U POVIJESTI sporta postoje neke fotografije i trenuci koji su postali besmrtni.
Jesse Owens na zlatnom postolju na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine ispred šokiranog Adolfa Hitlera. Čudesni 17-godišnji Pelé u zagrljaju suigrača na SP-u u Švedskoj 1958. godine. Maradona na predstavljanju u Napulju 1984. godine. Beživotno tijelo Ayrtona Senne u bolidu na stazi u Imoli 1994. godine. Uplakani igrači Brazila nakon poraza od Njemačke 7:1 u polufinalu SP-a 2014… I tako dalje.
Jedna od tih nezaboravnih scena dogodila se prije točno 30 godina, 11. veljače 1990. godine, u Tokiju.
Fotografija za pamćenje. Strašni, brutalni i do tada potpuno nedodirljivi Mike Tyson leži na podu Tokyo Domea. Štitnik za zube mu je od siline udarca ispao. Sudac kao da ne može vjerovati da je zvijer ukroćena. Ne može ni James Buster Douglas koji upravo proživljava najveći trenutak karijere i koji je 23-godišnjem Tysonu prvi put u karijeri priredio odbrojavanje.
“Jedan, dva, tri…”
U vrijeme dok je Stipe Miočić imao osam, Conor McGregor godinu i pol, a UFC još nije ni postojao, boks je bio najveći i jedini borilački spektakl na svijetu. Za borbe Lewisa, Tysona, Holyfielda, pa i Željka Mavrovića navijali su se satovi diljem Hrvatske i svijeta i nitko nije propuštao borbe teškaša. Boks je bio na vrhuncu, a njime je vladao čovjek za kojeg će vjerojatno svi stručnjaci reći da je bio najopasniji koji je ikada nogom kročio u bilo kakav ring.
Mike Tyson bio je zvijer koje se bojao cijeli svijet. Najmlađi svjetski prvak u povijesti (20 godina, 145 dana) razbijao je ljude kao od šale, a godinu dana nakon što je osvojio titulu postao je prvi boksač u povijesti koji je držao pojas po sve tri verzije: WBA, WBC i IBF. Do borbe s Busterom Douglasom dobio je svih 37 mečeva u karijeri. Mnogi od njegovih protivnika, točnije njih 17, nisu izdržali duže od jedne runde. Ricardo Spain 39 sekundi. Lorenzo Canady 65 sekundi. Michael Johnson 39, Robert Colay 37, a Conroy Nelson čitavih 30 sekundi. Ljutit na cijeli svijet zbog teškog i traumatičnog djetinjstva, Tyson je rušio rekorde i protivnike, a titulu prvaka obranio je devet puta.
Nitko mu nije mogao ništa i činilo se da je jedini tko može pobijediti Iron Mikea Iron Mike, što se na kraju dogodilo. Sigurno ne tamo neki Buster Douglas. Koliki je Tyson bio favorit, dovoljno govori da je samo jedan kasino u čitavom Las Vegasu primao oklade na ovaj meč. Koeficijent na Douglasa bio je golemih 43, ali svejedno je na Tysona primljeno oko 160.000 dolara uplate.
Nitko u njegovu kampu pa ni Tyson sam nije doživljavao Douglasa kao bilo kakvu prijetnju. Branitelj naslova u Tokio je stigao 11 dana prije Douglasa, ali ne zato da bi se dobro pripremio za meč nego da bi se zajebavao.
“...četiri, pet…”
Tyson je do tog meča imao je omjer 37-0 uz nevjerojatna 33 nokauta, a zadnjeg protivnika, Carla Williamsa, riješio je za 93 sekunde. No, iako je djelovao potpuno nedodirljivo, veliki Mike se iznutra polako raspadao.
U danima prije borbe iznenada je otpustio dugogodišnjeg trenera Kevina Rooneyja, a godinu dana ranije rastao se od supruge Robin Givens. Iako je trajao samo godinu dana, brak je bio prepun optužbi za nasilje, divljanje i Tysonovu mentalnu nestabilnost. Pet godina ranije ostao je bez preminuloga Cusa d’Amata, čovjeka koji mu je bio drugi otac i koji je od njega napravio muškarca, boksača i svjetskog prvaka. Njegov dugogodišnji menadžer Bill Cayton bio je na sudu s novim promotorom Donom Kingom, a Mikeov savjetnik postao je uspješni biznismen Donald Trump. Budući američki predsjednik bio je poput “life coacha” mladom Tysonu, a istovremeno se trudio njegove borbe organizirati u svojim hotelima i kazinima. Tyson je u Tokio sletio s 15 kilograma previše i, kažu ljudi koji su mu u to vrijeme bili bliski, patio je od ovisnosti i depresije.
