da se ne može bolje od ovoga. Ali stvarno mislim da se može.

Kako?

Svaki sportaš u bilo kojem sportu mora imati fizičku snagu, talent, znanje, tehničko-taktičku potkovanost, ali i tvoje ponašanje i medijska pismenost moraju biti na razini da budeš predstavnik svoje zemlje. Moraju postojati neka pravila ponašanja.

Ima li ičeg goreg nego kad naletiš na negativan odgovor našeg reprezentativca? Kad vidiš da on razgovore s medijima odrađuje, da oprostiš, preko kurca. Mogu to shvatiti kad je negativan trenutak za njegovu momčad ili njega samog. Ali i to je dio posla, obaveza.

Ne pričaš ti s Marinom ili Markom. Nego s navijačima i ljubiteljima sporta, a mediji su samo sredstvo kojim dolaziš do njih. Premalo se radi sa sportašima u tom smislu pa su oni prepušteni sami sebi. Nekako, u posljednje vrijeme, kao primjer služi trener Dinama Mario Kovačević.

Često se priča o njegovom medijskom nastupu. Ali je li itko ikad s njim radio na tome? Mi smo oduševljeni s igračima u NBA ligi kako oni "šamaraju" te intervjue. Normalno da šamaraju kad uče to od srednje škole.

Njih su naučili da je medijski nastup dio njihovog posla, kao što su treninzi, utakmice i analize. Ne kažem da kod nas ništa nije valjalo, samo kažem da bi se moglo poraditi na postavljanju pravila i strukturiranju što se tiče odnosa prema medijima. U tome sam vidio izazov za sebe.

Opisali ste vaterpolo kao težak sport kojim se ljudi bave iz ljubavi i u kojem nema novca. Isto tako bi se moglo opisati i novinarstvo. Što vas je privuklo u ovom poslu i je li istina da ste htjeli postati vojni pilot?

Ideja o vojnom pilotu pojavila se kod mene u srednjoj školi. Svi smo mi gledali Top Gun i slične filmove. Tražio sam nešto za sebe, ali i način kako olakšati roditeljima neke stvari. Kad ideš za pilota, imaš riješen smještaj, ostaje ti, ako ne prođeš, i opcija ići u zrakoplovni promet.

Krajem srednje škole tražiš se kao osoba i tražiš što bi radio u životu. Imao sam želju koja mi se nije ostvarila i u tom trenutku sam bio jako razočaran. Znali su me i zajebavati: "Di ćeš ti tolki u avion?" Ali nije loše ispalo ni ovako. Novinarstvo me uvijek zanimalo.

Kao mali sam u Makaraskoj čitao sve što sam mogao - Slobodnu Dalmaciju, Sportske novosti i razne magazine, najviše Košarku. Još moji imaju u garaži sve što sam pokupovao. Uvijek mi je to bilo zanimljivo. Neven Bertičević mi je bio Bog Isus.

Maštao sam da postanem novinar, ni u najluđim snovima se nisam nadao da ću biti na televiziji. U srednjoj školi mi je bio problem stati pred razred i nešto pročitati, recitirati ili usmeno odgovarati za ocjenu. Uvijek sam mislio da ću nešto pisati. No tijekom odrastanja sam se promijenio, kao i mnogi ljudi.

Odrastanje u Dalmaciji tijekom 80-ih i 90-ih godina bilo je prožeto sjajnim sportskim momčadima. Koja je od njih ostavila najveći dojam na vas?

Za mene je ona Jugoplastika pojam pojmova. A prvo natjecanje kojeg se sjećam je Europsko nogometno prvenstvo 1988. godine. Skupljao sam sličice i nedostajala mi je samo jedna - od svih igrača baš Marco van Basten.

Nikako ga nisam mogao nabaviti, a kasnije su mi ga donijeli neki strani gosti. Na tom Euru mi je Van Basten bio prvi idol. Jugoplastika i Toni Kukoč su me usmjerili prema košarci kao omiljenom sportu, a zainteresiralo me tako i sportsko novinarstvo.

Prva novinarska gaža bila vam je u gradskoj rubrici Jutarnjeg lista. Kako je bilo pisati, za razliku od televizijskog novinarstva?

Dok sam radio u Jutarnjem, moj tadašnji urednik planirao je izdavati novine u Makarskoj, pa je to bio neki plan, možda i vratiti se doma iz Zagreba. No, pored gradske rubrike bila je i sportska rubrika, pa sam svako toliko povirivao tamo, čekao hoće li me netko pitati što želim i zašto zavirujem.

