MOMIR BAKRAČ (69) u Hajduk je stigao 1984. godine kao ostvaren igrač, reprezentativac Jugoslavije i jedan od najboljih nogometaša titogradske Budućnosti, ali i kao čovjek koji je Hajduk volio još od djetinjstva u Nikšiću. Odrastao je u željezarskom naselju, u radničkoj obitelji. Najprije se isticao u gimnastici, a zatim je kroz nikšićku Sutjesku i Budućnost izgradio karijeru koja ga je dovela do reprezentacije i, naposljetku, do Poljuda.
U Hajduku se zadržao kratko, ali dovoljno da ostavi trag. I danas o Splitu, Torcidi i bijelom dresu govori biranim riječima, a starije generacije hajdukovaca dobro ga se sjećaju iako je u klubu proveo samo jednu sezonu i upisao 27 službenih nastupa.
Bakrač ističe kako je Hajduk danas jedini klub čije utakmice prati, da bi u Splitu ostao živjeti da su okolnosti bile drugačije i da mu je najveća žalost što sa svojom generacijom nije osvojio naslov prvaka Jugoslavije, budući da su u njegovoj jedinoj sezoni Bijeli završili kao drugoplasirani iza Sarajeva.
U velikom razgovoru za Index Bakrač se prisjetio djetinjstva u Nikšiću, dana u Budućnosti, reprezentacije Jugoslavije, dolaska u Hajduk, života u Splitu, izlazaka s Blažom Sliškovićem, odnosa s Bićom Mladinićem i Špacom Poklepovićem, suigrača poput Ivana Gudelja, Zlatka Vujovića, Branka Miljuša i Aljoše Asanovića, ali i dramatične otmice aviona zbog koje se više nikad nije vozio avionom.
Rođeni ste 1958. u Nikšiću, kako je izgledalo vaše djetinjstvo?
Što se sporta tiče, počeo sam s gimnastikom. U to vrijeme bio sam prvak Crne Gore u gimnastici. Ozlijedio sam se jednog dana i liječio sam se tri, četiri mjeseca. Oporavim se i onda, kad sam bio u petom razredu, u školi me uzmu za nogometnu reprezentaciju škole.
Igrao sam najbolje, a to su gledali treneri Sutjeske, na čelu s pokojnim Mikom Zirojevićem, legendom Sutjeske i nikšićkog sporta općenito. Odmah su me zvali da dođem i ja sam potpisao za Sutjesku kao pionir.
Koliko je u Jugoslaviji u to vrijeme, dok ste bili dijete, bila razvijena kultura bavljenja sportom?
Samo nas je zanimao sport. I gimnastika, i odbojka, i košarka. Svi smo bili u sportu kao mala djeca. Pamtim svoju generaciju, svi smo poslije postali reprezentativci u ono vrijeme Jugoslavije, kad smo porasli.
Bilo je boksača, košarkaša, odbojkaša. Skale Gvozdenović, čuveni odbojkaš, jedan od najboljih u Jugoslaviji i Europi. Tada su se omladina i pioniri samo sportu davali. Mi smo svi počeli kao djeca, moj brat Miomir i ja, i jedno društvo iz tog naselja, željezarskog naselja. Postali smo nogometaši Sutjeske, a kasnije i reprezentativci Jugoslavije. Igrali smo u najvećim klubovima Jugoslavije.
Jesu li vaši roditelji radili u Željezari Nikšić uz koju ste živjeli?
Jesu. Pokojni otac i majka radili su u Željezari.
Kako je izgledao život radničkih obitelji u to vrijeme? Kako ga pamtite?
To je bio drugačiji život nego sada. Živjelo se dostojanstveno od jedne plaće, bilo je poštovanja i druženja. Takvi smo i mi ostali, djeca te moje generacije. Tako smo bili odgojeni, da poštujemo druge i starije.
Za koji ste klub navijali kao dijete u Nikšiću?
Uvijek za Hajduk. Bio sam hajdukovac. Bilo je još mojih drugova koji su voljeli Hajduk iznad svega. Svuda u Jugoslaviji se volio Hajduk. I dan-danas vole Hajduk. Danas ima mnogo navijača Hajduka u Crnoj Gori. Kasnije, u vrijeme kada sam postao igrač, 1977., 1978., mogao sam ići u Partizan, Dinamo, Zvezdu, ali rekao sam samo Hajduk. Nitko me više nije zanimao.
