PRIJE točno dvije godine, u rujnu 2017., dan prije nego što je hrvatska košarkaška reprezentacija trebala igrati susret osmine finala EP-a protiv Rusije, s Dinom Rađom smo razgovarali o mogućnosti uzimanja stranca u sastav reprezentacije. Stanar Kuće slavnih i šef Stručnog stožera HKS-a decidirano je rekao da nešto takvo, barem dok je on u Savezu, nije moguće. Odbio je svaki razgovor na tu temu rekavši da je reprezentacija svetinja.
Na tom je turniru reprezentacija do nokaut-faze izgledala dobro i bila je papirnati favorit protiv Rusa. Rađina izjava nije podigla puno prašine. Jednostavno, bilo smo uvjereni da smo dobri i jaki te da nam stranac ne treba.
Međutim, već sutradan na parketu su stvari izgledale posve drugačije. Sjajni Šved i ekipa deklasirali su nemoćnu Hrvatsku i izbacili je s Eurobasketa, a sve što se nakon toga događalo s hrvatskom košarkom najradije bismo zaboravili.
Izjava sjajnog playa Efes Pilsena i igrača s NBA pedigreom Shanea Larkina kako bi rado igrao za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Tokiju, a koju je dao suigraču iz Efesa Kruni Simonu, zaintrigirala je uspavanu i bezvoljnu hrvatsku košarkašku javnost i probudila je iz depresije te se iznova postavilo pitanje treba li nam stranac u nacionalnoj momčadi. Hrvatska još može izboriti plasman za Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine. Reprezentaciju Veljka Mršića čeka kvalifikacijski turnir kroz koji će tražiti vizu za Tokio.
S Dinom Rađom smo razgovarali o tome je li Shane Larkin potreban reprezentaciji, je li uopće poželjan i po kakvim uvjetima bi stranac mogao zaigrati za Hrvatsku.
Jeste li promijenili mišljenje o strancu u reprezentaciji?
Ne. Nisam promijenio mišljenje. Što dobivamo ako bismo doveli Larkina? Svi misle da je ključni problem hrvatske košarke playmaker. To nije točno. Problem je način rada u klubovima. Budu li ljudi koje vode klubove ovu izjavu protumačili kao atak na njih, onda je sve u startu otišlo u krivom smjeru. Neće se dolaskom Larkina u klubovima početi raditi šest sati dnevno niti će bilo koji naš trener zbog Larkina postati pametniji. Pogledaj Sloveniju, imali su Randolpha i uzeli su europsko zlato, ali gdje su sad i u kakvom su im stanju klubovi?
U Sloveniji je zbog Dončića, Dragića, pa na koncu i tog Randolpha, mnogo klinaca počelo trenirati košarku. Na valu tog zlata se ondje popularizirala košarka. Bi li jedan super rezultat reprezentacije pokrenuo neke stvari nabolje?
Danas smo svi robovi nekog instant uspjeha. Igrači se ne stvaraju na takav način. Treba se raditi u klubovima i to je jedini način da se nešto pokrene.
Kroz ove kvalifikacije dana je šansa igračima iz domaćih klubova, a oni su gubili od Rumunja, Mađara i Nizozemaca. Ne radi se o pet tamnoputih igrača u prvoj petorci kao kod Maccabija 1989., nego o jednom strancu koji nam može pomoći. U klubovima nemamo kvalitetu i zašto ne bismo iskoristili svaku slamku spasa, pa makar se radilo i o strancu?
U redu, dozvolimo to. Pa neka onda to naprave i Makedonci i Rusi i Srbi. I gdje smo onda?
Makedonci su imali Boa McCalebba i bili su četvrti na EP-u 2011., a Holden je Rusiji donio europsko zlato 2007. u finalu protiv Španjolske usred Madrida. Gledajući te primjere, ne smatrate li da stranac ipak može donijeti puno?
Pa što onda ako i donese? Što su poslije napravili? Da CSKA nema privatnog vlasnika i love koliko ima, da Himki nema privatnog vlasnika i love koliko ima, pa gdje bi oni bili?
Zašto ne možete odvojiti reprezentaciju od klubova?
Ne mogu stranci igrati za reprezentaciju i točka. To što je FIBA dozvolila da savezi kupuju strance je najgora stvar koju je mogla napraviti. Nacionalne reprezentacije će se pretvoriti u klubove. Onda ćemo opet doći u situaciju da će najbolji biti oni koji mogu plaćati najbolje strance, je li tako?
Nije, jer u klubovima može igrati više stranaca, a u reprezentaciji samo jedan.
Zašto samo jedan?
Valjda zato što je pravilo takvo?
Pa bilo je i pravilo nula.
