KAD je FIFA u ožujku ove godine objavila imena 36 glavnih i 63 pomoćna suca iz 46 zemalja koji će dijeliti pravdu na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, nikoga nije iznenadilo što se na popisu ponovno nije našao nijedan hrvatski arbitar. Nije ih bilo ni prije dvije godine na Europskom prvenstvu u Francuskoj, ni 2014. na SP-u u Brazilu, ni na Euru u Poljskoj i Ukrajini...
Potraga za hrvatskim sucima na velikim nogometnim natjecanjima, nažalost, počinje i završava sa svima znanim Damirom Matovinovićem i njegovim iskustvom iz 1982., kada je na SP-u vodio utakmicu Brazila i Novog Zelanda u Sevilli. Ako malo olabavimo kriterije, našim sucem možemo nazvati i Tonyja Boškovića, Korčulanina s australskom putovnicom kojeg je FIFA angažirala na SP-ima 1974. i 1982.
U međuvremenu je najbliže travnjaku na svjetskim i europskim prvenstvima stigao Ivan Bebek. Omirisao je akciju tijekom Eura 2008. u Austriji i Švicarskoj, ali samo kao četvrti sudac. Svoj izostanak s popisa glavnih sudaca svojedobno je objasnio ovako: "Ne može svatko i uvijek doseći najvišu razinu. Gledamo li nogometaše, nisu svi Luka Modrić premda su vrhunski i dragocjeni".
Možda zaista nije realno očekivati da se među samo 10 europskih sudaca na SP-u nađe jedan hrvatski, možda se možemo pitati zašto su i kako umjesto Bebeka "sudački Modrići" postali Slovenac Skomina ili Srbin Mažić, no činjenica da Matovinović uskoro slavi 80. rođendan i još čeka svoga nasljednika govori o dubokom nepovjerenju FIFA-e i UEFA-e prema hrvatskom nogometnom pravosuđu.
Pošteno suđenje za hrvatski način
FIFA kaže kako je njen izbor za Rusiju "zasnovan na vještinama i osobnosti svakog suca, kao i na razini razumijevanja nogometne igre te sposobnosti čitanja igre i različitih uvjeta". Kako je moguće da nogometna obitelj koja je iznjedrila jednog Šukera, Modrića ili Bobana nije u stanju odgojiti suca sposobnog zadovoljiti kriterije za nastup na SP-u ili EP-u? I tako već desetljećima...
Odgovor na prethodno pitanje sasvim sigurno znaju, primjerice, Željko Širić i Stjepan Djedović. Ovaj je dvojac, podsjetimo, svojedobno pravomoćno osuđen za prodaju "korektnog i poštenog suđenja" u Prvoj HNL, odnosno za uzimanje mita. Širić je bio dopredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza i predsjednik Komisije nogometnih sudaca, a Djedović član te iste komisije. Što mislite, kakav je profil hrvatskih arbitara koje su ti trgovci "poštenim suđenjem" forsirali? Kakve je šanse imao sudac koji nije pristajao na takvu praksu?
Slovenci i Srbi godinama imaju jak lobi u UEFA-i, a Hrvatska je godinama imala Širića i Djedovića.
Obojica su u međuvremenu (barem službeno) udaljeni iz hrvatskog nogometa. Međutim, istu je sudbinu doživio i bivši Hajdukov predsjednik Hrvoje Maleš, ključni svjedok u pravosudnom procesu sudačkim šefovima. Maleša je i jedan nekoć vrlo utjecajni nogometni djelatnik koji je u međuvremenu shvatio da više voli Bosnu i Hercegovinu, javno nazvao cinkerom i tako poslao jasnu poruku svima u nogometnoj obitelji koji su naivno pomislili da su Širić i Djedović učinili nešto pogrešno. I tu treba tražiti odgovor na pitanje zašto naših sudaca, za razliku od naših nogometaša, trenera i dužnosnika, nema u međunarodnoj eliti.
U konačnici, naravno, prosječnom navijaču nije posebno važno ima li hrvatskih sudaca na velikim nogometnim natjecanjima, jer uspjeh reprezentacije je ono što nas sve najviše zanima. Međutim, dok ne vidite Hrvata u sudačkoj odori na SP-u ili EP-u, ne nadajte se suštinskom ozdravljenju domaće sudačke organizacije, a teški propusti i promašaji poput onih u svibanjskom finalu Hrvatskog kupa između Hajduka i Dinama bit će i dalje naša svakodnevica.