U ZAGREBU je u 93. godini preminula Milka Babović, atletičarka, novinarka, sportska legenda.
Milka Babović rođena je 27. listopada 1928. u Skoplju. Školovala se kroz vihor rata u Sarajevu i Rumi, maturirala u Beogradu. U Zagrebu živi od 1948. Studirala je kemiju na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (1963.) sport i tjelesni odgoj, hrvatski i njemački jezik. Govorila je engleski i njemački, služila se francuskim i ruskim.
Atletska reprezentativka Jugoslavije
Kao članica Mladosti, bila je atletska reprezentativka Jugoslavije, dvaput svjetska studentska prvakinja u trčanju na 80 metara s preponama (1953. u Dortmundu i 1957. u Parizu). Na EP u Bernu, 1954., bila je peta na 80 metara s preponama. Uz to, 17 puta bila je prvakinja Jugoslavije, 27 puta rušila je državni rekord (u nekoliko disciplina), 26 puta bila je članica reprezentacije, 2 put prvakinja Balkana. U anketi Sportskih novosti gdje glasuju sportski novinari, triput je bila proglašena kao najbolja hrvatska sportašica, dvaput jugoslavenska.
Prva sportska reporterka u Hrvatskoj
Od 1957. radi stalno na Radio Televiziji Zagreb, prva je sportska reporterka u Hrvatskoj, osnivačica sportske redakcije televizije i njezina prva urednica, ujedno prva urednica u cijeloj Euroviziji, surađuje u svim programima TV Zagreb. Pokrenula je prvo jutarnje vježbanje uz TV ekran (emisija Vježbajte s nama) 1958., a zajedno sa Žuži Jelinek u emisiji Porodica i domaćinstvo je organizirala prvu modnu reviju u studiju (tada je sve bilo uživo, nije bilo tehnologije koja bi to snimila).
Surađuje i na emisiji Pionirski mozaik (Mendo i Slavica) u dijelu o sportu. Nekoliko godina, od 1958. uređivala je emisiju TV Zagreba Telesport, koja se poput nekog javnog okruglog stola aktivno bavila tjelesnom kulturom i sportom. Mnogi znani sportaši, treneri, pedagozi, liječnici i političari progovarali su u emisiji o rekreaciji, vrhunskom sportu, opasnostima, ljepoti, o dopingu, o školskom sustavu tjelesne kulture, o dvoranama, o svemu sportski relevantnom.
Zaštitni znak TV prijenosa
Zbog specifičnog načina komentiranja postala je zaštitnim znakom TV prijenosa umjetničkog klizanja.
Osim nebrojenih reportaža i javljanja sa svih sportskih događaja širom zemlje, kao reporter i komentator radi i na OI u Rimu 1960. i Muenchenu 1972., na Zimskim olimpijskim igrama u Innsbrucku (1964. i 1976.), Grenoblu (1968.), a na ZOI u Sarajevu 1984. je zamjenica voditelja Press centra. Tijekom karijere kao komentator prati atletiku (6 EP), klizanje, gimnastiku, veslanje, konjički sport, skijaško trčanje i brzo klizanje. Za vrijeme OI u Lake Placidu 1980. radi kao instruktor EBU (Eurovizije) u obliku pomoći u organizaciji prijenosa s OI. Za potrebe OI u Sydneyu 2000.sudjeluje u izradi sustava za praćenje modernoga petoboja, a za Salt Lake City (ZOI 2002.) za potrebe sustava praćenja klizanja.
Istodobno s radom na TV Zagrebu sudjeluje i u drugim redakcijama, uređuje i rubriku o sportu u dječjem listu Smib (od 1970-1981.), suradnica je Plavoga vjesnika, a surađivala je i u drugim novinama i časopisima. Bila je koautor dijela Hrvatske opće enciklopedije (slova "H" i "I"), te članica uređivačkog odbora stručnog časopisa Povijest sporta (izlazio 1970-1999).
Predsjednica je Sekcije sportskih novinara Hrvatskog novinarskog društva (danas Hrvatski zbor sportskih novinara) od 1974.-1978., a aktivno je sudjelovala u organizaciji domaćinstva čak 2 kongresa AIPS-a (Svjetske udruge sportskih novinara) u Dubrovniku (1970.) i Splitu (1978.). Do odlaska je bila aktivna članica HZSN-a.