Ovdje ne pričamo o strancu koji neće donijeti kvalitetu, nego o igraču koji nam je neophodan na poziciji koja nam je rak-rana. Zašto takav igrač ne bi bio dobrodošao u reprezentaciju?
Sve ovo što si sad rekao je po meni kamufliranje stvarnog stanja i to nije rješenje. Za mene je rješenje jedino poboljšati rad u klubovima i stvarati domaće igrače.
Jedno hipotetsko pitanje. Što biste radije, da se plasiramo na Igre sa strancem i ondje napravimo odličan rezultat, recimo uzmemo medalju, ili da bez stranca košarkaški turnir u Tokiju gledamo preko TV ekrana?
Zašto se ne bismo plasirali i sa samo našim igračima? Zar se nismo u Rio plasirali sa samo našim igračima i jedna lopta nas je dijelila od polufinala?
Istina, ali ne mislite li da je na uzorku od svih turnira koje je reprezentacija odigrala u posljednjih 25 godina to bila anomalija, kao i četvrto mjesto u Sloveniji 2013.?
Nije anomalija. Nitko me ne može uvjeriti da mi nemamo kvalitetne igrače. Nitko me ne može uvjeriti da su sedam naših igrača u NBA bezveze. Kvaliteta je tu, samo treba strpljenja da sve dođe na svoje. Momci moraju biti posvećeni reprezentaciji, trebaju igrati timski jer je košarka momčadski sport. Koja je poanta od Larkina da ti sad odigra jedan turnir, a onda ne može igrati kvalifikacije jer igra Euroligu? Nisu cilj Olimpijske igre. Postavljate stvari kratkoročno. Ja gledam stvari dugoročno i gledam kako ćemo deset godina biti u vrhu. Jedne godine treći, druge peti, treće drugi, četvrte sedmi, ali da smo generalno tu. Sad je odjednom Olimpijada jedini cilj. Kako sad to? Sad nismo bili na SP-u, pa što se dogodilo? Slovenci su bili prvaci Europe pa nisu otišli na SP i što se dogodilo? Ništa se nije dogodilo. Radije pokušajmo napraviti nešto da smo stalnu tu negdje, u vrhu, a ne da smo dobri jedan turnir i da nas više nema nigdje.
Smatrate li da dobar rezultat u Tokiju i, hipotetski, medalja ne bi napravili puno za hrvatsku košarku, barem na razini popularizacije košarke u Hrvatskoj?
Apsolutno ne. Stvaranje igrača je proces koji traje godinama. Što može jedan Larkin donijeti hrvatskoj košarci? Uostalom, koja je garancija da ćemo s njim nešto napraviti? Zar je Draper u najboljim danima lošiji igrač od Larkina?
Rekao bih da je znatno lošiji, ali čak i s tim Draperom smo bili četvrti u Europi, što je najbolji rezultat od bronce 1995. Zar nam stranac tada nije bio vrijedan?
Nema tu nikakve garancije. Protiv Poljske i Litve smo igrali s najjačom selekcijom i završilo je kako je završilo. Koja je garancija Larkin? Je li vi svi stvarno mislite da će Larkin biti spasitelj hrvatske košarke? Najprije neće, ali to i ne želim jer želim da Babo bude spasitelj. Ili Šiši. Hoću da mi mali Gizdavić bude spasitelj hrvatske košarke. Zbog Larkina on i ostali klinci koji igraju u hrvatskim klubovima ne bi dobili priliku, a protiv toga se borim.
Nitko ne može reći da se igračima iz domaće lige nije dala prilika, ali što se dogodilo kad su oni bili na terenu? Ne mislite li da nemamo igrača iz takozvane druge klase koji mogu u određenim situacijama nadoknaditi izostanak najboljih?
Istina, nemamo, ali zato što se igrači ne stvaraju preko noći. Ovo što nam se dogodilo u kvalifikacijama za SP je rezultat rada otprije. Nije to ništa slučajno. Hrvatska liga je 15 godina trajala dva mjeseca. Reci mi jednog domaćeg igrača koji je ušao u prvu momčad, a da se razvio kroz omladinski pogon Cedevite? Ne možeš, jer Cedevita traži rezultat i to je legitimno, ali onda se nemojmo čuditi ovome što nam se desilo u kvalifikacijama.
Zanemarimo sad Larkina, pod kojim biste uvjetima pristali prihvatiti stranca i kakav bi taj igrač trebao biti?
Nema šanse. Ni pod kakvim uvjetima. Moje mišljenje znaš i znaš da ga neću promijeniti. Druga je stvar ako su nekome roditelji iz Hrvatske pa taj pokaže interes, to je onda već druga stvar, ali ovako nema šanse.
