Foto: Getty Images/Guliver Image
KAD JE Liverpool ozlijeđenog Andyja Carrolla koji je dotad zabio 31 gol u 80 nastupa za Newcastle, platio 40 milijuna u zadnjim minutama zimskog prijelaznog roka 2011. godine, Englezi su rekli da je nogomet potpuno poludio.
Očekivanja od većine igrača koji su definitivno preplaćeni, a dolaze kao zvijezde, mogla bi neke od njih slomiti. I ne bi bilo prvi put. Brojni nogometaši su tijekom ili nakon karijere pucali pod pritiskom, ali nitko kao jedna od najvećih nada njemačkog nogometa kojoj jednostavno nije imao tko pomoći.
Davne 1998. godine Borussia iz Möchengladbacha bila je na putu propasti. Loša selekcija momčadi i problemi s ozljedama slavni klub postavili su na put borbe za opstanak. Iako nije bilo nikakve šanse da se spasi, jedina svjetla točka Die Fohlena bio je 18-godišnji Sebastien Deisler. Rijetko viđeni njemački talent u Gladbachu je praktički igrao sam, vukao je momčad, ali je nije mogao spasiti od ispadanja.
Deisler je bio u naponu snage. Brzinom, vizijom i tehnikom terorizirao je obrane diljem Njemačke i već tada je bilo jasno da je riječ o izvanserijskom talentu. Hvalili su ga i uzdizali svi, a onda se dogodilo najgore. Pukli su mu križni ligamenti u koljenu i svi, uključujući i njega samoga, počeli su se bojati hoće li se ikada vratiti.
Tražilo ga je 26 klubova
No mladi igrači se najbrže oporave, pa su u ljeto 1999. godine na adresu Borussije stigle pisane ponude od točno 26 zainteresiranih klubova, unatoč ozljedi koljena. Od svih potencijalnih kupaca, mladom Deisleru kao najbolji izbor činila se berlinska Hertha koja mu je jamčila mjesto u početnoj postavi i igranje u Ligi prvaka. Hertha ga je platila 4,5 milijuna maraka, što je tad bio itekako pristojan iznos. Das Supertalent, kako su ga već tada prozvali njemački mediji, bio je ono što je Njemačkoj trebalo.
Na prijelazu tisućljeća njemački reprezentativni nogomet bio je na dnu. Aktualni europski prvak u "skupini smrti" na Euru 2000. godine s Rumunjskom, Engleskom i Portugalom zabio je jedan gol i osvojio jedan bod. Na otvaranju su remizirali s Rumunjima, pa izgubili od Engleza 1:0, da bi ih u zadnjem kolu Portugal natovario 3:0. Sljedećeg ljeta s Nijemcima su se ponovno sprdali Englezi jer je u jednom dnevnom listu izašao tekst “Koliko je Njemačka zapravo očajna?”. Engleskoj se to kroz povijest znalo obiti o glavu, no u rujnu 2001. godine došli su na minhenski Olympiastadion i u jednoj od najvećih večeri engleskog nogometa pregazili “Elf” 5:1.
Jedina svijetla točka u toj utakmici bio je upravo Deisler. Sjajni Sebastian dirigirao je Herthinom igrom. S njim, Alijem Daijem, Michaelom Preetzom i Dariusom Woszom 1999. godine prošli su strašno jaku skupinu Lige prvaka s Galatasarayem, Chelseajem i Milanom. Sljedeće sezone bio je jedan od najboljih igrača Herthe koja je u zadnjem kolu ostala bez Lige prvaka.
“On je fizički i tehnički najbolji njemački nogometaš”, govorio je Franz Beckenbauer, a njemački izbornik Rudi Völler je dodao da će Deisler biti najvažniji njemački nogometaš sljedećih deset godina.
“Bio je to pritisak s kojim sam se već tada teško nosio. Osjećao sam se kao da na leđima teret cijele Njemačke”, govorio je kasnije Deisler.
Mediji su pratili svaki njegov korak, do detalja se analizirala svaka njegova utakmica, secirao svaki potez. To je bilo doba bez Facebooka, Twittera i ostalih društvenih mreža, no ipak novine i mediji bili su puni Das Supertalenta. Nažalost, stigla je nova teška ozljeda. Deisleru je u listopadu 2001. godine pukla sinovijalna opna u koljenu, zbog čega je propustio cijelu sezonu.
Terapija je išla sporo, ali dobro, no onda su se u priču uključili mediji. Najpopularniji njemački list Bild objavio je senzacionalnu priču da se Deisler sve dogovorio s Bayernom i da na početku sezone 2002./2003. prelazi u München. Heroj Herthe i najveća nada nacije odjednom se našla pod neviđenom paljbom prvo Herthinih navijača, a onda i dijela javnosti. Zamjerali su mu što se iza leđa dogovarao s velikim rivalom koji ga je želio unatoč ozljedi. Herthin direktor Dieter Hoeness cijelo vrijeme mu je govorio da šuti o transferu, a kad je priča izbila na površinu nije napravio ništa da ga zaštiti. Deisler je ostao potpuno sam.
Na štakama stigao u Bayern kao novi Effenberg
“Bilo je strašno, osjećao sam se potpuno nemoćno. Bio sam klinac od 21 godine. Umjesto da mi pomogne i stane u moju zaštitu, Hoeness je šutio i gledao kako me razvlače i na kraju doslovno tjeraju iz Berlina. Tad mi se nogomet zgadio i danas vidim da sam tad već trebao prestati igrati”, rekao je Deisler kasnije u intervjuu za Die Welt.
