U SPLITU je u 75. godini nakon duge bolesti preminuo Damir Šolman, legendarni košarkaš Jugoplastike i najbolji strijelac splitskoga kluba u povijesti. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom prenosimo intervju Aleksandra Veljića za Plavi vjesnik 1971. godine u kojem je govorio o odbijanju reprezentacije Jugoslavije i posljedicama te odluke, ogorčenosti na navijače i novinare, ali i o privatnim temama.
DOK SMO se prijatelj Slobodan i ja prepirali o tome hoće li Damir Šolman doći na pucački trening i pristati na razgovor, tik uz nas zaustavio se velik i lijep automobil. U tren oka pred nama se stvorio dva metra visok Šolman, popularni krilni napadač splitske Jugoplastike, ljubimac ne samo muškog već i ženskog dijela košarkaških navijača u zemlji.
"Razgovarat ćemo, ali samo uz jedan uvjet", bile su prve riječi koje je Šolman izustio nakon upoznavanja.
"Dobro!", promucah brzo i sjedoh na sjedala u BMW, pa sada već sigurnijim glasom upitah za taj uvjet.
"Ništa neobično", smiješeći se odgovori Damir, "no sigurnosti radi nemojte me pitati... na primjer zašto me žene vole?"
Dobro. Dogovoreno. Ali ipak jedno potpitanje. Vaš prijatelj Nikola Plećaš tvrdi da je Casanova bio prema njemu amater. Niste li vi ipak previše skromni?
"Čitao sam taj broj Plavoga. Strah me je za Nikolu. Kako će i kamo sa svim tim djevojkama. Mislim na one koje ga tako uporno progone."
Snaći će se. No ne mislite li da je dovoljno i jedna djevojka? Zar nije tako?
"Kako kome", odgovorio je i strelovito uletio u zavoj brzinom od 120 kilometara.
Prijatelji važniji od grada
Sav sam protrnuo i napola se sledio. Dan prije Slobodan mi reče da Splićani zovu taj dio ceste "zavojem smrti". Ostao sam bez riječi odajući tako dostojno strahopoštovanje tom opasnom zavoju.
"Iskreno govoreći, više volim ljude nego kuće. Prijatelji... oni me mogu vezati za jedan grad. Prijatelji, koje viđam svakog dana, preči su mi od samoga grada."
A što je s prijateljicama? Ispričavam se, Damire, što opet "kopam" po tabu-temi.
"Ništa, ništa. Ovaj put vam slobodno mogu odgovoriti. Imam djevojku dulje od tri godine. Druge me ne zanimaju. Solidno, zar ne?"
Znači veza je ozbiljna? Možda će uskoro i vjenčanje?
Umjesto odgovora Damir se značajno nasmiješio, po čemu sam slobodan zaključiti da će vjenčanja ipak biti. Kada? To još ni sami mladenci točno ne znaju. Oboje još studiraju. Vedrana kemiju, a Damir je apsolvent strojarstva.
Trojac odbio Jugoslaviju
Svojedobno se oko Šolmana, Skansija i Tvrdića digla po svim našim novinama kuka i motika. Naime "tri splitska mušketira" odbili su igrati u državnoj reprezentaciji koja se spremala na turneju po Južnoj Americi.
Kakav je bio stvaran razlog vašeg postupka? Jesu li možda, osim već poznatih, posrijedi bili kakvi drugi razlozi?
"Ne. Uglavnom psihička i fizička iscrpljenost. Punih šest mjeseci borili smo se za što bolji plasman našega kluba. Na koncu, mi smo profesionalci, moramo dakle štititi interese matičnoga kluba."
Kakve su posljedice toga vašeg postupka?
"Nismo bili pozvani na Europsko košarkaško prvenstvo pa su nam ukinuli saveznu hranarinu. No to nije osobito važno. Ja želim igrati u reprezentaciji i svim snagama ću se boriti da ponovno nađem svoje mjesto u reprezentaciji."
Apsurd je to kazati. Vi ste ipak standardni reprezentativac. Igrali ste već 120 puta za reprezentaciju.
"Da. Igram već četvrtu godinu za našu reprezentaciju. Počeo sam još kao član drugoligaške Mladosti."
To je za ono doba bio presedan. Biti u drugoligaškoj momčadi, a braniti boje državne reprezentacije. Sigurno je da vam je to poslije otvorilo put u vrh naše košarke.
"Pa nije bilo baš tako. Malo se to cijenilo."
Zvali su vas svi. U Beograd, u Split?
"Da, samo mi nitko nije ponudio da ostanem u Zagrebu."
Navijači žele samo cirkus, a novinari misle da je košarka nogomet
Lanjske godine Jugoplastika je osvojila prvo mjesto. Cijene li to vaši navijači?
"Ne baš svi", pomalo ogorčeno odgovorio je Damir. "Dio publike traži od nas košarkaša samo ekshibicije. A ekshibicijama se danas mogu svladati jedino izrazito slabe momčadi. Danas smo mi u Saveznoj ligi svi podjednaki. Iznenađenja su postala svakodnevna stvar. Košarka postaje sve više šah. Sukob dviju taktika, a ne tko će koga svladati cirkuskim vještinama."
Voli li vas splitska publika više od Skansija?
"Ne znam. Mislim da Skansija ipak više voli. Za Splićane sam uvijek ostao furešt iz Zagreba. Ali nitko ne može tvrditi da bilo tko od igrača, pa i Skansi, više voli klub od mene."
Malo ste ogorčeni na splitske navijače, zar ne?
"Više na sportske novinare. Mnogi od njih poistovjećuju košarku s nogometom. Pišu o košarci, a misle na nogomet."
I zbog čega ste još ljuti na sportske novinare?
"Ah, zbog mnogo čega. Lanjske mi je godine jedan od njih oduzeo naslov najboljeg sportaša Jugoslavije."
Kako je to bilo moguće?
"Taj novinar nikad mi u Splitu nije dao peticu za igru. Namjerno me je prikraćivao, bez obzira na to kako sam igrao. Eto, tako sam ostao bez naslova najboljeg sportaša."
Dobio ga je Nikola Plećaš. Njemu su novinari bili skloniji, zar ne?
Damir nije odgovorio. Vjerojatno se opet naljutio zbog izgubljene titule najboljeg sportaša. Razlog više da mu sportski novinari budu u crnom sjećanju. Uz njih i konobari. Jer, kako Damir tvrdi, nitko ne može čovjeka više naljutiti od novinara i konobara.
"Uistinu, nitko drugi, barem ne na ovom svijetu!"
U kuloarima naše košarke često se čuje o vašem navodnom odlasku iz Splita. Ima li u tome istine? Kakvi su vaši planovi?
"Planovi postoje", oprezno je počeo Damir, "ali o njima ovog trenutka ne bih želio govoriti. Za sada ostajem u Splitu. Kad dođe vrijeme, obećavam da će o tome prvi saznati čitatelji Plavog vjesnika."
Znači, u Splitu ste do konca prvenstva. A poslije? Možda se vraćate u Zagreb?
"Nakon svršetka prvenstva preda mnom je turneja po Kini, pa pripreme za Olimpijadu, pa zatim..."
A zatim...?
"...ponovna bitka za što bolji poredak u Saveznoj košarkaškoj ligi."