Pripreme za meč izgledale su, u najmanju ruku, čudno. Tyson uopće nije gledao snimke Douglasovih mečeva, a skoro da uopće nije ni trenirao. U jednom od rijetkih pripremnih sparinga koji je bio otvoren za javnost Tyson je izgledao toliko umorno i loše da je Don King naredio da se gledatelje izvede iz dvorane. Par dana kasnije je tijekom drugog sparinga doživio nokdaun, ali nitko nije bio previše zabrinut. Jer, kako Tyson uopće može izgubiti?
“Nisu mi davali da izlazim previše van. Nije bilo nikakvih žena pa sam počeo ševiti sobarice. Bile su užasno ružne, ali što sad, nisam imao izbora”, prisjetio se Tyson prije par godina u gostima kod Jimmyja Kimmela.
Noć prije borbe proveo je u noćnom klubu s pjevačem Bobbyjem Brownom i 12 djevojaka.
“Bila je to jedna od zabavnijih noći u mojem životu. Strašno smo partijali i bili smo sami s tim kurvama. Stalno sam mu ponavljao: ‘Mike, imaš borbu sutra.' Govorio mi je da se ne brinem i da je Buster amater te da nema nikakve šanse. Rekao mi je da bi ga pobijedio da ne spava pet tjedana, a svi smo se na to smijali. Djevojke su glumile da nemaju pojma da mu je sutra borba, a cijeli grad je bio oblijepljen plakatima s njegovim likom. Bilo je ludo”, prisjetio se Bobby Brown.
“...šest, sedam...”
James Buster Douglas živio je daleko od svjetla i glamura Mikea Tysona, ali si je serijom odličnih rezultata i sa šest pobjeda u nizu osigurao status izazivača. Tada 30-godišnji Douglas bio je dijete koje su kao klinca vršnjaci zlostavljali, ali ga je otac navukao na boks. Tri godine ranije izgubio je meč za titulu svjetskog prvaka protiv Tonyja Tuckera, a otac je bio toliko bijesan na njega da je izašao iz dvorane nakon što je James izgubio.
Netom prije borbe razveo se od supruge, a 23 dana prije meča s Tysonom preminula mu je majka. Na samrti joj je obećao da će za nju pobijediti Tysona i dok se Mike zajebavao po Americi i Tokiju, James je trenirao kao životinja, triput dnevno.
“Toliko bijesa se nakupilo u meni da sam konačno našao ispušni ventil. Rekao sam si da ću se zabaviti kao nikad u životu”, prisjetio se prije par godina Douglas.
Tysonovi protivnici u ring su uglavnom ulazili kao da idu na strijeljanje. Zato su i gledatelji u dvorani, ali i diljem svijeta, u čudu gledali Douglasa dok je kroz Tokyo Dome trčao prema ringu i uskočio u njega kao da on brani naslov svjetskog prvaka. Bez ikakvog respekta suprotstavio se golemom favoritu i najopasnijem tipu na planetu.
‘...osam, devet…’
Gong je označio početak borbe, a rastrčani Douglas plesao je oko Tysona po ringu ne bojeći se potencijalno ubojitih šaka svjetskog prvaka. Na svaki Tysonov udarac uzvratio bi s kamatama i već nakon prve runde sve skupa izgledalo je vrlo čudno. Drugu rundu Douglas je završio snažnim aperkatom u Tysonovu bradu, a do pete runde bilo je jasno da je favorit u ozbiljnim problemima. Koliko su Tyson i njegovi ljudi bili nepripremljeni za ovu borbu, najbolje govori trenutak s kraja pete runde.
Njegovo lijevo oko počelo je već ozbiljno oticati i više nije dobro vidio Busterove udarce, a ljudi u njegovu kutu uopće nisu imali opremu kojom bi sanirali ozljede. Toliko su bili uvjereni u Mikeovu pobjedu. Nisu imali ni vrećice s ledom pa su oteklinu na oku pokušali smanjiti plastičnom rukavicom ili, kako legenda kaže, kondomom napunjenim hladnom vodom. U paničnom pokušaju da mu smanji otok jedan od liječnika je prije sedme runde lancem na akreditaciji povukao po Tysonovu oku, na što je Amerikanac jaukao od bolova. Situacija je bila više nego ozbiljna i počela je osma runda.
Do tada Tyson nije uspio ozbiljnije uzdrmati Douglasa, ali deset sekundi prije isteka osme runde dočekao je priliku. Sabijen na užad, Tyson se oslobodio i strašnim desnim aperkatom poslao Douglasa na pod. Sudac kraj ringa počeo je na japanskom odbrojavati kad su Douglasova leđa dotaknula tlo, ali je meksički sudac u ringu Octavio Meyran nešto kasnije počeo svoje odbrojavanje. U potpunoj pomutnji zbog jezične barijere, Douglasovo odbrojavanje je trajalo gotovo 15 sekundi, što je izazivaču bilo dovoljno da se pribere i pridigne. Kad je sudac rekao “devet”, zazvonilo je i zvono i Douglas je preživio.
