ZASTRAŠUJUĆI izraz lica Jürgena Kloppa dok frustrirano galami na suce nakon poraza od Atletica (0:1) sve je što trebate znati o toj utakmici, ali i njegovom suparniku općenito. Klopp se i u praksi pridružio listi na kojoj se nalaze svi treneri na svijetu, a koji sanjaju samo jednu stvar - da Simeone ode iz Atletica.
Promijenili više stadiona nego što su primili golova
U posljednjih šest godina, Atletico Madrid je odigrao 12 domaćih nokaut-utakmica u Ligi prvaka. U njih 11 nije primio niti jedan gol. Liverpool, Juventus, Leicester, Bayer Leverkusen, Bayern München, Barcelona, PSV, Real Madrid, Bayer Leverkusen, Chelsea i Barcelona. Tako izgleda lista klubova koji nisu uspjeli zabiti gol u Cholovom gnijezdu. U gotovo pet godina, to je pošlo za nogom tek Iscu, u uzvratnoj utakmici polufinala u sezoni 2016/17.
Atletico se prije više od dvije godine preselio na stadion Wanda Metropolitano s kultnog Vicente Calderona. To znači da je u tom razdoblju promijenio više stadiona nego što je primio golova na domaćem terenu. Uspjeh je to kakav nema nijedna druga ekipa u modernoj povijesti sporta, a frustracije i nemoć koje njihove igre kod kuće izazivaju kod najvećih svjetskih klubova vjerojatno su najveći pečat u karijeri Diega Simeonea.
Za Liverpool je napravio malu, ali dovoljnu adaptaciju
Kompaktan blok u 4-4-2 sustavu nije nešto novo kod Atletica, kao ni vrhunski uigrane kretnje i preuzimanja u fazi obrane te pravovremena udvajanja najopasnijih suparničkih igrača. Simeone je pritom ipak napravio malu adaptaciju kojom je zaustavio dva igrača koja su često glavni Liverpoolovi motori, ali i ključni igrači za prijenos lopte u zadnju trećinu terena - bekove Robertsona i Alexander-Arnolda.
Lemar i Koke, Atleticovi krilni igrači, pratili su ih jako duboko prema svom golu. Time su veći dio utakmice bili pozicionirani i niže u odnosu na centralne vezne igrače, Saula i Parteya, ali je u tome bio i ključ. Saul i Partey nisu morali mijenjati svoje pozicije zbog kretnji Liverpoolovih bekova i prilagođavati im se. To je Atleticu osiguralo da uvijek zadrži čvrst blok u sredini koji se sastojao od dva centralna vezna igrača i jednog krila (suprotnog od one strane po kojoj je Liverpool napadao). Čak i u rijetkim situacijama kada bi Robertson ili Alexander-Arnold primili loptu, ostajali su odsječeni i bez opcija za pas u sredini terena te do lopte između linija nije mogao doći nijedan Liverpoolov ofenzivac.
Ideja je bila vrlo logična, a egzekucija skoro pa perfektna. Simeone je još jednom uspješno ubio utakmicu.
Svi znaju sve, ali ne znaju zapravo ništa
Treneri suparničkih klubova ne mrze igrati protiv Atletica zato što ne znaju kako će igrati. Mrze igrati protiv Atletica zato što znaju točno kako će igrati, ali nitko ne zna kako točno igrati protiv "toga". Ne mrze igrati protiv Atletica zato što je Atletico savršena ekipa, jer on to nije ni izbliza. Mrze igrati protiv Atletica jer ne znaju kako sustavno iskoristiti bilo koju njegovu manu.
Iz istog razloga Atletico mrze i mnogi (pa čak i tradicionalno neutralni) navijači diljem svijeta. Glavni razlog nije, kako se često pogrešno navodi, dojam kako je način na koji igraju loš za nogomet. Dapače, način na koji Atletico igra je sjajan za nogomet jer zahtijeva evoluciju suparnikovog ofenzivnog sustava i pronalazak rješenja koje će nadmašiti Cholov bedem. Glavni razlog je što ta rješenja još uvijek nisu pronađena, a odlazak Chola i raspad ovog Atletica je prihvatljivija cijena od one da gledamo kako još godinama ubija najkreativnije svjetske ekipe.
Naravno da takva igra ima i nuspojave. Najvažnija je ona da se utakmice umjesto sustavnog nadigravanja svedu na nekoliko izoliranih incidenata - prekida, duela ili poteza koji odluče rezultat. To znači da će jedna lopta odluke koja je sinoć završila iza Alissonovih leđa, sutra završiti iza Oblakovih.
I tako možda bude već u uzvratu, ali to neće promijeniti dojam da svi treneri ovog svijeta jedva čekaju kraj Cholovog mandata u Atleticu. Svi mrze igrati utakmice u kojima unaprijed znaju da će biti nemoćni, a ne znaju kako to promijeniti.