Tko su vam bili uzori u Hajduku dok ste odrastali?
To je bila ona sjajna Ivićeva generacija. Bio je tu Ivica Šurjak, Frfa Mužinić, onda Lepi Bora, tj. Borislav Đorđević. Poslije sam igrao protiv njih svih. Oni su mi bili uzori.
Jeste li kao dijete, dok ste navijali za Hajduk, imali priliku otići na neku utakmicu kad bi Hajduk dolazio u Crnu Goru?
Jesam. Gledao sam ga u Nikšiću kad je dolazio. Sutjeska je bila prvak Druge lige 1971. godine, pa je Hajduk dolazio kada su počele prvoligaške utakmice, a ja sam bio iza gola i donosio loptu. Bila mi je čast vidjeti i dotaknuti one igrače.
U vašem okruženju u Nikšiću, za koga su uglavnom navijala druga djeca iz susjedstva?
Bilo je hajdukovaca, ali i dosta zvezdaša, partizanovaca.
Je li bilo dječjih provokacija ili sukoba zbog toga?
Ne, ne. Navijalo se fino. Prije je bilo fino navijanje. Voljeli su kad ekipa igra. Sjećam se, kad gost da gol i dobije Sutjesku u prvoj ligi, čitava publika se digne i aplaudira gostu. Nije to bilo kao sada.
Kako ste se etablirali nakon što su vas primijetili treneri Sutjeske?
Došao sam u Sutjesku i napravila se dobra pionirska generacija. Išlo se tada u Borovo na jedan od najjačih omladinskih turnira. Mi smo bili najbolji. Bili smo dvostruki prvaci Jugoslavije, a sudjelovali su samo prvoligaši. Moja generacija je igrala finale za prvaka Jugoslavije protiv Dinama. U Zagrebu, pred 30 tisuća ljudi, pobijedili smo Dinamo 2:0.
Sjećam se jednog svog poteza kada sam primio loptu na grudi, podigao je i stavio za vrat. Čitav stadion, sve tribine su se digle i dale mi aplauz, to je bilo negdje 1976. godine.
Nakon toga se probijate u prvu ekipu Sutjeske?
Trebao sam potpisati za Olimpiju iz Ljubljane, ali nekom partijskom odlukom nisam mogao potpisati ugovor. Onda me trener, Bebola Milošević, on je bio trener Olimpije, posjedne i kaže: "Ideš ti, Mićo, za Titograd, potpisat ćeš za Budućnost." Tako sjednem s njim u avion i odem u Titograd, tj. Podgoricu, potpisati ugovor za Budućnost.
Počeo sam na klupi prve ekipe. Poslije mjesec dana netko se povrijedi i mene ubace. Debitirao sam u Zagrebu protiv Dinama. Izgubili smo 4:1, ali odigrao sam dobru utakmicu. Kao igrač Budućnosti sam 1979. uključen u reprezentaciju kada su za nju igrali Iko Buljan, Šurjak i pokojni Jurica Jerković.
Koji ste status imali u toj ekipi?
Bio sam rezerva. U to vrijeme reprezentacija Jugoslavije bila je fenomenalna. Bio sam veoma sretan što sam među tih 18 igrača. Bila mi je čast, nosio sam torbe Dušku Bajeviću i Jurici Jerkoviću. Nema ništa bez poštovanja mlađeg igrača prema starijima.
Takvi su u Hajduku kao omladinci bili Alen Bokšić, Robert Jarni i Zlatko Dalić. Oni su nas starije strahovito poštovali. Kad bi sjedili u kolu na Poljudu i kad bismo nailazili, oni bi se podigli da nas pozdrave. U šali bi im rekao da se postroje i namjeste glave pa sam im lupao čvoke. Voljeli smo se, a ja sam uvijek volio zezanje u ekipi.
Znao sam da će momci poput Bokšića, Jarnija i Slavena Bilića postati veliki igrači, to se vidjelo po njihovom pristupu radu i ljudima u klubu dok su još bili djeca.
Kako je u to vrijeme Budućnost bila praćena?
U to vrijeme dolazilo je puno ljudi. Podgorica je imala 35, 36 tisuća stanovnika. Kad dođu Zvezda ili Hajduk, bude po 20, 24 tisuće ljudi, stadion je bio krcat.
Tijekom vaših godina u Budućnosti, u zadnjoj sezoni 1983. godine, imali ste priliku igrati s budućom legendom Dejanom Savićevićem. Kakav je bio u svojim počecima?
