DINAMO je u derbiju 24. kola SuperSport HNL-a s minimalnih 1:0 svladao Rijeku i time dodatno zakomplicirao već ionako složenu situaciju u borbi za budućeg prvaka Hrvatske. Kako je to već običaj, oba su trenera prije početka utakmice najavila da idu po pobjedu, no stanje na terenu u različitim periodima utakmice pokazalo nam je da to nije bila potpuna istina ni s jedne ni s druge strane.
Početne postave sugerirale su oprez obojice trenera
Već su nam početne postave nagovijestile što možemo očekivati u utakmici. Pomalo nekonvencionalno, Sergej Jakirović odabrao je istu jedanaestoricu koja je izborila herojski podvig protiv Betisa samo tri dana ranije. Ako su Riječani zbog toga očekivali umornog domaćina i fizičku dominaciju, tome nije bilo ni traga, dapače.
Željko Sopić je svojim odabirom prvih 11 pokazao da je momčad ipak prilagodio protivniku. Nakon što je cijelu veljaču proveo "na ledu" i s ograničenom minutažom, u vrhu napada osvanuo je Franjo Ivanović. Motorični i defenzivno odgovorniji Alen Grgić na desnom je krilu zamijenio Marca Pašalića, koji je i dalje u potrazi za blistavom ljetnom formom. Matej Mitrović u srcu obrane zamijenio je Niku Galešića kako bi se hrvao s moćnim Brunom Petkovićem.
Prvih dvadesetak minuta utakmice gledali smo zaista neuobičajen razvoj događaja. Uvjerljivo najdominantnija momčad hrvatskog klupskog nogometa u posljednja dva desetljeća možda je i prvi put u tom periodu odabrala protiv hrvatskog protivnika prepustiti posjed na vlastitom terenu i stati sa svih 11 igrača iza lopte.
Rijeka taj prostor i vrijeme koje su joj Modri prepustili nije koristila da izgradi toliko potrebno samopouzdanje, podigne tempo utakmice i napadne. Strpljivo su Riječani pokušavali graditi napade kroz dobro posloženi blok domaćina, koji je malo takvih lopti propustio kroz svoje gusto sito.
Kada je vidio da ga Rijeka neće napasti, Dinamo je preuzeo inicijativu i počeo dominirati
Možemo samo nagađati je li to bilo planirano ili intuitivno, ali Dinamova je momčad krenula preuzimati sve više inicijative kako je utakmica odmicala. Na papiru umorni i potrošeni, modri su se igrači razgoropadili i rastrčali uvidjevši kako je Rijeka ta koja se njih boji. Rijetke situacije u kojima su igrači u bijelim dresovima imali obećavajuće šanse za zabijanje pogotka s neobjašnjivom su lakoćom upropaštavali.
Najbolje to pokazuje riječki kontranapad u 83. minuti. Umjesto da se usamljeni i vremešni Kévin Theóphile-Catherine boji biti na vjetrometini i u brojčanom minusu, tada svježem Marcu Pašaliću noge su se odsjekle od pritiska situacije, a lopta zagubila među njima. Obećavajuća kontra završila je bez udarca prema Ivanu Nevistiću jer je nakon Pašalića loše s loptom u nogama reagirao i Mirko Marić.
Riječki manjak hrabrosti najviše je bio vidljiv u drugom poluvremenu, a promjena težišta igre dobro se vidjela i kroz prizmu ulazaka s klupe. Nije tajna da Dinamo ima najširi roster lige, no i od Rijeke smo ove sezone vidjeli mnoštvo pojedinaca koji su momčad nosili svojim izvrsnim individualnim performansama. Bijele rezerve ovaj su put ipak zakazale.
Marić je morao ući jer je agresivni Ivanović izbjegao isključenje kao kompenzaciju suca Darija Bela, no uredno je gubio skokove protiv oba Dinamova francuska stopera te rijetko zadržavao loptu. Ivanovićevim izlaskom, pak, Rijeka je izgubila pritisak na Dinamovu zadnju liniju. Dejan Petrovič u vezni red nije donio potrebnu agresiju ni mirnoću u predaji lopte, a navijači Rijeke sigurno su tada žalili za ozlijeđenim Nikom Jankovićem, koji se dosad istaknuo u oba navedena segmenta igre. Tek Pašalića valja izdvojiti kao dah svježine koji je u nekoliko navrata dobro namučio Maura Perkovića i time pokazao više od indisponiranog Grgića, no tu opis njegovog doprinosa ove nedjelje staje.
