U SURADNJI s Yugopapirom prisjećamo se početka 1980-ih i priče o Krleži iz spektra njegovog vozača.

Listopad 1981.: Usamljen i povučen Miroslav Krleža sada se rijetko pojavljuje u javnosti. Ali oni koji ga poznaju znaju da neiscrpna radna energija Miroslava Krleže ni u ovim njegovim godinama nije ni malo umanjena, i da do kasno u noći gori svjetlo u njegovoj radnoj sobi na Gvozdu.

Jedan od onih koji je punih 19 godina kraj Miroslava Krleže, svakodnevno, bez sumnje je Josip Živković, njegov vozač. Zagrebački umjetnici znaju da je zeleni Mercedes sa zagrebačkom registracijom 02-96 automobil Miroslava Krleže. Žao im je kad kraj vozača ne vide dobro poznato, nasmijano, dobroćudno lice poštovanog i uvaženog pisca. Živković svakog jutra dolazi u Jugoslavenski leksikografski zavod, po poštu, novine za Krležu. On je, da tako kažemo, neumorni poslanik Krležinih kontakata s ljudima i gradom...

Krležin vozač priča o svom dragom putniku s mnogo poštovanja, skromnim, jednostavnim riječima.

"Krležin sam vozač od 23. svibnja 1963. godine. Iskreno da vam kažem, bio sam vrlo zabrinut kad su me pozvali na ovu dužnost. Ne krijem, sa skepsom sam došao, napuštajući prijašnje radno mjesto. Zato što znam tko je Krleža, i zato što je to velika odgovornost, povjerenje i čast, brinuti se o njemu, voziti ga..."

Imenjaci

"Bio sam vozač, ali u stvari bio sam mehaničar u radionici Croatia-transa. Znate, ja sam rodom iz Čakovca, u Zagreb sam došao u pelenama, kao dijete. Dakle, Zagrepčanin sam, jer sam odrastao u ovom gradu.

Krleža je već imao svog vozača koji se isto zvao Josip. Eto, kod Krleže su vozači imenjaci. Kad su meni predložili ovaj posao, imao sam u vidu to da trojica prije mene nisu odgovarali, radili su po dva-tri mjeseca samo. Krleža nije bio s njima zadovoljan. Onda je njegov zamjenik u Leksikografskom zavodu Boško Vranican razgovarao s nekim iz mog poduzeća, tražeći dobrog, savjesnog vozača, oženjenog, koji ne pije, i tako dalje, a ima i telefon.

I tako je od nas četvorice šofera pala kocka na mene. I sad se sjećam tog prvog susreta s njim. Primio me je u svojoj kancelariji, tu na Zrinjevcu. Sjeo sam u fotelju, stvarno sam imao tremu. Krleža je sa mnom razgovarao kao s nekim tko je netko i nešto, mene je iznenadilo to što ne pravi nikakvu razliku između takozvanog malog i velikog čovjeka.

"Znači, ne pijete?" upitali smo Josipa Živkovića.

"Pa, ne pijem. Ali znate kako je, popijem čašu piva kad sam žedan, ili sok. Uvijek sam se klonio pića jer znam kakva je odgovornost voziti Krležu i ne daj bože da mi se što dogodi, znam što slijedi".

"Koji automobil po redu vozite kod Krleže?"

"Ovaj zeleni Mercedes je četvrti. S onim prethodnim prešao sam 95 tisuća kilometara..."

Brza vožnja

"Krleža kao suputnik sudjeluje u vožnji, prati sve što se događa na putu, tko dolazi, što je pred nama, je li je semafor otvoren, pa mi se ponekad čini kao da on vozi, a da ja sjedim kraj njega!

Voli brzu vožnju, ali gospođa Bela nije to voljela. Kad vidi da je kazaljka prešla 100 ili 120 km/h, znala je reći: "Pa nigdje nam se ne žuri...". I naravno, odmah bih smanjio gas.

Krleža me uvijek prije polaska na put pita jesam li auto pregledao, jesam li bio na servisu. I obavezno prije polaska upita imam li benzina, i jesam li spreman za put?"

"I sve je uvijek bilo u redu?" zanimalo nas je.

"Pa, jednom sam ostao bez benzina i morao sam da moljakam na cesti vozače. Možete misliti kako sam se osjećao. On nije zlopamtilo, brzo se razljuti, i poslije nekoliko minuta kao da ništa nije bilo.

Veoma cijeni točnost, što svi znaju. Na primer, kad smo išli u neku posjetu, stizali smo i desetak minuta ranije pa smo kružili naokolo ulicama, samo da bismo stigli točno na vrijeme, kako je dogovoreno."