HTV je 2005. godine ostao bez nekoliko mladih novinara. Došle su komercijalne televizije i oni su prešli tamo. Pa je napravljena audicija, odnosno probni rok. Nakon njega smo ostali ja i kolega Maroje Ivandić. Inače, ogromna je razlika danas i prije 20 godina u obrazovanju novinara.

Bio sam više puta u posljednje vrijeme na Fakultetu političkih znanosti i vidim da je način na koji se novinari obrazuju značajno promijenjen. Imaju svoju televiziju, radio, novine i opremu koja je stvarno na zavidnom nivou. U moje doba smo imali manjak prakse. Ona je bila nepostojeća.

Gdje god da sam došao, bio to lokalni radio u Makarskoj, Jutarnji list ili HTV, čuo sam rečenicu: "Samo da znaš, ti ništa ne znaš." Što je najgore, bili su u pravu. Ja sam znao puno toga u teoriji, a najmanje sam znao o svom poslu. Danas je školovanje više usmjereno na praksu, većina počne raditi prije nego završi fakultet.

Novinarstvo nije posao kao svaki drugi, to je zanat koji je dosta specifičan. Naravno da moraš imati za njega žicu i talent, ali bitan je tu broj ponavljanja, odnosno iskustvo. Neke stvari moraju se putem naučiti. A ja sam imao stvarno od koga naučiti. Kad sam došao na HRT te 2005. godine, to je bio, brate mili, All-Star.

Opišite nam malo koga ste zatekli na HTV-u tad i kakvu hijerarhiju među novinarima?

Viki Ivanović zna reći da se tad jasno znalo tko traktor vozi, a tko kapiju otvara. Tad su u redakciji bili u naponu snage Božo Sušec, Mićo Dušanović, Drago Ćosić, Ivan Blažićko, Slavko Cvitković, Stjepan Balog, Željko Vela je bio urednik, a Jura Ozmec njegov zamjenik.

Milka Babović i Boris Mutić bili su u mirovini, ali još su uvijek dolazili raditi. Top topova. Svi ljudi koji su bili bogovi svog posla i televizijskog novinarstva u Hrvatskoj su bili tad u redakciji. Svi su oni bili jako zajebani i strogi. Neke njihove metode danas ne bi prošle, ali smatram da je to najbolji način da se nauči raditi posao.

Kad fulaš, da te netko figurativno klepi po glavi, da zapamtiš tu pogrešku i da je više ne ponoviš, da ti bude neugodno zbog nje. Otišao sam triput doma s idejom da se ujutro ne vratim na posao, da meni to u životu ne treba. Ali onda prespavaš, razmisliš i ideš ponovo.

Sjećate li se neke svoje velike greške?

Svi su zapamtili da sam Borisa Pandžu zvao Jurica Pandža jer je to bio derbi Hajduka i Dinama koji je išao uživo. Naravno da mi je bilo u tom trenutku neugodno, ali to se dogodi. Program ide uživo i nema tu brisanja, vraćanja i ponovnog pokušaja.

Kolege su mi rekle: "Mali, dobro je. Zeznuo si. Idemo dalje." Greška se može dogoditi, ali za nju ćete itekako znati kad radite na televiziji. I nemojte si dozvoliti da se greška ponavlja. Mene to danas frustrira u novinarstvu, ali i općenito. Svatko pogriješi, ali nemojmo preko nje samo tako proći.

Nemojmo ponavljati stalno iste greške. Na HTV-u sam puno naučio od Nevena Cvijanovića. On je bio negdje između, uključen u sve sfere posla. Pitao sam ga sve ove svakodnevne stvari, tako da se snađem na početku.

Koje osobine mora imati dobar sportski komentator?

Moraš imati svega pomalo, zanimljivu kombinaciju osobina. Ali, prije svega, moraš voljeti taj posao jer je vrlo zajeban. Ako u tome ne uživaš, to će se osjetiti. Ljepota komentatorskog posla je što ga mogu na svoj način raditi različiti ljudi, a da ga opet svatko od njih radi dobro.

Posebno mi odgovara kad čujem kako različiti komentatori imaju svoj neki stil. Pogotovo kad čujem da u tom uživaju. Boris Mutić mi je odmah rekao: "Mali, pomiri se. Posao je takav da nikad nećeš moći svima biti po volji." I to je istina. Nekome si preglasan, nekome pretih, nekome prebrz... Mi smo nekad i kao narod blesavi pa se zamaramo s naglascima, slovima, slogovima.