Pa već ste jednom promijenili mišljenje kad ste pristali da se u kvalifikacijama vrate stariji igrači premda ste na početku tvrdili da će za reprezentaciju igrati samo klinci, pa makar s njima bili zadnji. Što kažete na to?
To sad nema veze jedno s drugim.
Dakle, ideju stranca u reprezentaciji odbijate bez šanse da promijenite stav?
Nemam ja što prihvaćati ili odbijati. Mogu samo u tome ne sudjelovati. Ponavljam, stranac, ma kako dobar bio, nije nikakva garancija. Za reprezentaciju moraju igrati samo oni kojima grb na dresu nešto znači i samo oni kojima se svaka dlaka na tijelu nakostriješi kad čuju našu himnu. Dalje nema razgovora. To što je FBA dozvolila, to je jedno veliko sranje, jer ako smo već isprostituirali klubove do temelja, ako već imamo finale ABA lige u kojem igra 15 stranaca, onda se to u reprezentaciji ne smije događati. Ni ti, ali ni svi drugi novinari me ne možete uvjeriti da nisam u pravu. Kažeš samo jedan stranac. Da, ali sutra će biti dva, pa zašto ne i tri? Onda ćemo opet doći u situaciju da tko ima više para da će kupiti bolje strance i uzimati medalje. Zašto ne bi, lupam bezveze, Makedonija dovela Isaiju Thomasa? Pojavi se tamo neki lokalni tajkun, ponudi mu dva milijuna dolara i ovaj će naravno pristati. Reprezentacija treba biti svetinja. Bude li većina odlučila drugačije, da stranac može igrati, nema problema, ali u tome ja ne želim sudjelovati.
Hoćete reći da biste dali ostavku kad bi Savez odlučio da stranac može igrati?
Istog trenutka.
Kakav je stav Stojka Vrankovića?
Stojko razmišlja jednako kao ja. Čim se pojavila informacija s Larkinom, nazvao sam Stojka i vidio sam da smo na istoj valnoj duljini. Za sve ostalo nazovi njega jer u Stojkovo ime ne želim razgovarati.
Izbornik Veljko Mršić navodno ne bi imao ništa protiv da s Larkinom napadne Igre.
Trenera razumijem. Svaki trener bi želio bolje igrače, to je njegovo pravo i to je logično. Međutim, da bih pristao da dovedemo nekoga samo zato što je taj rekao da mu se baš igra na Olimpijskim igrama, pa eto, može i za Hrvatsku, ma nema šanse. Plus, je li ti jasno što mi sve moramo napraviti da bismo nekome dali državljanstvo? Moraš pokrenuti neke mehanizme koji su sumnjivi. Tako bi nekakav crnac iz Amerike došao u Hrvatsku i rekao: 'Dobar dan. Dobar dan. Ja došao po državljanstvo.' Potjerali bi ga iste sekunde. A ovome bismo trebali dati. Nema šanse. Takve su stvari poluilegalne, a moralno su katastrofalne. Pogledaj Srbiju, pogledaj Španjolsku, oni su uvijek na vrhu i uvijek su konkurentni. To želim ja s hrvatskom košarkom.
Što se tiče Srbije, teško se s njima možemo uspoređivati jer je tamo kult košarke na vrhuncu, a košarka je religija, što kod nas nije slučaj, a s druge strane spominjete Španjolsku. Pa za njih su u zlatnoj eri igrali Ibaka i Mirotić. Kako se mi danas sa Srbima i Španjolcima možemo košarkaški mjeriti?
Imamo i mi kult košarke, samo smo ga kroz godine uspjeli srozati, a tebi ne moram objašnjavati kako i zašto. Španjolska ima braću Gasol, oni imaju sto igrača najveće klase i njima stranci ne trebaju. Jugoplastika je bila prvak Europe s Lesterom, a znamo koliko je taj tamo igrao i koliko je sudjelovao u trofejima.
Ako su toliko jake momčadi i reprezentacije pristale imati strance koji im, kao što tvrdite, nisu trebali jer su imali ili imaju strašnu bazu igrača, a mi ne želimo stranca iako bi nam, objektivno, mogao pomoći, kome se mi dokazujemo i kome se inatimo?
Nije problem Larkin, problem je rad u klubovima. Hoće li Larkin riješiti taj problem? Neće. Pa koji će nam onda kurac? Koliko su stranaca imali Jugoplastika, Cibona, Partizan ili Bosna, pa su harali Europom?
Zar ne mislite da su to bila druga vremena?
Jesu, ali očito da ova vremena ne valjaju, pa ajmo se vratiti u ta stara vremena. Ja sam bio dio tih starih vremena, Stojko isto, znamo kako se radilo i što je potrebno. Pustite nas da radimo i apelirao bih na klubove da nas poslušaju jer svi skupa želimo sve najbolje za hrvatsku košarku.