Sjećam se njegovog prvog gola za Budućnost, protiv Crvene zvezde. Gurnuo sam mu loptu u prostor i dao je gol Tomi Ivkoviću. On je cijenio nas starije i postao je veliki igrač. Bio je najbolji igrač u Europi na svom vrhuncu, kada je osvajao Kup prvaka sa Zvezdom i Milanom.
Njegova tehnika je bila urođena. Imao je jedan najstrašniji potez koji nitko nije mogao braniti. Krene naprijed, pa se vrati, pa te cimne. Bio je nezaustavljiv, nogometni genije. U svojim izjavama je uvijek govorio da su najveći igrači Budućnosti Mićo Bakrač, Ante Miročević i Zoran Vorotović, uvijek je cijenio moju generaciju.
Koja vam je još neka upečatljiva utakmica Budućnosti iz tog vremena?
Pamtim utakmicu protiv Hajduka kad smo pobijedili 4:0. To je bilo 1978. ili 1979., čini mi se. Dobili smo Hajduk 4:0. Sjećam se, igrao je Luka Peruzović, Zlatko i Zoran Vujović, bila je jaka generacija. Stadion je bio krcat, preko 20 tisuća ljudi. Dao sam gol koljenom.
Rekli ste da su vas tražili Partizan, Zvezda i Dinamo, ali da niste htjeli ići?
Tražili su me preko uprave, preko predsjednika kluba. Prvo me htio uzeti Biće Mladinić u Partizan, pa nisu dali iz kluba. Zvao me Džaja da dođem u Zvezdu, ali opet nisam došao. Zvao me i trener Dinama 1977. ili 1978. godine, ali nije dala uprava. Ja sam želio jedino Hajduk i tek su mi 1984. dali da odem u Hajduk.
Kako dolazi do transfera u Hajduk?
Jedno jutro su me zvali telefonom i rekli: "Mićo, dođite u Podgoricu. Došao je po vas Jere Burazin." Burazin je došao s još jednim čovjekom i šoferom, brzo smo se dogovorili. Otišao sam s njima za Split i potpisao sam za Hajduk.
Žao mi je što nisam došao 1979. ili 1980. godine. Mislim da bismo harali: ja, Ivan Gudelj i ona odlična generacija Hajduka. Bila je to fenomenalna, trkački jaka ekipa. Bio je tu i Branko Miljuš, odličan bek. Da su me ranije pustili, mislim da bismo bili strašni.
Kako vam se dopao život u Splitu u to vrijeme?
Izgledalo je fenomenalno. Zavolio sam Split i voljeli su me Splićani. Bilo je dosta živosti u životu. Još smo ja i Baka Slišković svaku drugu noć izlazili do kasno ujutro. Dolazili smo mamurni ujutro na trening, ali nikada ne bismo izlazili uoči utakmice.
Kako se s time nosio vaš trener Biće Mladinić?
Biće je bio fenomenalan, a ja sam mu bio miljenik. Bio sam jedini igrač koji je mogao piti s njim. Jednom smo se napili dolje na Jadranu, na obali. On je imao crnog Mercedesa, ali onako pijani nismo mogli pronaći njegov auto. Pokušavali smo otključati svaki Mercedes na koji smo naišli dok nismo našli njegov, haha.
Da je Biće bio izbornik umjesto Miljanića, imao bih 40 utakmica za reprezentaciju. Tih dana dok smo izlazili po Splitu, veliki prijatelj bio nam je Ante, zvali su ga Ante Ustaša. On je bio veliki kockar, jedan od najvećih kockara Jugoslavije u ono vrijeme. Mi smo se družili s njim. Govorili su nam svašta zbog toga, a ja sam govorio da je on veliki čovjek i naš dobar drug.
Kada je Špaco Poklepović postao trener, on je išao po stanovima vidjeti gdje smo i nije me mogao naći. Živio sam na Mertojaku, imao sam veliku kuću. On me pita: "Gdje si, Miće, bio večeras?" Ja kažem: "Pa ja sam na stadionu spavao. Evo ti pitaj koga hoćeš." Suigrači su tada često lagali zbog mene i Bake i izvlačili nas.
Kakav je Baka Slišković bio kao igrač?