A zapravo bi ljepota trebala biti u tome da je svatko priča za sebe. Po meni svaki komentator mora biti poseban. Ne mogu svi komentirati isto. Onda stavi robota da komentira i doviđenja. Imaš ljude koji komentiraju tenis poen za poen, a imaš Miću koji je komentirao svaki treći poen.

Moraš se držati svog stila i gajiti ga. Osim ako je baš izrazita, jaka negativna reakcija javnosti. Kume, onda mijenjaj nešto. Nisam mislio da ću raditi komentatorski posao. Jednom kad sam počeo, to mi je bilo kao droga. Završio sam jednu utakmicu, odmah bih drugu.

I zato najviše volim kad su Olimpijske igre, pa HTV uvijek ima premalo ljudi pa jedan novinar mora raditi pet sportova. Može, daj mi i šesti, ja ću to! Meni su to doze adrenalina koje me pucaju jedna za drugom. Gušt mi je to raditi.

Program uživo mi je legao od početka. Nisam to dobro radio na početku, ne možeš doći i raditi odmah cijelu utakmicu. Zato se rade sažeci i sinkronizacije. Žao mi je mlađih kolega koji rade uglavnom na kabelskim televizijama.

Mislim da rade previše prijenosa na mjesečnoj razini i da se s njima premalo radi. Čini mi se da imaju premalo povratnih informacija. Ne da ih netko sad promijeni, samo da ih usmjeri. Malo da stanu, poslušaju i analiziraju sami sebe.

Kad čujem da imaju 30 prijenosa mjesečno, to je previše. Ne možeš svaki dan raditi jedan prijenos i da svaki bude dobar, nema teorije. Možda je najbolje i kad nisi stalno komentator, da odradiš i malo informative i koju studijsku emisiju.

Stalno ističem kako je bila sjajna atmosfera u novinarskoj sobi na HRT-u, ali isto tako si mogao jako puno naučiti i od režisera, producenata i realizatora. To su maheri svog posla koji su ti dali odgovore na sva pitanja.

Njima je bilo jako drago kad je nekog nešto zanimalo. Imam dojam da mlade ljude sve nekako površno zanima. Svi bismo mi htjeli biti najbolji, najljepši i najbrži, ali ne možeš baš doći u dva mjeseca do finala Lige prvaka. Danas mi se čini da bi mladi ljudi najradije to tako napravili.

Sportski komentatori znaju se naći na meti zbog optužbi za pristranost. Jeste li se ikad s takvim nečim suočili?

Imao sam dozu optužbi. Za razliku od nekih mojih kolega nisam skrivao svoje privatne stvari. Možda sam tu i pogriješio. Rođen sam u Makarskoj, a veći dio života živim u Zagrebu. Moji su me odgajali da volim sve što ima veze s Hrvatskom, a tako i ja odgajam svoju djecu.

Meni netko može biti malo draži, ali meni su svi naši - naši. Mogu shvatiti da nekome može to smetati. Mojoj objektivnosti nikad nisu naštetila moja uvjerenja. Uvijek ću biti kritičniji prema svom sinu, nego prema susjedovom, ako me razumijete.

Posao je takav da ne mogu biti svima po volji. Od početka karijere jednako sam se spremao za svaki prijenos u mjeri u kojoj je to moguće. Jer nemaš jednak fond informacija o utakmici, nek' se nitko ne naljuti, Alkara i Zaboka ili finala Lige prvaka.

Moj proces i interes su bili uvijek isti. Svakoj momčadi sam pristupao čisto iz sportskog aspekta. Ljudi će uvijek čuti nešto u mom naglasku, mjeriti decibele kako sam reagirao na koji gol. Ako tražiš negdje grešku, naći ćeš je.

Možda sam naivan, ali mislim da većina ljudi koji se bave ovim poslom imaju isti pristup kao i ja. Evo, nadam da ćeš i ti pričati danas jednako sa mnom i sutra, na primjer, s Dujom Ćaleta-Carom. Imat ćeš interes napraviti što zanimljiviji članak. Jesam li privatno tebi draži ja ili on, to nije važno.

Smatrate li da se sport kod nas u Hrvatskoj možda nekad doživljava i preozbiljno, pogotovo jer ljudi jedni drugima prijete, tuku se i vrijeđaju zbog nekih neuspjeha, sudačkih odluka i sličnog?

Kao narod smo mi užasno opsjednuti nekim stvarima. Sport bi trebao biti zabava i gušt. Rijetko što ti može ponuditi takve emocije kao sport. Ali jednostavno ne mogu prihvatiti nasilje koje ide uz sport.

