NIŠTA na svijetu nije zaraznije od samopouzdanja, osim nedostatka samopouzdanja. Prije malo više od mjesec dana svjedočili smo momčadi Hajduka koja je izgledala kao da ne može pobijediti nikoga. Bijeli su bili spori, bezidejni, sterilni i jednostavno loši, a nakon dolaska Mislava Karoglana na klupu, zaredali su sedam pobjeda i izgledaju kao da lete po terenu.
Hajduk nije imao sedam pobjeda zaredom u svim natjecanjima od 2006. godine, kada je Zoran Vulić imao osam takvih utakmica u nizu. Sve je kulminiralo protiv Gorice na Poljudu (3:0), u utakmici u kojoj je teško pronaći razloge za negativnost ili oprez.
Karoglan ruši rekorde i postao je prvi trener koji je od početka Lige 10 (sezona 2013./14.) u Super Sport HNL-u pobijedio u prvih šest utakmica na klupi bilo kojeg kluba. Nakon ukupno 19 utakmica u dva mandata u Hajduku, i dalje je bez poraza. To su nevjerojatne brojke i nitko više nema pravo reći da je to slučajno ili da Karoglan ima sreće.
Hajduk napokon stvara prilike u kontinuitetu i zabija golove, ali ključ svega je obrana koju je prethodno stabilizirao bivši trener Ivan Leko. Karoglan se odlično nadogradio na njegov rad te je Hajduk s njim na klupi u sedam utakmica primio jedan gol, i to je bio autogol protiv Varaždina. Od svih klubova u prvih 25 europskih (UEFA) liga od Hajduka (0.53) manje golova po utakmici primaju samo AZ (0.50), PSV (0.38) i Nica (0.36).
U ovim trenucima lako je postati euforičan i planirati godišnji odmor za kraj svibnja iduće godine, ali za Hajduk je ključno da zadrži stav koji pokazuje zadnjih mjesec dana. Svakom protivniku pokazuje se poštovanje i protiv svakoga je pristup bio na razini. Hajduk je ove sezone već imao pet pobjeda zaredom, pa je nakon toga potonuo i smijenio trenera, stoga je usredotočenost na svaku sljedeću utakmicu nužna.
Nema više skrivanja, Hajduk je jesenski prvak nakon 19 godina, trenutno igra najbolji nogomet u ligi i po svim objektivnim parametrima je favorit za osvajanje toliko čekanog naslova prvaka. Ono što su Bijeli pokazali protiv Gorice (i što pokazuju zadnjih mjesec dana) jest šampionski nogomet i ne treba se sramiti sanjati da je napokon došla sezona u kojoj će dugogodišnje muke završiti na najljepši način.
Prvo poluvrijeme nije bilo savršeno
Kod Hajduka više nema iznenađenja i sastav se zna unaprijed, stoga nema smisla previše razglabati o taktici i sustavu jer bi se samo ponavljale stvari iz prethodnih utakmica. Hajduk je pronašao svoje „ja“, a Karoglan od svakog igrača u ovom trenutku izvlači maksimum. Rezultat i statistika sugeriraju potpunu rapsodiju Bijelih na Poljudu, ali ne treba se zavaravati i zaboraviti da prvo poluvrijeme nije bilo baš toliko dobro.
Utakmica je otvorena dobrom prilikom Gorice, a tako je i završena. Bilo je to sve istinski opasno što su gosti napravili na Poljudu, ali unatoč tome, pokazali su da nisu slučajno pri vrhu tablice, uz samo devet primljenih golova prije subotnje utakmice. Postavili su se u niski blok, vrebajući svoje prilike iz tranzicije, i nisu dopuštali da se Hajduk razmaše na samom početku.