Po meni najbolji desni vanjski u Jugoslaviji svih vremena. Neću uzimati u obzir Deju, on je mnogo mlađi od nas. U mojoj generaciji mislim da su Pape Sušić i Blaž Slišković dva najbolja vezna igrača u Jugoslaviji svih vremena.
Kakav je bio Ivan Gudelj? To je bio njegov vrhunac, koju godinu prije bolesti?
Bio je trkač, majstor nogometa. Trkač koji je imao oči. Sve je radio. Gdje god si ga stavio na terenu, on je to odradio.
Kakav je bio vaš odnos sa Špacom?
Nije bio tako dobar kao s Bićom, ali i Špaco je bio poseban karakter. Biće je otišao na polovici sezone da postane šef škole u Bordeauxu. Mislim da smo zato ostali bez titule. Špaco je prije jedne utakmice recitirao sastav, a mene ne spominje. On stoji i još piše po tabli, a ja se dižem iza njegovih leđa i vičem: "A đe je Maradona?"
On kaže: "Ja Maradonu danas ne vidim." Svi su umrli od smijeha, Špaco je održavao jako dobru atmosferu u svlačionici. Sjećam se da je jednom rekao kako mnogo igrača dolazi sa strane u Hajduk i da treba malo "našu dicu gurati". Nije me cijenio kao Biće, ali možda je imao i pravo, na kraju je Špaco u vatru gurnuo puno sjajnih igrača iz Hajdukove škole.
Kako je izgledalo navijanje na Poljudu te sezone?
Tada je Torcida počinjala dolaziti na utakmice kao organizirana skupina, bili su iza gola. Voljeli su me jer sam napravio više klizećih startova u toj jednoj godini u Hajduku nego u cijelom životu.
Volio sam Hajduk, život bih dao za Hajduk. Na jednoj utakmici protiv Partizana sam završio na nosilima kada sam se sudario s Radnovićem. Cijeli stadion je vikao: "Mićo Mungos!" Mene su u Splitu zvali Mungos zbog borbenosti na terenu.
Danas ne pratim Budućnost, iako sam tamo igrao sedam, osam godina. Pratim samo Hajduk. Krivo mi je zbog svakog poraza Hajduka i žao mi je što se tako često mijenjaju treneri. Nadam se da će se stvari uskoro promijeniti.
Nisam baš zadovoljan ni igračkim standardima u današnjem Hajduku. Kada si igrač Hajduka, moraš letjeti, moraš se boriti za Hajduk. Igraju pred najboljim navijačima u Europi, meni je Torcida uz bok najluđim Argentincima, navijačima Rivera i Boca Juniorsa.
Kako igrači ne lete? Oni trebaju biti maksimalno motivirani pred takvom publikom, trebaju bježati deset, dvanaest bodova ispred ostalih. U Hrvatskoj se igra dobar nogomet, mislim da je liga najbolja u bivšoj Jugoslaviji. Liga je sigurno najjača, ali tribine su previše prazne. To su veliki problemi i slabo se vjeruje trenerima. Svi mijenjaju trenere kao na traci.
Zašto dolazi do vašeg odlaska iz Hajduka 1985. godine? Očigledno vam je bilo dobro u klubu, ali ste se zadržali vrlo kratko.
Neki igrači su čak skupljali pare da ne bih išao iz kluba. Ali Špaco me nije vidio u svojim planovima. Ostao bih i karijeru završio u Hajduku da je Biće ostao ili došao neki drugi trener. Špaco je volio mlađe igrače i gurao ih je. Svaka mu čast na tome, gurao je Bokšića, Jarnija, Bilića. Rekao sam da mi je bolje otići.
Zlatko Vujović i ostali su me molili da ostanem: "Ostani, igrat ćemo, pa ćemo u inozemstvo." Ali morao sam otići zbog svoje karijere. Da nije bilo tog odlaska, vjerojatno bih i danas živio u Splitu. Da nisam već bio oženjen, vjerojatno bih se tamo i oženio.
Uvijek sam volio Hajduk i volim Hrvatsku. U Splitu imam velikih prijatelja i dan-danas. Kada je u Hrvatskoj izbio rat, plakao sam gledajući vijesti, i sad mi krenu suze kad se toga sjetim. U nogometu sam jedino od Hajduka i zaradio bolji novac, taj klub me etablirao kao sportaša.
Vraćate se zatim u Sutjesku na jednu sezonu, dok niste bili dovoljno stari za odlazak u inozemstvo?