Dok je to na razini zdrave zajebancije, provociranja, transparenata, na to isto gledam kao na neki dio sportskog nadmetanja. No, kad to prijeđe u sferu nasilja, to mi nema smisla. Nikad nisam taj dio uspio shvatiti.

Proslavila vas je emisija Zabivaka, koja je išla na HTV-u tijekom Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine. Jeste li osjetili da vam je porasla tad popularnost?

Pa, da, nemojmo se lagati. Tom emisijom sam postao prepoznatljiv i izgradio svoje ime. Ne bih baš rekao da sam postao zvijezda, ali recimo da sam postao jedno od lica HTV-a. Bila je ta emisija spoj svega. Puno toga dugujemo neviđeno dobrom rezultatu hrvatske reprezentacije.

Bez toga ne bi ni Zabivaka doživjela uspjeh. Dvije godine prije imali smo jednako dobru emisiju na Euru 2016. godine, ali Hrvatska nije imala ni približno dobar rezultat. Čak smatram da smo 2016. godine imali još raznovrsniju listu gostiju.

Zabivaku smo radili s idejom da ne smetamo uspjehu Hrvatske, a da pokušamo za sve generacije gledatelja ponuditi ponešto bez našeg velikog samoisticanja. Televizija je nekima nezgodna jer ih ponese. Lako je početi misliti da se sve događa zbog tebe i da si jedino ti bitan.

Ali kao novinar nisi, mi smo samo medij, servis koji spaja točku A i točku B. U Zabivaki nam se sve poklopilo da emisija bude uspjeh. Radili smo od jutra do sutra, a onda nam je bilo žao što je završilo.

Imate li omiljenog gosta u studiju?

Nemam omiljenog, mogu reći samo da ni s kim nisam imao problema. Svatko je od gostiju za sebe, netko bi se spremio manje, netko više. Netko bi shvatio opušteno svoje gostovanje, netko maksimalno ozbiljno.

Na meni je bilo prilagoditi se gostu na način na koji smatram najboljim, da njegove vrline dođu do izražaja. Anton Samovojska je čudo od čovjeka, sportska enciklopedija. S njim mi je od prvog do zadnjeg dana bilo savršeno raditi. Potpuno je drugačiji čovjek i gost od Joška Jeličića. A njih dvojica ne isključuju jedan drugoga kad su zajedno u studiju. Svaki na svoj način obogaćuju program.

Mateo Beusan - o njemu se mogu napisati knjige koja je to ljudina. On je jedinica za dobro raspoloženje. Ovi današnji gosti... Htio-ne htio, s tim se ljudima povežeš. Trudio sam se da im bude maksimalno ugodno. Ipak su oni gosti, to nije njihovo prirodno okruženje. Ako je njima ugodno, dat će više od sebe u emisiji.

O HRT-u govorite u lijepom, pozitivnom tonu, a ipak ste s njega otišli ovog ljeta. Kako se dogodio odlazak?

Nije ovo prvi put. Ja sam i 2010. otišao s HTV-a na Arena Sport. Tamo sam bio dvije godine. U tom trenutku sam osjetio da mi treba malo više prostora. Te dvije godine na Areni dosta su mi značile jer sam odradio ogroman broj prijenosa, dobio sam sigurnost i rutinu u tom dijelu posla.

Puno sam naučio i o drugim poslovima na televiziji. Imao sam tu i sjajnog mentora u Željku Veli. Ovaj put je odlazak motiviran mojom željom da probam nešto drugo. Došlo je do zasićenja kod mene, kako s poslom, tako i sa samim HTV-om.

Ali od mene nećete čuti ništa loše o HTV-u jer nije ni njima lako. Svi fantaziraju o HRT-u kad su u opoziciji. HRT će uvijek biti moj drugi dom, pružio mi je nebrojeno prilika i uvijek su bili zadovoljni sa mnom, uključujući i emisiju za ovo Svjetsko prvenstvo. Ali ja sam osjetio da sam s tim Svjetskim prvenstvom nešto završio.

Raspitao sam se i rekli su mi da su zadovoljni. Rastali smo se na okej način. Ne znam što će biti u budućnosti. HRT više ne može izvući ovako velike projekte samo sa svojim kapacitetima, kako tehničkim, tako i ljudskim. Imali smo i ovog ljeta Valentinu i vanjske suradnike komentatore. Tako će biti i za dvije godine, kad budu Euro i Olimpijske igre.

Netko drugi će se baviti organizacijom toga. Ponudio sam svoju pomoć ako zatreba. Već sam bio dvaput tamo jer sam snimao neku emisiju te dogovarao prijenose vaterpola. Sa svima sam se rastao u dobrim odnosima.