Takav, ozlijeđen i popljuvan, Sebastian je na štakama stigao u München koji mu je samo za potpis ugovora platio 20 milijuna maraka. U Herthi je bio pod velikim pritiscima, no tek će ga grandioznost i svjetla velike pozornice u Bayernu stjerati u potpunu depresiju. Iako je kupio teško ozlijeđenog igrača, Bayernov trener Ottmar Hitzfeld namjeravao je graditi igru oko Deislera.
Upravo je on trebao biti nasljednik Stefana Effenberga. “Der Tigera”, strašnog njemačkog veznjaka koji je s Bayernom osvojio sve što je mogao, a nijedna protivnička momčad ga nije željela vidjeti na suprotnoj strani. Igrački je ta usporedba možda i imala temelje, ali Deisler je bio potpuna suprotnost mentalitetu velikog Effenberga, a oko vrata nije imao ni jednu jedinu medalju.
Napola slomljen ružnim rastankom s Herthom i stavljen u kopačke Stefana Effenberga, Deisler je polako, ali sigurno bio na putu bez povratka. Očekivanja su bila velika, a nitko se nije dublje i ozbiljnije pozabavio Deislerovim pravim stanjem. Najveća nada njemačkog nogometa strelovito je padala u depresiju iz koje se više nikad nije izvukla.
Prve sezone u Bayernu je, nakon još jedne ozljede, odigrao samo deset utakmica, nakon čega je otvorio dušu.
“Ljudi, bolestan sam. Patim od depresije, kažu da možda imam i rak, treba mi mira. Reći ću nešto više kad osjetim da je za to vrijeme”, rekao je tada 23-godišnji Deisler.
Bayern mu je plaćao tretmane kod stručnjaka i stanje mu se malo poboljšalo. Nakon nekoliko mjeseci vratio se u momčad, no u listopadu 2004. godine ponovno se slomio i završio na psihijatriji. Ipak, Sebastian se vratio u momčad i s Michaelom Ballackom odigrao odličnu sezonu, u kojoj je Bayern obranio naslov prvaka. Ballack je otišao u Chelsea i očekivalo se da će Deisler potpuno zagospodariti Bayernovom veznom linijom u sezoni uoči Svjetskog prvenstva u njegovoj Njemačkoj, gdje se baš od njega očekivalo da bi mogao imati ključnu ulogu.
No već tad je Deisler znao da ova priča nije za njega, a kad je u ožujku 2006. godine ponovno slomio opnu u koljenu i propustio SP, u glavi je konačno posložio priču. Bio je na pet operacija koljena. Izgubio je povjerenje u njih i u sebe i više nije vjerovao da će se ikada vratiti. Nogomet i sve što on nosi jednostavno nisu bili za njega. Dana 16. siječnja 2007. godine Sebastian Deisler objavio je da u 27. godini završava karijeru.
“Ovo je bila jedna velika patnja. Koljeno mi je propalo i više ne nalazim sreću u nogometu, a sigurno neću više igrati poluspreman. Ja stvari ne radim napola”, rekao je Deisler šokiranoj njemačkoj javnosti.
Danas bi pukao puno ranije
Koljeno je, zapravo, bilo samo alibi. Deislerov najveći neprijatelji bili su slava do koje nikad nije mogao doći i golemi teret očekivanja svih oko sebe. Iako je navodno imao i genetskih predispozicija za razvijanje kliničke depresije, Sebastian je kroz sve svoje probleme prolazio sam, sve dok sam nije rekao da mu treba pomoć. Dotad mu je nitko nije nudio.
“Tu muku više nisam mogao trpjeti. Bio sam potpuno prazan, usamljen i umoran. Nogomet, odnosno biznis u koji se on pretvorio, jednostavno je previše za mene”, napisao je Deisler kasnije u svojoj autobiografiji.
Iako je imao objektivnih teških okolnosti u karijeri, Deisler je zapravo pravi primjer onoga što golema očekivanja i neizdrživi pritisak mogu učiniti jednom najobičnijem dečku. Danas je situacija samo puno teža nego prije deset godina, kad je najveća njemačka nada rekla - dosta. Danas su mladi nogometaši 24 sata dnevno na oku milijunima navijača diljem svijeta. Što piju, gdje izlaze, s kim završavaju u krevetu… Svaki krivi korak iste sekunde osvanut će na nekoj od društvenih mreža, a onda kreće hajka javnosti ne samo zemlje u kojoj igra, nego cijelog svijeta.
Ismijavanje, ruganje i sve što uz to ide ostavljaju traga na većini igrača. Neke će to samo ojačati i tjerati ih da budu još bolji, poput Cristiana Ronalda, a drugi će se povlačiti u sebe dok ne puknu, poput Deislera. Danas momčadi igraju puno više utakmica nego prije. Puno je manje vremena za odmor i provođenje vremena s obitelji i prijateljima, a istovremeno su izloženiji javnosti nego ikada prije.
Prema posljednjem istraživanju FIFProa na 607 nogometaša iz 11 različitih liga, njih 38 posto patilo je od nekog oblika depresije. Oni koji su pretrpjeli teže ozljede su od dva do četiri puta češće pokazivali simptome depresije, no unatoč tim rezultatima brojni klubovi uz fizioterapeute nemaju u kadru psihologe i ljude kod kojih bi igrači mogli potražiti neku drugu vrstu pomoći.
Dok ste pročitali ovaj tekst, negdje u svijetu je vjerojatno sklopljen novi transfer u kojem će netko nekoga platiti 50-ak milijuna nečega. Negdje među svim tim igračima skriva se barem desetak novih Sebastiana Deislera. Neće svi imati hrabrosti sami priznati da im treba pomoć. Klubovi ih u tome trebaju zaštititi. Nekad nije sve u novcu...