Bijeli su svoje prilike tražili većinom kroz proigravanja prema Marku Livaji, koji se spuštao u međuprostor između obrane i vezne linije Gorice. Iz tih pozicija bi onda kapetan Bijelih razigravao suigrače, što je dobro funkcioniralo, ali, uz puno igrača u završnici, događale su se i pogreške iz kojih je Gorica nekoliko puta izvukla potencijalno opasne kontre. Posebno se to događalo nakon prekida Hajduka, koji u prvom poluvremenu nisu bili na razini.
Iz tih situacija Gorica nije napravila ništa, a najveći razlog je osnovna razlika između Hajduka iz prošlosti i ovoga danas. Defenzivna tranzicija i reposjed možda su i najjača oružja u ovom trenutku. Istina je da obranu igra cijela momčad, a prosječne pozicije sugeriraju savršenu kompaktnost i koheziju ekipe. Treneri sanjaju da im momčad drži takvu stabilnost pozicija tijekom utakmice.
Hajdukova obrana je beton, a Niko Sigur dobio je zaslužene ovacije
Iako je za obrambenu stabilnost potrebna cijela momčad, najveće zasluge za to ipak idu igračima koji nominalno igraju u zadnjoj liniji. Hajdukov stoperski par, bez ikakvih ograda, najbolji je u ligi. Zvonimir Šarlija i Filip Uremović savršeno se nadopunjuju te daju veliku sigurnost cijeloj momčadi. Ivan Lučić nema previše posla, ali radi točno ono što vratar šampionskih momčadi mora raditi. Obrani jednu do dvije prilike po utakmici, ne griješi i svi se u momčadi bolje osjećaju dok je on iza njih.
Mihael Žaper prošli je vikend u Puli odigrao najbolju utakmicu od dolaska u klub, a protiv Gorice je to podignuo na još veću razinu. Njegova uloga, u kojoj povezuje obrambenu i napadačku igru te sprječava tranzicije u začetku, ključna je za preporod Bijelih. Uz to, daje dodatnu dimenziju u zračnim duelima, a za svoju je igru nagrađen i prvijencem za vodstvo od 2:0 i efektivni završetak utakmice.
Ne treba zanemariti ni Ismaela Dialla, zbog kojeg se izostanak Darija Melnjaka praktički ne osjeti. Diallo je drugačiji igrač, prvenstveno jako dobar u obrambenoj fazi, i nije pošteno reći da je samo zbog te promjene na lijevom beku Hajduk postao bolji. On igra drugačiju ulogu od Melnjaka, koja je puno više komplementarna s ostatkom momčadi, a Karoglan je to prepoznao još u svojoj prvoj utakmici, kada je obojicu uvrstio u sastav te Melnjaku namijenio poziciju na krilu.
Posebno se mora izdvojiti Niku Sigura koji je, po izlasku iz igre, dobio zaslužene ovacije i skandiranje, što je rijetka čast na Poljudu. On je protiv Gorice odigrao sjajnu partiju i rapidno se razvija u odličnog igrača. Potencijal je pokazao već prošle sezone, ali ovo što sada prezentira već je ozbiljna razina, pogotovo uzimajući u obzir da se radi o jako mladom igraču.
Od kada je debitirao u prvoj momčadi, Hajduk prima gol u prosjeku svaku treću utakmicu. Momčad je s njim u sastavu ostala čiste mreže u 16 od 24 utakmice i to više nije slučajnost. Sezonu je počeo kao vezni igrač i bio jedan od boljih pojedinaca, posebno u europskim utakmicama protiv PAOK-a, a par mjeseci kasnije potpuno je izgurao Fahda Moufija s pozicije desnog beka.
On momčadi u svakoj utakmici daje ono što joj treba. Ako treba širiti visoko, on to može. Ako treba odigrati opreznije, i to može. Minijature i driblinzi u prvom poluvremenu samo su šlag na torti, a ako nastavi igrati na ovoj razini, nije nemoguće da se nađe na popisu reprezentacije za Euro sljedeće ljeto.