Velikoj većini ljudi tamo nije jasno zašto sam otišao i razumijem to. Vjerojatno većina misli da sam pogriješio i to razumijem. Otišao sam iz komotne i ugodne situacije u nešto drugačije. To je moja odluka, trebalo mi je to.

Mogao sam ostati spavati na lovorikama pa se uhvatiti sljedećeg velikog nogometnog natjecanja, vjerojatno. Nisam otišao negdje da bih manje radio. Trebao mi je novi izazov. Radim u Vaterpolskom savezu, ponedjeljkom sam s momcima na Tribini, komentirat ću i dalje neke utakmice za svoj gušt. HRT je pojam za sebe i dalje.

Pokazali smo to tijekom Svjetskog prvenstva. HRT najbolje radi takve projekte u Hrvatskoj. Još uvijek svi moraju učiti od HTV-a. Ali HRT se mora promijeniti i neke stvari unutar sebe popraviti. Ono što mnogi ne razumiju je da Hrvatska televizija radi na temelju ugovora s Vladom Republike Hrvatske.

U ugovoru piše koliko čega mora ići u programu. Koliko god u tom ugovoru ima dobrih stvari, toliko ima i loših. Ti bi se ugovori trebali revidirati. Sto puta čujem da se treba ukinuti pretplata. A bez pretplate nema simfonijskog orkestra, nema tamburaškog orkestra, nema obrazovnog ni religijskog programa.

Da su te stvari isplative, imali bi ih i RTL i Nova TV. Ljudi su se uhvatili te proklete pretplate koja nije narasla u zadnjih 20 godina. A sve je drugo naraslo. Na HRT-u ima jako puno dobrih ljudi koji znaju svoj posao.

Nije to savršena organizacija. uzimali smo kolege s drugih televizija za svoje projekte i iznenadili su se koliko se na HRT-u radi. A nekako se uvriježilo da na HRT-u rade uhljebi. Pozivam sve da dođu i probaju. 

Sad kad niste više na HRT-u, smijete li javno reći za koji klub navijate?

Rekao sam to već nekoliko puta. Rođen sam u Dalmaciji. Većina ljudi, naravno, navija za Hajduk i njima je taj klub nešto posebno. Ali, onog trena kad sam odlučio da ću raditi ovaj posao, neke stvari su se promijenile. Morao sam početi gledati kritički na sve i biti objektivan. Ako nisam, onda to nije to.

Jako su mi dragi New York Knicksi i Borussia Dortmund, ali ne mogu nikad navijati za te klubove. Kad netko kaže "mi" pa priča o Minnesota Vikingsima. Kakve ja veze imam s Minnesota Vikingsima? Zmaj iz Makarske, s njima se mogu poistovjetiti. Nikad nisam shvatio kako se netko može s tako dalekim klubovima poistovjetiti. Zato uvijek biram HNL prije nego Premier ligu. Tu nema uopće rasprave.

Imate li igrače koji su vam posebno dragi u nogometu i košarci?

U nogometu je to Michael Olise, od stranih igrača. Plaćam kartu da njega gledam gdje god igrao i kad god mogu. Poseban je igrač. Od domaćih... Pa teško je više nahvaliti Modrića ili Perišića. U košarci cijenim ove "naše" Jokića i Dončića. Oni su druga dimenzija. Mislim da Amerima nije jasno kako netko tko tako malo koristi fizikalije može biti tako dominantan.

Marko Šapit nije nestao s ekrana, može ga se pogledati u podcastu Tribina.hr na YouTubeu. Podcast je drugačija forma od televizije. Kako vam se sviđa raditi taj sličan, ali ipak novi format?

Momke s Tribine sam uvijek jako cijenio. Analitični su, elokventni i precizni. Uvijek su išli na kvalitetu sadržaja, ne treba uvijek biti bombastično. S nekima od njih sam i privatno dobar. Puno puta sam bio kod njih kao gost.

Na njihov upit bih li došao voditi, odmah sam odgovorio da hoću. Pomogli su mi dosta puta svojim podacima i u pripremi za moje prijenose i emisije. Sadržaj im je kvalitetan i kažu da im dosta pomažem pa mi je to poseban gušt.

Volim domaći nogomet, inače se ne bih prihvaćao svačega. Super mi je legla ta kombinacija. Komentirat ću i Euroligu na Sport Klubu. Također sebi za gušt. Više posljednjih godina pratim Euroligu nego NBA. Obožavam Euroligu i veselim se komentiranju.