VJEROJATNO najveći trend u autoindustriji je elektromobilnost, no o njoj se u bivšoj državi razmišljalo i potkraj 1970-ih. U suradnji s YugoPapirom donosimo priču o jednom trabantu, teškim akumulatorima i entuzijazmu tadašnjih inženjera jednog instituta.

Prosinac 1979.: Ako pored vas prođe jedan sivi "trabant", potpuno bešumno i bez dima iz auspuha, ne čudite se - to netko iz Instituta za kemijske izvore struje u Beogradu obavlja poslove u gradu vozeći jedan zanimljiv i koristan eksperiment...

Ima u Beogradu jedan automobil, koji od svibnja ove godine nije nijedanput pristao uz kakvu benzinsku pumpu. Taj auto, inače marke "trabant", prevaljuje svakog dana put od Bloka 45 do Zemun-Polja bez kapi benzina. Jedino što svaku noć stoji parkiran uz jednu zgradu, s čijeg prvog kata ide dugačak kabel do njega.

Kabel ide iz stana inženjera dr. Zorana Stojiljkovića, valjda jedinog Jugoslavena koji vozi električni auto. A taj "trabant" je vlasništvo Instituta za kemijske izvore struje iz Beograda, čije jedno odjeljenje, na čelu s inženjerom Bojanom Kragićem i uz suradnju s inženjerom Stojiljkovićem iz Centra za multidisciplinarne studije i docentom Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu, vrlo ambiciozno radi na projektu prvog jugoslavenskog električnog automobila.

Inženjer Stojiljković svakodnevno vozi ovaj prepravljeni auto, pomno ispitujući njegova svojstva i usavršavajući ga polako. On je i autor tehničkog rješenja "elektromobila".

"I ranije sam surađivao s Institutom pa sam se jako zagrijao za njihovu ideju o ovakvoj vrsti vozila. Potpuno sam se predao ovom poslu. I ja i kolege iz Instituta, i, evo, uspjeli smo. Ali ovo je samo početak", kaže inženjer Zoran Stojiljković, kojeg smo ovih dana zatekli u Zemun-Polju u jednoj radionici Instituta kako obigrava oko "trabanta" i svaki čas nešto popravlja, dotjeruje, šarafi, mjeri...

Pogled u budućnost

Ako je automobil na električni pogon vozilo budućnosti, mi smo imali prilike "otputovati" koje desetljeće unaprijed. Inženjer Stojiljković nas je ljubazno pozvao na jednu vožnju bez benzina.

Iako nas je u početku zbunila komandna ploča preuređenog "trabanta", krcata nekim satovima i elektronskim instrumentima, vrlo brzo smo se navikli na pomalo neobičnu vožnju bez trzanja, bez urlanja motora, samo uz tiho zujanje elektromotora.

Vozili smo se zemunskim ulicama brzinom i do 60 kilometara na sat.

"Vidite", pokazivao nam je, ne bez ponosa, inženjer Stojiljković, "ovaj auto ne zagađuje okolinu, nije bučan, a s jednim punjenjem može prevaliti pedesetak kilometara dnevno. Uz sve to, potroši struje za svega deset dinara. Zar nije idealan za gradsku vožnju?"

Poslije ove vožnje, koja razbija svaki skepticizam, upitali smo inženjera Stojiljkovića što je specifično u njegovom tehničkom rješenju jer zna se da u svijetu ima bezbroj pokušaja, manje-više sličnih.

"Nema tu nikakve tajne", rekao nam je. "Princip je kod svih uglavnom isti: akumulatori i elektromotor. Mi smo, ipak, uspjeli dobiti velik koeficijent iskorištenja energije akumulatora u vučnu energiju. Zatim, postignuta je velika sigurnost automatskom elektronskom zaštitom. Da, na primjer, ne dolazi struja veće jačine od 100 ampera. U ovom 'trabantu' je mjenjač u istoj funkciji kao kod benzinaca. Vozim drugom i trećom brzinom i rikvercom, a sve to, naravno, uz spojku. Spojka ima i jednu izuzetnu ulogu. Prilikom nekog kvara, koji se može dogoditi uvijek u elektrici, primjerice, elektromotor se ne može zaustaviti, onda ga kvačilom samo odvojimo od pokretačkog mehanizma i auto stoji iako se motor vrti i dalje.

Trabant nije jedini

Od inženjera Stojiljkovića smo dalje saznali da su glavni problemi u razradi ovog projekta akumulatori. Uz jače i po dimenziji manje i lakše akumulatore, do kojih je vrlo teško doći, elektromobil bi bio mnogo savršeniji.

Ovaj sada ima čitav niz glomaznih akumulatora, a snaga mu je samo pet i pol konjskih snaga. No u sljedeće dvije godine Institut planira nekoliko prototipova ovakvih vozila.

Već ovih dana radi se na jednoj "zastavi 101" i "zastavi 750" kombiju, koji se prepravljaju i dotjeruju za elektropogon. Cilj ovog istraživanja je da se dođe do automobila na električni pogon koji bi imao radijus kretanja od 100 kilometara, uz brzinu do 80 kilometara na sat.

Inženjer Stojiljković je duboko uvjeren u budućnost ovakvih vozila.

"Nema sumnje da je u ovakvoj energetskoj situaciji u svijetu ovo prava mala revolucija", kaže on. "Ipak, to neće ići tako brzo. Mislim da će u početku ovo biti vozilo za grad, dostavno ili taksi, a kasnije, tko zna?"

Mali "trabant" se kreće beogradskim ulicama, ali rijetko tko obraća pažnju na to da je bešuman. Nezapažen je, a izaziva velik interes čim prolaznici shvate o kakvom je vozilu riječ.

Zasad su i predstavnici zakona prilično nepovjerljivi prema elektromobilu. Eto, nedavno je prometni policajac zaustavio "trabant" i naplatio vozaču kaznu od 500 dinara.

Bio je četvrtak, a posljednja cifra njegovog registracijskog broja je devet (pravilo "par-nepar"). Nisu pomogla uvjeravanja vozača da ovaj auto ne troši benzin te da nema veze s restrikcijom tog goriva. Policajac je samo slegnuo ramenima i obavio svoj posao.

A možda će ovaj "elektrotrabant", za koje desetljeće, stajati u kakvom muzeju, sa svim počastima koje mu dolikuju.

Napisao: Dragutin Minić (RTV revija, 1979.)