Kalik i Dajaku simboli su Karoglanovog mandata
Drugo poluvrijeme gledali smo jednosmjernu utakmicu, a Gorica na kraju može biti sretna što je primila samo tri gola. Nije joj pomogla ni objektivno loša utakmica vratara Ivana Banića, iako je on daleko od krivca za rezultat. Nakon gola Emira Sahitija sve linije su se raspale i gledali smo napade Hajduka u valovima.
Kada pričamo o samopouzdanju s početka teksta, nema boljih primjera od Anthonyja Kalika i Leona Dajakua. Kalik već treću utakmicu u nizu donosi pozitivan impuls s klupe i pokazuje da u njemu ipak ima kvalitete koja može biti od koristi Hajduku. Asistencija za Sahitija bila je briljantna, a jako se lijepo slaže s Livajom.
Ipak, nitko nije više profitirao od Karoglanovog nogometa od Dajakua. Nakon svega par mjeseci u klubu već je bio otpisan, pa i od autora ovog teksta, ali predstava protiv Gorice pokazuje da u njemu ipak postoji ono nešto zbog čega ga je kao klinca u svoju momčad doveo i veliki Bayern. Kada igra na ovoj razini, on je najkomplementarnije krilo za Livaju jer traži dubinu i jako dobro napada prostore.
Zabio je gol za otključavanje Gorice, proigrao i Filipa Krovinovića za najbolju priliku Bijelih prije gola, a potom u drugom poluvremenu preuzeo izvođenje prekida te tako došao i do asistencije za Žapera. Pokazao je da zna, a sada mora pokazati da može to ponavljati u kontinuitetu. Isprike zajedno s njim zaslužuje i sportski direktor Mindaugas Nikoličius. Ova momčad zaista vrijedi daleko više nego što je pokazivala pod Lekom.
Marko Livaja pronašao je sebe i ponovno dominira
Teško je isticati pojedince kada momčad kao cjelina odlično funkcionira, ali Livaja je protiv Gorice odigrao vjerojatno svoju najbolju utakmicu sezone. Osim odlične asistencije za Dajakua, bio ga je pun teren. Ponovno je, kao u Puli prošlog vikenda, bio uspješniji u gotovo svim izravnim duelima s protivničkim igračima.
Karoglan je u potpunosti ugasio bilo kakvu ideju da Livaju zaveže u kaznenom prostoru i zapravo potpuno logično vratio svog najboljeg igrača u središte zbivanja. Protiv Gorice je stalno bio na lopti, na svim napadačkim pozicijama, a kada ostali ofenzivni igrači pune kazneni prostor i traže dubinu, onda je i njemu lakše odigravati brzo i precizno prema njima. Dinamika igre se potpuno okrenula i za momčad je to daleko bolje.
Slijede dani Hajduka u Zagrebu jer Bijeli imaju dva vezana gostovanja, protiv Lokomotive i vječnog rivala Dinama u zadnjem kolu polusezone. Ne treba se zanositi i zbrajati bodove unaprijed, ali optimizam uoči tih dvoboja apsolutno je utemeljen. Kako floskula kaže, ključno je ići utakmicu po utakmicu, svakog protivnika shvatiti ozbiljno i biti fokusiran. Ako Hajduk tako nastavi, rezultat neće izostati, a zbrajanje neosvojenih bodova iz zaostalih utakmica treba prepustiti onima koji mu gledaju u leđa.
Za Hajduk je važno da ga dobri rezultati ne opiju i ne napune lažnom sigurnošću, isto kao što je važno da ne potone kada se dogodi neizbježan poraz. Igrači su pokazali da imaju moć i kvalitetu, a na sportskom direktoru je da na zimu kompletira momčad u ofenzivnoj liniji, završi posao koji radi kvalitetno već tri godine i pruži Hajduku najveću moguću priliku da osvoji naslov prvaka koji napaćeni navijači čekaju dva desetljeća. Prilika je tu i nikad nije bila veća otkako se titula čeka. Stvarno miriše.