Kod Dinama je konačno dodatni impuls svojoj momčadi donio i Arijan Ademi, čijim je ulaskom skinut pritisak s uskog markiranja Josipa Mišića, koje je Veldin Hodža relativno dobro odrađivao u prvom poluvremenu. Kao što smo mogli vidjeti i u utakmicama protiv Betisa, više prostora i vremena za jednog od najboljih veznjaka lige automatski znači okomitiji, brži i opasniji Dinamo. Osim što je izborio jedanaesterac, Dario Špikić je u nekoliko navrata namučio riječku obranu, a propustio je i jednu dobru priliku, zbog čega je Sopić posegnuo za Brunom Godom u završnici susreta.
I baš je taj nesretni i nespretni, ali opravdano dosuđeni kazneni udarac, drugi izvrsni pokazatelj razlike mentaliteta dviju momčadi u ovoj utakmici. Relativno benigna situacija u kojoj lopta odlazi iznad glava Gode i Špikića u trećoj minuti sudačke nadoknade može završiti neopreznim laktom riječkog defenzivca prema potiljku Dinamova napadača samo kada je prvonavedeni u paničnom strahu za taj jedan bod, koji su Riječani u tom trenutku imali na kontu.
Je li suludo napasti Dinamo na Maksimiru?
Naravno, nezahvalno je kritizirati nenapadački pristup Bijelih, koji pamte rijetke sretne dane na Maksimiru. Teren, na kojem je Rijeka u HNL-u prije ovog vikenda odnijela tri boda tek šest puta u 50 pokušaja, na koljena je bacao i moćnije i zahuktalije ekipe Rijeke od ove. Sopić je s razlogom dogurao do trenera Rijeke i zaslužan je za velik dio uspjeha ove momčadi, a potencijalno hazarderski pristup protiv i dalje uvjerljivo najkvalitetnije momčadi lige na njenom terenu lako bi se mogao obiti o glavu.
Ne može proći ni bez usporedbe s najupečatljivijim imenom na klupi Rijeke – u derbijima s Dinamom bio je na glasu kao konzervativan i defenzivan trener, no čak i Matjaž Kek se kao riječki kormilar šest puta s Maksimira vraćao s inkasirana tri ili više gola.
Dojam je, pak, da utakmice iz tog doba po pitanju omjera snaga trebamo staviti pod drukčiji nazivnik te ovaj derbi gledati zasebno. Ono što ti porazi imaju zajedničko jest da čak i nakon teških maksimirskih poraza Rijeke, koja je između 2013. i 2018. bila jedini konkurent Dinamu za vrh, pozicija trenera nikad nije bila upitna. Pa čak i kad se on nije prezivao Kek. Ta sigurnost koju riječki treneri imaju u klupskim strukturama dozvoljava im da se u odgovarajućim okolnostima odvaže i napadnu Dinamo.
Pomalo je iznenađujuće da se onda jedan fakin, kakav Željko Sopić definitivno jest, nije odlučio na takav pristup u derbiju jer su okolnosti išle u tom smjeru. Činilo se da je njegov trenerski oponent Jakirović i očekivao takvu postavku igre jer Dinamo je u startu susreta pokazao nepamćeni respekt prema Rijeci u svom domu, a u nastavku utakmice i nekoliko trenutaka ranjivosti.
Poraz u derbiju nije kraj riječke borbe za titulu
Gostima se ideja oprezne igre i izbjegavanja poraza na koncu obila o glavu. Nije to stil igre koji smo od ove momčadi vidjeli ove sezone u domaćem prvenstvu, s iznimkom gostovanja na Poljudu na samom početku. Bijeli su se i tada kući vratili s 0 bodova na kontu, a zanimljivo je da ih je tada još vodio Sergej Jakirović. Sumarno, zbog straha od najbolje ekipe u Hrvatskoj, Maksimir je ostao bauk Rijeci i poremetio joj planove u pohodu na titulu. Poremetio, ali nipošto ih okončao.
Ako Dinamo pobijedi u zaostalom susretu protiv Varaždina, tek će se bodovno izjednačiti s Rijekom na vrhu ljestvice. Modri sada u tom scenariju imaju pole position boljeg međusobnog skora, neovisno o rezultatu zadnjeg derbija. Bijele igrače može tješiti što ove sezone više ne moraju na Maksimir te im preostaje igrati na terenima koje su ove sezone već uspješno osvojili.
Poraz u derbiju nije i ne smije biti kraj riječkih nadanja za titulu, a Željko Sopić sigurno će znati kako opet dignuti momčad nakon šokantnog poraza. S tri kluba u teoretski jednom bodu razlike, s gustim rasporedima i posrtanjima sva tri kluba, borba za prvaka Hrvatske je i dalje potpuno otvorena za kompletni trojac.