ANTHONY LaPaglia je proveo mladost među stativama s po rukavicom na obje ruke i to u najvišem rangu australske nogometne federacije (pravog nogometa, ne australskog), ali ne bi ni Lev Yashin, František Planička i Joey Didulica zajedno mogli obraniti njegovu usijanu glavu od misli o crvenim holivudskim tepisima, zgodnim glumicama i gostovanjima kod Lettermana što je u kasnoj fazi dvadesetih godina života za ovog momka postalo definitivna i jedina opcija.

I neka je. Možda je Željko Kalač izgubio potencijalnog idola, ali barem je publika dobila kvalitetnog "leading mana", dovoljno dobrog za karakterne i odlučne mačose, ali možda još boljeg za nešto tunjavije i zatvorenije likove, uglavnom sa svakim vidom nesreće na ramenima. Uglavnom nesreće, ali ponekad i prevelike sreće kao u "29. ulici", no to je već segment predviđen za najsvjetlije točke karijere, a sad smo još uvijek u fazi biografskih podataka starog LaPaglie.

On je rođen '59. u Južnoj Australiji, od oca talijanskog izbjeglice koji se bavio preprodajom automobila i majke nizozemske izbjeglice koja se bavila modelingom, tako da je bilo jasno da će i on nešto glamurozno smuljati kad mu se ukaže šansa.

A nije mu se odmah ukazivala, paralelno sa golmanskim poslom početkom osamdesetih također je radio kao prodavač cipela u rodnom gradu Adelaideu. Kao što rekosmo, godine su prolazile i on je polako shvaćao da mu je U.S.A. prava zemlja za sve snove.

Dobro se snašao u Americi

Tamo se relativno brzo snašao, uspio svoj australski naglasak pomjeriti koliko je mogao da zaliči na američki, pa mu je do današnjeg dana ostao negdje na sredini između ta dva (kao Homer Simpson u onoj sceni kad skače na granici Australije i Amerike). Što zbog izgovora, što zbog talijanskog podrijetla, vrlo je često dobivao uloge talijansko-američkih mafijoza i uvijek bio maksimalno uvjerljiv kao da je rođen u Italiji ili Americi, a nije ni u jednoj.

Prva filmska rola zadesila ga je 1987. u "Hladnom čeliku" koji je ipak ostao najpamtljiviji kao rani rad Sharon Stone, poslije su išli "Betsy's Wedding", "He said, she said", "One Good Cop", pa najzad 1991. spomenuta "29. ulica" koja je djelomično bazirana na stvarnim događajima.

Ova dramo-komedija je favorit mnogih gledatelja, LaPaglia je u tandemu sa velikim Dannyem Aiellom koji mu igra oca, a radnja se vrti oko izvlačenja na Lotu i kako je naš junak sretne ruke u toj igri, a to mu donosi daleko više komplikacija nego same sreće.

Predivna i pretopla priča s maksimalno duhovitim glumcima i dijalozima, pravo je čudo da nije bila veći hit prilikom izlaska, ali kasnije se sve to popravilo na video kasetama, DVD-u i najviše na kabelskim televizijama koje se utrkuju koja će je više puta pustiti.

Sličnu vrstu nesretnika je igrao Aidan Quinn u daleko slabijim "Commandments" kad se odlučio prekršiti svih deset, pa da vidi što će se dogoditi, a Anthony LaPaglia je tu vrebao iz drugog plana, ali radio je on i to dobro.

Zamalo je postao Tony Soprano

U međuvremenu se našao u zanimljivijoj vampirsko-mafijaškoj smjesi filma "Innocent Blood", onda su tu "The Client", "Empire Records", "Trees Lounge", sve više nego simpatični radovi, pa je zbog svega spomenutog i nespomenutog došla ponuda za najveću ulogu koju je mogao dobiti u tom trenutku. Tonya Soprana lično.

Vjerojatno će se kajati dok je živ zašto se to izjalovilo, jer je po mnogim izvorima bio prva opcija za Tonya, ali što zbog svog rasporeda, što zbog televizijske kuće Fox i njenih zahtjeva, morao je propustiti ulogu koja će se ispostaviti kao No1 po važnosti u povijesti televizije.

Nastavio je dobivati solidne uloge u istim takvim filmovima, kod Spikea Leea u "Summer of Sam", onda "Salton Sea", "Autumn in New York", kul pojavljivanja u "Putu bez povratka" i "Analyze That", ali vjerojatno je većinu vremena tih godina proveo gledajući televiziju na kojoj se James Gandolfini proslavlja i češući se po glavi što to nije bio on.

TV ga je više proslavio od filma

Ipak, na TV-u se i on donekle više proslavio nego na filmu, pa s tim u skladu spakirao u džep i jednog Globusa za ulogu u seriji "Without a Trace" prije 20-ak godina. Gostovao je i u "Frasieru", još nekim popularnim televizijskim programima, a moramo spomenuti i njegov odlični učinak u rodnoj Australiji, tamo je osvojio čak tri nagrade Australijske akademije pod nazivom AACTA.

Da da, možemo to nazvati "tamošnjim Oscarom" kao što nagrade svake zemlje zovemo Oscarom te zemlje, a to otprilike i jest tako u ovom slučaju, konkretno je Anthony zaradio svoje tri za izvedbe u filmovima "Lantana", "Balibo", što su dvije za glavnu ulogu, kao i u ostvarenju "Nitram" od prije nekoliko godina za sporednu. To bi u nekoj računici značilo da u Australiji ima podjednak učinak kao Jack Nicholson u Americi, ali to zvuči odveć neskromno.

A Anthony LaPaglia ipak izgleda kao skroman momak, bez obzira na česte krimi uloge, ali i u njima je on uvijek nešto više od krvožednika i zato rijetko kome spada u omražene glumce, ako i ikome. Klokan talijansko-nizozemske krvi i poluameričkog naglaska, pogodan svima i svakom bar odnekud drag. Neka ga sreća prati...