NISTE sanjali. Dinamo je i drugu utakmicu u grupi (2:0 protiv Anderlechta) odigrao kao prava, zrela, europska momčad, i sada je na korak od ostvarenja sna koji traje gotovo pedeset godina.
Kreće nova era Dinamove povijesti
Kako je uspio Dinamo
Anderlech sinoć, izuzmemo li nekoliko šuteva izdaleka i odbijanaca koji su uslijedili, nije napravio baš ništa. Njihova igra u posjedu s tri stopera imala je jasnu zadaću - s krilnim igračima odvući Hajrovića i Oršića duboko u Dinamovo polje i time onemogućiti Dinamovom trojcu u sredini pomoć u obrani. Međutim, izrazito odgovornom igrom u preuzimanju, kompaktnim linijama i strpljivim čekanjem da suparnik povuče krivi ili ili krivo tajmirani potez u napadu, Dinamo je s priličnom lakoćom osujetio sve suparničke napade. Dinamo je u fazi napada bio onakav kakav je cijelu europsku jesen - jednostavan, s vrlo jasnim rolama i brutalno efikasan. Petković kao sidrun koji spušta loptu hitrim i moćnim krilima, Olmo kao glavni igrač viška i Ademi i Gojak kao zvijeri koje osvajaju druge lopte i brzo pomiču Dinamove linije prema suparničkom golu recept su za koji Anderlecht nije imao rješenja. Bogatstvo ovog Dinama u napadu leži u njegovoj slobodi koja, pomalo kontradiktorno, proizlazi iz stroge discipline. Ta stroga disciplina se ogleda u prekidima, iz kojih Dinamo i drugu utakmicu zaredom kreira zicere. Ogleda se i u aktivnoj igri u obrani svih 11 igrača. Ogleda se i u mnogo sitnih rotacija u obrani i napadu koje su logične i koriste svaki prostor koji suparnik ostavi.
Identitet Dinama
Jednostavno, svaki igrač maksimalno odgovorno slijedi svoj set jednostavnih uputa. A kada te upute dijeli trener koji razumije kakvog igrača ima pred sobom, koje su mu slabosti, a koje vrline, tada dobijemo ovakav Dinamo. Dinamo u kojem svaki igrač vjeruje prvom, drugom i desetom do sebe. Dinamo u kojem svaki igrač, na kraju krajeva, vjeruje i sebi - jer sada već postoji sasvim reprezentativan uzorak utakmica u kojima svaki od njih vidi da pokoravanje zahtjevima na terenu dovodi do rezultata. Za razliku od brojnih prošlih generacija koje bi u europskim dvobojima vrlo često doživljavale taktičke, pa onda i emocionalno-psihološke krahove, ova Dinamova ekipa djeluje kao hrpa fanatika koja jasno slijedi ideju. Ukratko, Dinamo konačno ima ideju, identitet igre. I najbitnije - čovjeka koji to zna sprovesti u djelo.
Zamjena Bjelica - Mamić osnova je uspjeha
Dvije najbitnije kadrovske promjene u Dinamu čijim posljedicama sada svjedočimo su dolazak Nenada Bjelice i odlazak, iako samo fizički, Zdravka Mamića. Osječanin je u vrlo kratkom roku upoznao gabarite svoje ekipe i prilagodio igru njihovoj kvaliteti u odnosu na europsku konkurenciju - Dinamo više nije ekipa koja, poput Anderlechta sinoć, baulja po terenu u beskorisnom posjedu da bi je dotukla ekipa s vrlo jednostavnom idejom i stupnjem organizacije koju je teško poremetiti. Bjelica je iskren u nastupima pred kamerama (nakon derbija protiv Hajduka je priznao da dotad nije nimalo gledao Anderlecht), odmjeren kao lice ispred kluba i svojom osobnošću je dodatno pomogao ugodnijoj atmosferi oko Dinama. Sada je Dinamo dobio sve ono što je od trenera tražio, a dugo nije dobivao - lika koji se neće baviti političkim i zakulisnim igrama, već će šutjeti i raditi svoj posao. Ništa više, ni manje od toga. A Bjelica zasad to radi sjajno.
Odlazak Zdravka Mamića je, naravno i nažalost, samo formalne naravi. Nema sumnje da glavni vožd hrvatskog nogometa i dalje čvrsto drži konce kluba u svojim rukama, ali osjeti se da Zagreb i Dinamo dišu drugačije. Kaže se da je daleko od očiju često daleko i od srca. Djelatnici kluba djeluju sve više kao svaki drugi čovjek, oslobođen tiranije lika zbog kojeg su češće djelovali kao serviseri unutar partije nego kao sportski radnici.
Navijači ne moraju gledati striptiz pred kamerama ni šizofrenične višesatne pressice u kojima se fokus s nogometa i Dinama prebacuje na onog koji ih je udaljio od Maksimira. Znam da mnogi, kao i ja, imaju osjećaj zadovoljenja neke kozmičke pravde, jer Mamić uspjehe Dinama i Hrvatske gleda tako daleko od njih.