Odlučan da pokuša završiti borbu dok je Buster još uzdrman, Tyson je na početku devete runde navalio na Douglasa, ali se ovaj uspio obraniti. Usput je još uspio povećati oteklinu na Tysonovu oku i udario kontru pokušavajući završiti meč. No, Tyson je uspio izdržati kanonadu udaraca i na jedvite jade dočekati kraj devete runde.
I onda se dogodilo nezamislivo. Tyson je desetu rundu također otvorio napadački, ali je vidno izgubio snagu i bio je potresen onime što se dogodilo par minuta ranije. Tromo je krenuo prema Douglasu, ovaj ga je dvaput promašio, ali onda ga je otvorio desnim aperkatom. Tysonova glava otišla je unazad, spustio je ruke i priči je bio kraj. Lijevi kroše, desni kroše pa još jedan lijevi kroše koji je sjeo točno na Tysonovu bradu i Iron Mike je doživio prvi nokdaun u veličanstvenoj karijeri.
Sudac Meyran je ovaj put puno brže brojao dok je Tyson po parteru četveronoške skupljao noge, ruke i štitnik za zube koji je u legendarnoj sceni u usta stavio na potpuno krivu stranu. Pridržavajući se za Meyrana, nekako je uspio ustati, ali vremena više nije bilo. Mike Tyson izgubio je prvu borbu u karijeri od čovjeka od kojeg se najmanje očekivalo.
“...deset”
Emotivni i uplakani Douglas je na press-konferenciji jedva izustio:
“Ovo je za moju mamu. Bog je blagoslovio.”
Don King je nakon meča pokušao osporiti njegovu pobjedu žaleći se da je odbrojavanje dok je Douglas bio u nokdaunu trajalo predugo. Na opće zgražanje, samo je IBF odmah priznao rezultat borbe, dok su WBA i WBC suspendirali rezultat borbe zbog “istrage”. No, uslijed golemih pritisaka iz cijelog svijeta, WBA i WBC su ipak priznali Douglasovu pobjedu četiri dana nakon borbe. Don King je već imao unaprijed dogovorene dvije borbe za “svjetskog prvaka” Tysona, no obje su propale, uključujući i onu protiv Evandera Holyfielda.
Tyson je te noći u Tokiju izgubio puno više od pojasa. Najjači čovjek na svijetu izgubio je aureolu nepobjedivog i nedodirljivog i njegov život je, iako je već bio u rasulu, krenuo jednosmjerno prema dolje. Mike je dobio sljedeća četiri meča, što mu je omogućilo borbu s Holyfieldom za pojas, ali ju je morao otkazati zbog ozljede rebara.
U srpnju 1991. godine Tyson je uhićen, a kasnije i osuđen za silovanje 18-godišnje Desiree Washington, tadašnje Miss Rhode Islanda. Dobio je šest godina zatvora i četiri godine uvjetno, a iz zatvora u Indiani izašao je nakon tri i pol godine. Dobio je četiri borbe u nizu i pobjedom protiv Brucea Seldona u rujnu 1996. godine vratio titulu svjetskog prvaka. No to više nije bio stari Tyson. Dva mjeseca kasnije izgubio je titulu protiv Evandera Holyfielda, a u epskom meču protiv istog borca sljedeće godine je diskvalificiran nakon što je Evanderu odgrizao komadić uha.
U listopadu 1999. skoro je Orlinu Norrisu slomio ruku u ringu, protiv Golote je bio pozitivan na marihuanu, da bi karijeru završio 2005. godine nakon sramotnog meča s Kevinom McBrideom kojemu je, potpuno izmoren, predao meč na početku sedme runde. Ostalo znate.
A Douglas?
Busterova prva obrana titule bila je protiv brutalnog Evandera Holyfielda koji je meč shvatio puno ozbiljnije i u kojem Douglas nije imao šanse. Sa sedam kilograma više nego u borbi s Tysonom, Buster je doživio nokaut u trećoj rundi, nakon čega je jedva došao sebi. Zaradio je 24,6 milijuna dolara i umirovio se.
Ne radeći ništa, Douglas se počeo strašno debljati te je dostigao težinu od 220 kilograma. Skoro je umro nakon što je upao u dijabetički komu i onda se odlučio vratiti sportu. Smršavio je, počeo je trenirati te je dobio šest borbi zaredom, da bi u borbi protiv Louisa Monaca 1997. umalo teško stradao nakon što ga je Monaco nakon zvona udario u potiljak. Nakon još tri pobjede i jednog poraza završio je karijeru 1999. godine s omjerom 38-6-1.
Titulu svjetskog prvaka osvojio je samo jednom, te noći u Tokiju. Kad je ukrotio zvijer.