KADA JE Nizozemska u polufinalu Lige nacija protiv Hrvatske zabila gol u posljednjim sekundama sučeva dodatka za 2:2, a utakmica otišla do produžetka, Zlatko Dalić sačuvao je još jednog asa u rukavu. U igru je tada ubacio Brunu Petkovića, koji je postigao pogodak u prvom dodiru s loptom te kasnije izborio jedanaesterac i time zapravo riješio utakmicu te poslao Hrvatsku u finale usred Rotterdama.
Kad je bilo najteže i najzahtjevnije hrvatski je junak bio čovjek iz nekog drugog nogometnog doba, kao lik i (anti)junak iz nekog starog ruskog romana. Kao junak iz djela Mihajla Jurjeviča Ljermontova, u kojem se na rijetko suptilan način, kroz Pečorinov život, pronalazi simbolički prelazak iz doba romantizma u realizam.
Kako je danas popularno u fantasy filmovima te onima znanstvene fantastike, tako je i tada junak romana bio u osnovi antijunak te je predstavljao čovjeka na razmeđi vremena te jedne etape koja je neminovno istjecala, a druga slijedila.
Pad starog feudalnog poretka te uspostava građanskog, ali još važnije modernog kapitalističkog društva, koje je promijenilo ne samo književnost nego i kompletnu realnost, imalo je znakovitih posljedica u literarnom, ali i psihološkom smislu. Slično je s nogometom, samo ubrzanije.
Vremena su teška, ali moderna
Kako stara talijanska poslovica kaže, koliko god vremena teška bila, uvijek će biti moderna. Slično je s nogometom, a njegova prekretnica bile su srednje 90., kada je s dvama promjenama pravila na terenu - zabranom povratka lopte vrataru u ruke te sa standardna tri boda za pobjedu - te uvođenjem tzv. Bosmanovog pravila, stari nogometni romantizam otišao u povijest, a zamijenila ga je moderna varijanta.
Tu modernom varijantu, ali sada već u petoj ili šestoj iteraciji, gledamo zapravo i dan danas, s tek natruhama možda neke nove promjene paradigme koja će doći s još većim uplivom tehnologije.
Posljednja stvar koja je zapravo strašno utjecala na nogomet prošla je nezapaženo, ali je od tektonske važnosti. Ona se tiče standardizacije terena i podloga te uvođenja hibrida trave čije su karakteristike usporedive gdje god se igralo.
Uz obuhvatniju genetsku selekciju igrača te raniji profesionalizam upravo su standardizirani tereni dodatno ubrzali igru te se današnje nogometne utakmice često odlučuju kroz bitku kombinatorike, pritiska te intenziteta, što sve redom nije ranije bilo moguće, bilo zbog pravila ili zbog uvjeta na terenu.
Danas su ti elementi važniji od individualne briljantnosti, koja je i dalje prisutna te je vidimo bilo kod Messija, Modrića, Salaha ili Kevina de Bruynea. Ona nikada neće nestati, samo što više nije baza, nego nadogradnja.
Moderni Petković?
Bruno Petković, koliko god briljantan bio, nije moderni igrač. Točnije bi bilo reći, ovaj Bruno Petković to nije. Neki bivši, onaj kojeg smo vidjeli na terenu u jesen 2019., tada je bio. U tih nekoliko mjeseci kasnog ljeta te rane jeseni spomenute godine, Bruno Petković izgledao je kao igrač koji bi mogao birati između najvećih europskih klubova.
U tom je intervalu odigrao neke od nezaboravnih utakmica, a tu prije svega treba brojati obje utakmice protiv Slovačke u kvalifikacijama za Euro te onu protiv Mađarske. U svima je bio nezadrživ i briljantan. Međutim, nije bio na toj nevjerojatnoj razini samo u dresu reprezentacije, nego i kada je branio Dinamove klupske boje.
U kvalifikacijama za Ligu prvaka odigrao je strašnu utakmicu u Mađarskoj protiv Ferencvarosa, a kasnije u skupini je bio odličan u gotovo svim susretima, pogotovo kod kuće protiv Atalante i Šahtara. Njegova zvijezda tada je bila najsjajnija, ali nije dugo potrajalo.
Tko zna, da tada nije bilo covida te odgode Eura, možda bi se doista i dogodio scenarij u kojem bi Petković završio u nekom od europskih velikana. Ali u svakom slučaju, to nikada nećemo znati. Ono što znamo je ono što se dogodilo; taj Bruno Petković brzo je nestao, a ostao je ovaj igrač, za kojeg se nikad ne zna hoće li na terenu biti on ili tek njegova sjena. Nažalost, češće je to tek (op)sjena.
On to ima u nozi
Bruno Petković igrač je nekog drugog - a možda se baš po uzoru na književnost može reći - zapravo romantičarskog doba. Doba kada je intenzitet bio niži, tereni drugačiji, a na štihu igrači poput (nikako nemoj sam) Safeta Sušića ili Bake Sliškovića.
Baš u razgovoru s Bakom Sliškovićem, igračem koji je vjerojatno postigao najviše golova direktno iz kornera možda i u povijesti nogometa, otkriva se sva jednostavnost briljantnosti. Na upit kako je ikad došao uopće na ideju toliko često pucati iz kornera, odgovorio je najjednostavnije moguće: "To sam jednostavno oduvijek imao u nozi."
Isto to vrijedi za Brunu Petkovića. Iako, baš kao i Safet ili Baka, previše voli gnjaviti po lopti do faze kada to postaje mučenje, i on briljantnost jednostavno oduvijek ima u nozi. Spoznao je to Denzel Dumfries, jedan od najboljih bekova Europe, koji se i dalje vrti po vlastitom šesnaestercu, poput kakvog djeteta na karuselu s konjićima.
Spoznao je to te famozne 2019. i Milan Skriniar, kojeg Petković vjerojatno prati u svim noćnim morama. Spoznali su to i Nizozemci, koji će morati u Enschedeu igrati za treće mjesto, iako su već planirali veliko finale u Rotterdamu.
I ponekad je dovoljno
Bruno Petković više nikad neće biti igrač koji će, kao te jeseni u Ligi prvaka, moći odraditi s priličnom uspješnošću preko 10 duela po susretu, a pritom iznuditi i nekoliko prekršaja u opasnoj zoni te zabiti pokoji pogodak.
Samo za usporedbu, ove je sezone u HNL-u imao jedva tri duela po susretu, uz mizernu učinkovitost, a većinu utakmica je tek odradio bez puno micanja po terenu. Vidjelo se to i u akciji koja je došla brzo nakon gola, kada ga je tijekom potencijalnog kontranapada Nathan Ake prvo u nekoliko koraka pretrčao, a onda i izbacio iz težišta.
Svima s malo osjećaja za govor tijela i psihološki profil je jasno da na terenu, a vrlo vjerojatno i na treningu, djeluje kao osoba koja talasa između apatije i malodušnosti. Zbog svega toga nikad neće igrati ne samo u najvećim klubovima liga Petice, nego ni u onima nižeg ranga gdje igraju Pašalić (Atalanta), Majer (Rennes) ili Jakić (Eintracht).
Međutim, kako nas je već naučio Zlatko Dalić, dobro nije dovoljno. A Bruno Petković gotovo nikad nije tek dobar. Uglavnom je vrlo, vrlo grozan. Ali baš taj igrač, koji djeluje kao vremenski putnik iz nekog drugog nogometnog doba, kao nekoć Baka Slišković, briljantnost ima u nozi.
A ponekad je to i više nego dovoljno. Pitajte samo Nizozemce ako ne vjerujete.