U dva mandata bila je članica Jugoslavenskog olimpijskog odbora. Od 1978 do 1982. u Izvršnom vijeću Skupštine grada Zagreba, kao izabrani građanin zadužena je za uvjete u osnovnim školama, a za vrijeme njezina mandata gradi se i prvi bazen uz školu, za obuku neplivača.
55 godina bavila se novinarstvom. Neumorna je bila i u penziji
Dvaput je članica žirija tada vrlo znanog i popularnog festivala sportskih filmova Zlatni prsten (naizmjence u Ženevi i Portorožu). Predstavljala je JRT i kao članica Eurovizijske sportske grupe u Ženevi. Od 1991. je u mirovini. Za HRT teletekst i nakon mirovine još nekoliko godina uređuje i piše kolumnu "Sportske zanimljivosti". Nekoliko sezona je sudjelovala u radu žirija u zabavnoj emisiji Ples sa zvijezdama"HRT-a, gdje je svojim velikim znanjem i iznimnim govorništvom ostavila veliki trag.
Od 2007. aktivno surađuje u pisanju za list Zagreb moj grad, napisavši gotovo 80 članaka iz povijesti. Teme su vezane uz sportove i događaje ili ličnosti gradskoga života (sanjkanje, streličarstvo, ženski nogomet, nogomet, šah, klizanje, kuglanje, sportsku arhitekturu, plivanje, atletiku, planinarstvo itd..). Pisala je i o Franji Bučaru, Zulejki Tućan, banu Josipu Jelačiću kao planinaru, o Žarku Dolinaru, Borisu Hanžekoviću...
Tijekom 2009. sudjeluje u pisanju serijala knjiga za najmlađe Mali sportaši, autora Vite Spasovića kao promotor bavljenja sportom najmlađih uzrasta te prevencije uporabe droge među školskom djecom, za što od Međunarodnog olimpijskog odbora dobiva posebno priznanje.
Dobitnica je mnogobrojnih nagrada, između ostalih: 1974. "Zlatno pero" Hrvatskog novinarskog društva; dobitnica je Ordena bratstva i jedinstva; 1977. Nagradu Grada Zagreba za promociju sporta i tjelesne kulture u radu s djecom, ženama i bolesnim osobama; 1994. za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara; 2002. Nagradu "Milan Grlović" HND-a, za iznimno ostvarenje; 2004. od HND-a za 55 godina bavljenja novinarstvom, 2014. godišnja, a 2018. i nagrada za životno djelo "Franjo Bučar".
Borkinja za prava žena
Cijeli život trudi se ukloniti predrasude prema ženama, u sportu i u životu. Piše, javno govori, sudjeluje u mnogim raspravama, posjećuje škole i drži predavanja o ravnopravnosti spolova, o kvaliteti i razvoju tjelesne kulture, o nužnosti bavljenja rekreacijom i vježbanjem, o dječjem sportu, o vrhunskim sportašima.
Nikad nije odbila sudjelovanje na "okruglim stolovima" s temama djece, sporta, kvalitete života, hendikepirane osobe, podučavanje, a sama je organizirala ili sudjelovala na više od 500 "usmenih novina" u osnovnim i srednjim školama. Njezine teze poput "sport je najjeftinija kozmetika" ili "bavljenje sportom je najbolja investicija u budućnost" preuzeo je i posebni program MOO-a za veće sudjelovanje žena i djece u sportskim aktivnostima.
Radila je i kao pomoćni trener, doslovce je nagovarala roditelje da djevojčice pošalju da se bave atletikom kako bi postale ne nužno vrhunske sportašice nego samosvjesne žene, majke, učiteljice...koje će same odlučivati o svojoj i o sudbini svoje djece. U svojem klubu HAAK "Mladost" bila je zadužena za organizaciju higijene, ponašanja i učenja. Uz ostale članove kluba koji su pomagali najmlađima, ona osobno je davala poduku iz kemije i književnosti. U to doba (polovica prošloga stoljeća) nije postojala ni kultura odlaska zubaru, na čemu je Milka Babović inzistirala i osobno vodila najmlađe članove zubaru i po potrebi liječniku.
Kao novinarka i urednica trudila se maksimalno poštovati zakone posla i etičke i moralne kriterije novinarstva. Često su ju mnogobrojni učenici (gotovo svi novinari Sportskog programa HRT-a koji su u redakciju došli do njezinog odlaska u mirovinu) opisivali kao strogu, no baš svaki će joj zahvaliti na tome, uvidjevši zbog čega se nešto radilo na "Milkin način", napisali su na stranicama HRT-a u oproštajnom tekstu o sportskoj heroini.