NAKON desetljeća maketa, rendera, obećanja i propalih projekata Zagreb je konačno dobio nešto što bi doista trebalo postati novi Maksimir. Postoji pobjednički projekt, postoje Vlada i Grad kao investitori, postoji Dinamo uključen u proces, Kranjčevićeva se gradi, a stari bi Maksimir trebao početi nestajati 2027. godine.

I onda je stigao prvi pogled na stadion. Reakcija velikog dijela Dinamovih navijača bila je gotovo trenutačna: zar smo nakon svih ovih godina ponovno dobili četiri odvojene tribine?

To je i naša najveća zamjerka pobjedničkom projektu. Ne zato što svaki novi nogometni stadion mora izgledati isto, niti zato što Maksimir mora biti kopija Allianz Arene, Emiratesa ili nekog drugog europskog stadiona. Upravo suprotno, novi Maksimir mora imati svoj identitet.

Ali teško je zanemariti činjenicu da je velik dio dinamovaca novi stadion godinama zamišljao kao pravu nogometnu arenu. Tribine tik uz teren, bez atletske staze, natkrivene i vizualno povezane u jednu cjelinu. Mjesto na kojem 35 tisuća ljudi ne sjedi na četiri otoka, nego čini jedan stadion.

Boban ima potpuno drukčiju viziju

Zato smo na predstavljanju projekta Zvonimira Bobana izravno pitali upravo ono što se nakon objave rendera pitalo mnogo navijača: zašto kutovi ponovno nisu zatvoreni? Bobanov odgovor bio je zanimljiv jer je otkrio da otvorenost stadiona nije previd ni kompromis, nego svjesna odluka.

"Prije svega, pitanje je tradicije i identiteta starog stadiona te koliko mi Dinamovci živimo s tim stadionom. Koliko smo ga sanjali, koliko smo toga na njemu proživjeli, isplakali i slavili", rekao je Boban, dodajući da nisu htjeli napraviti još jednu standardnu arenu kod koje se po fotografiji ne može prepoznati gdje se nalazi. Novi Maksimir, poručio je, treba biti "nešto potpuno drugačije, nešto izrazito urbano i zagrebačko".

To je legitimna ideja. Boban je još tijekom službenog predstavljanja naglasio okomitost tribina, njihovu blizinu terenu i posebnost zasebnog sjevera kao elemente starog Maksimira koje se željelo sačuvati. Predsjednik Ocjenjivačkog suda Toma Plejić pobjednički je rad objasnio upravo kroz taj kontrast: prema terenu tribine bi trebale stvarati kompaktnu i akustički snažnu arenu, dok se prema gradu razmiču i otvaraju.

Problem je što arhitektonsko objašnjenje i prvi dojam navijača zasad žive u dva različita svijeta.

Ljudi su čekali arenu

Nakon toliko godina na stadionu koji je simbol neudobnosti, vjetra, kiše, udaljenosti od terena i nikad dovršene rekonstrukcije, teško je navijačima prodati odvojenost tribina kao glavnu vrijednost novog Maksimira.

Pogotovo zato što je ovo rijetka prilika za potpuno novi početak. Ne gradi se još jedna faza starog stadiona. Stari Maksimir ruši se do temelja i na njegovu mjestu nastaje potpuno nova građevina vrijedna oko 200 milijuna eura s garažom.

Da, novi stadion riješit će gotovo sve funkcionalne probleme sadašnjega. Neće imati atletsku stazu, gledatelji će biti dovedeni do samog ruba terena, stadion će imati 35.000 mjesta, a natječajnim programom propisane su potpuno natkrivene tribine.

Ali arhitektura stadiona nije samo popis funkcija. Ona stvara osjećaj mjesta. A prvi renderi velikom dijelu javnosti nisu dali osjećaj potpuno nove, zatvorene Dinamove arene, nego modernizirane interpretacije starog Maksimira.

Priča još nije završena

Nakon završetka službenog dijela predstavljanja mogli smo u neformalnom razgovoru čuti da izgled koji je danas pokazan nije posljednja riječ kada su upravo kutovi stadiona u pitanju. Projekt će se kroz daljnje faze još razrađivati i "došminkavati", a jedno od područja na kojem postoji prostor za ozbiljnu doradu upravo su otvori između tribina. Za njih u ovom trenutku, koliko doznajemo, još ne postoji konačno idejno rješenje.

To ne znači da će Maksimir na kraju postati potpuno zatvorena generička arena. Upravo suprotno. Ideja je da se eventualnim zahvatima zatvori velika većina danas vrlo izraženih praznina, ali da se pritom zadrže arhitektonske karakteristike zbog kojih je ovaj projekt i pobijedio, odnosno prepoznatljivost pojedinih tribina i veza s izvornim maksimirskim identitetom.

Prihvatljivo rješenje je možda negdje između

Boban je u pravu u jednoj važnoj stvari. Zagrebu ne treba stadion koji se može premjestiti u Varšavu, München ili Dubai, a da to nitko ne primijeti. Maksimir mora biti Maksimir. Ali navijači su također u pravu kada od potpuno novog stadiona očekuju ono zbog čega su desetljećima gledali prema modernim europskim arenama i pitali se kada će i oni dobiti takav dom.

Ne treba zato birati između identiteta starog Maksimira i zatvorene nogometne atmosfere. Ako se kroz daljnju razradu projekta uspiju značajno zatvoriti kutovi, smanjiti osjećaj četiri odvojene tribine i pritom sačuvati zasebnost sjevera te arhitektonski DNK Maksimira na kojem inzistira Boban, današnje razočaranje moglo bi izgledati sasvim drukčije kada se pojave konačni renderi.

Jer projekt koji smo danas vidjeli ima dobrih stvari, ali ima i jednu manu koju je teško ne vidjeti. Dobra vijest je da, čini se, još ima vremena da se upravo ona popravi.