Potok na Ilici

"Krleža mi je često ponavljao jednu misao, koju sam dobro upamtio: "Kad dolazi auto prema tebi, pazi, to ti je uvijek neprijatelj, moraš da ga se čuvaš". A ja mu kažem, kad bi čovjek tako računao ne bi smio sjesti u auto, a još manje krenuti na put.

U stvari, on nikad nije bio jako oduševljen automobilima. Znam da mu je veoma žao što su automobili preplavili Zagreb. Svuda su automobili, pa je posljednjih godina išao čak gore na mirogojsko groblje da prošeta, rekao je da tu još jedino ima prostora koji nisu zauzeli automobili."

"Ljuti li se Krleža što su vozači nepažljivi prema pješacima?"

"Eto, kad dođemo iz Petrinjske ulice na 'zeleni val', mnogo puta vidimo kako vozači ulijeću bezobzirno, zaboravljajući na crveno svjetlo. Krleža to vidi, promatra. Mnogo puta je rekao: 'Vidite što se može dogoditi, možete da pazite ne znam koliko, i imati zeleno svjetlo na semaforu, a opet će netko na vas naletjeti...'

Jedno vrijeme bio je zainteresiran da položi vozački ispit, da vozi, ali je odustao. A gospođa Bela nije nikad poželjela da bude vozač.

...Pričao mi je o ulicama i prometu u Zagrebu, o tome kako je nekad tekao potok Ilicom, a i u Frankopanskoj je bio potok. Bilo je veliko zadovoljstvo doći do Save, tu gdje je Savski most, to je bilo kao da si išao na neki izlet."

O nogometu

Živković u Krležinom domu ima i drugih obaveza.

"Ja sam pomalo i ekonom, pa donosim s placa što treba, a kad kuharica ode, ja ostanem, nećemo ga ostaviti samog. Zimi sam i ložač. Meni je u tom poslu jedini problem nogomet. Ja volim maksimirski stadion, navijam za Dinamo, a Krleža mi kaže neka samo idem kad god poželim. I ja sam odlazio. A jednom mi je rekao: 'Vi mulci, vas ne znam koliko tisuća idete gledati njih dvadeset dva kako onu jednu jedinu loptu naganjaju'. Ali, često sam baš nedjeljom zauzet pa ne stignem do Maksimira."

Radi i noću

Živković kaže da Krleža svakodnevno radi:

"Jest, on noću jako dugo radi, piše. Ujutro duže spava. Tako je bilo i nekad, dok je bio mlađi, tako je i danas."

"Kako započinje vaš radni dan?"

"Pa, eto, svako jutro odnesem novine i poštu, donesem pecivo i ostalo što treba za doručak. Inače, mogu reći da Krleža voli šalu, humor, da je uvijek vedrog duha."

Živković je svakodnevno posjećivao Belu Krležu kad je bila u bolnici na liječenju:

"Ja sam jedini mogao doći u njenu sobu. Svakog dana sam nosio pismo od Krleže, i njena pisma njemu. Kada sam jednog dana došao, upitala me je: 'Koji je danas dan?'. Rekao sam da je utorak. Onda me je pogledala, pa rekla: 'Ja ću sutra umrijeti'. To neću nikad zaboraviti. Sutradan su telefonirali iz bolnice da se puls povećao na 220. Gospođa je bila vedrog duha, o svemu se brinula, posebno je veoma voljela cvijeće. Ali, posljednju godinu dana postala je šutljivija i nije više kao nekad odlazila na sastanke sa svojim znancima, u hotel Palace kuda je barem jednom nedjeljno odlazila na kavu."

Krleža poznaje i Živkovićevu obitelj:

"Oženjen sam i imam troje djece. Najstariji je završio drugu godinu ekonomije, drugi je završio srednju školu, a kćer ide u prvi razred gimnazije. Krleža se često raspituje o mojoj obitelji, a i djeca su nekoliko puta bila kod njega, upoznali su se. Rekao im je da mu je drago da dobro uče i da nemaju teškoća u školi. Uvijek ću imati na umu riječi gospođe Bele kad je rekla da sam i ja 'član familije'.''

Živković kaže da je Krleža veoma pažljiv, osjećajan. Svakog dana se brinuo da na stolu Bele bude buket svježeg, tek ubranog cvijeća.

"Gleda li Krleža televiziju?"

"Da, obavezno svake večeri gleda Dnevnik. Sportska natjecanja ne prati, iako mi je rekao da se u mladosti bavio sportom, plivao je, igrao je tenis, vozio koturaljke."

Razgovarao: Bora Đorđević (Auto svet, 1981.)