MARIĆEVU reformu ne treba doživljavati zasebno već ju sagledati u spektru niza mjera koje su hrvatski narod snašli u ovom tisućljeću.

 

Marić je tako odlučio u okviru porezne reforme još malo izvući iz sve manjeg broja onih koji su sposobni i usprkos crnoj budućnosti spremni napraviti zadnji korak i kupiti novi automobil. Tako ćemo ubuduće plaćati u pravilu veću naknadu državi pri kupovini automobila, a pritom ćemo biti kažnjeni za svaki gram CO2 koji će naše buduće prometalo ispustiti u čisti hrvatski zrak. Prvi izračuni govore o poskupljenjima od bar 10%, pa će tako najjeftinija grupa novih automobila poskupiti s 10 na 11 tisuća eura. A u drugom valu kada zaživi rigorozniji protokol mjerenja emisije CO2 (i potrošnje goriva) valja očekivati daljnji rast cijena.

 

Olakotna okolnost je da će tek minimalno poskupiti ionako skupi automobili, ali nažalost ne onoliko kako je prvotno najavljeno. Da, nažalost, ne zato što bi njihov porast prodaje bio blagotvoran za život prosječnog građanina, već  zato što ćete većinu njih na kraju i samo platiti, na ovaj ili onaj način, i to svaki put kada se vlast odluči obnoviti vozni park zbog dotrajalosti, sigurnost ili nečeg trećeg. A to je sve češće i sve skuplje. 

 

Mnogi su ovih dana izašli u javnost sa statističkim podacima o porastu prodaje novih vozila. Da, nesumnjivo je da će godišnji saldo zbog poskupljenja biti i bolji, a onda ćemo opet nizbrdo. Ako smo ikad i krenuli prema gore. Prosječna starost automobila u Hrvatskoj je preko 13 godina, a više od 60% vozila na cestama je starije od deset godina. Oduzmemo li državne službe i vozila pravnih subjekata, te sve zastupljeniji reizvoz daleko smo mi i od 40-ak tisuća prodanih automobila godišnje. Neosporno je pak da prosječna hrvatska obitelj nema samo punoljetne potomke pod svojim krovom, već je jedan i na parkingu ispred stana. Kratkotrajno je bilo i veselje oko smanjenja troškova osiguranja. Sada čete zajedno s registracijom plaćati i godišnji porez, ako slučajno imate auto mlađi od deset godina. 

 

Znači situacija je takva da imamo nove kvalitetne autoceste s kojih smo izbjegli, prelijepo more na koje nas neće vratiti ni vaučeri, te automobile s kojima nećemo daleko. Ako se ipak odvažimo, na "staroj cesti" nas opet čekaju naplatne postaje, ovaj put u obliku kamera. Osjetno pametnije od označavanja crnih točaka ili postavljanja rampi na ionako puste željezničke pruge.

 

Vrijeme liječi sve, pa će tako i uskoro pravi automobili u klub oldtimera. A tu država mnogo prašta, od jeftinije police osiguranja do jeftinije registracije i oslobađanja od poreza. Nema ni poreza na luksuz. Stoga brzo u oglasnik u nabavku jednog starog Mercedesa. I to što slabiji da slučajno ne potegnete Držićevom preko 70 km/h, ugrozite sigurnost i platite masnu kaznu. Još bolja opcija je da auto jednostavno nemate, pa se služite javnim prijevozom i sve brojnijim ride-sharingom. Ako ste pak na selu gdje takvih usluga nema, ne brinite, uskoro ćete i vi put grada trbuhom za kruhom, a mi ćemo vas naučiti preživljavanju, rezanju kruha na tanke šnite i žvakanju s gebisom. Uz svijeću i sa hidroforom u centru grada.