Došao sam u Nikšić i pozvao me Milovan Đorić, čuveni desni bek Zvezde koji je postao trener Sutjeske. Pojačao je ekipu i doveo još neke dobre igrače uz mene. Uzeo je kapetansku traku mom bratu i dao je meni. Tada sam prvi put u Prvoj ligi zaigrao za Sutjesku.
Jedno vrijeme smo igrali dobro. Dobili smo Velež, dobili smo Vardar 5:0, ali nakon toga se dogodio jedan incident. Igrali smo šesnaestinu finala Kupa u gostima protiv nekog niželigaša iz Kruševca. Odveo sam četvoricu-petoricu mlađih igrača u provod. Napijemo se, bili smo mrtvi pijani.
Đorić me stavi u prvi sastav, a zna da sam bio pijan. Ja povraćam na terenu. Izgubimo 2:1 od tima za koji nikad nisam čuo, u šesnaestini finala Kupa Jugoslavije. Tu sam se posvađao s Upravom, napustio Sutjesku i prešao u GOŠK iz Dubrovnika, koji je tada bio drugoligaš. Tamo sam igrao mjesec dana i onda iskoristio pravo odlaska u inozemstvo jer sam u 1986. godini navršavao 28 godina.
Odlazite u Italiju?
Da, igrao sam u trećoj ligi, klub se zvao Vigor, iz mjesta Senigallia. Na kraju sam igrao u Bresciji. Završio sam karijeru kada sam imao 34-35 godina. Kada sam se vraćao za Crnu Goru, išao sam brodom jer se avionom ne vozim otkako sam bio kidnapiran.
Kada i kako se to dogodilo?
Bilo je to 1981. godine dok sam igrao za Budućnost. Iz Podgorice smo letjeli za Dubrovnik za Novi Sad da igramo protiv Vojvodine. U avion su upala trojica otmičara naoružanih pištoljima i oteli su avion, svu posadu i nas putnike su uzeli za taoce, najvjerojatnije su bježali iz Jugoslavije.
U avioni su bili i poznati glumci Miša Janketić i Žarko Laušević. Bila je i jedna pjevačica, Biljana Petrović, sjedio sam pored nje. Letjeli smo čitavu noć preko polovice Mediterana, nisu nam dali da sletimo u Izrael i u još nekoliko zemalja.
Kad je nestajalo goriva, spustili smo se na Cipar, na aerodrom u Larnaci. Tu se počeo događati opći kaos i mi smo pobjegli iz aviona. Ja sam prvi provalio vrata, izletio iz aviona, pobjegao prema plaži.
Sve je bilo puno naoružanih specijalaca i otmičari su se predali pa su izručeni Jugoslaviji. Mislim da su osuđeni na osam godina. Od tog dana više nisam ušao u avion, kada idem za Španjolsku vozim se autom po dva dana.
Kada danas pogledate svoju karijeru, na što ste najponosniji?
Najponosniji sam što sam postao veliki igrač i što sam igrao u Hajduku. To mi je najmiliji klub u Europi i u svijetu. Tu sam bio najsretniji. Odigrao sam malo utakmica, ali sam dao srce, dao sam sebe. Jedino mi je žao, i dan-danas žalim, što nismo bili prvaci Jugoslavije. Volio bih da imam trofej kao trajnu uspomenu na Hajduk.
Jeste li nakon igračke karijere razmišljali da ostanete u nogometu?
Ne, nisam želio raditi bilo što u nogometu. Sve se to mijenja, u sport danas dolaze drugi ljudi, biznismeni. Ja sam se povukao. Otvorio sam butik sa svojom pokojnom ženom u Podgorici. Tu sam radio sedam, osam godina, stekao penziju i sada sam u penziji.
Nogomet je danas, nažalost, često samo izgovor da bi se pravile pare na TV pravima i reklamama. Nogomet više nije onaj kakav se igrao prije, za publiku, za narod. Danas nogomet više nije igra radničke klase. Ja sam živio u željezarskom naselju, bio sam radničko dijete koje je postalo nogometaš.
Dolazim iz drugačijeg vremena kada smo imali jake tvornice. Nije bilo privatnih kompanija, sve je bilo državno, sve je bilo na zdravijim temeljima. Stan se nije zaključavao, a danas svi imamo blindirana vrata. Razočaran sam smjerom u kojem idu društvo i sport i zato nikada nisam razmišljao da ostanem u nogometu.