ALBUM "Blood on the Tracks" već se desetljećima smatra jednim od najboljih albuma o prekidu ljubavne veze, no Bob Dylan svojim se dugim i teškim razvodom možda još otvorenije pozabavio na jednoj drugoj ploči. Iako je njegov sin Jakob Dylan opisao "Blood on the Tracks" kao zvuk "razgovora mojih roditelja", neke pjesme s tog albuma inspirirane su drugim ženama.

Tako je "Simple Twist of Fate" nastala pod utjecajem Dylanove ranije veze sa Suze Rotolo, dok je "You're Gonna Make Me Lonesome When You Go" napisana za Ellen Bernstein, koja je radila u diskografskoj kući Columbia Records, piše Far Out Magazine.

Kada je "Blood on the Tracks" objavljen, Dylan i njegova dugogodišnja supruga Sara još su bili zajedno. Sljedeći album, "Desire", čak je zaključio pjesmom "Sara", jednom od svojih najiskrenijih i najemotivnijih pjesama, u kojoj moli suprugu da ga nikada ne napusti.

No do izlaska albuma "Street-Legal" 1978. godine njihov je brak već završio. Iako se glazbeno znatno razlikuje od prethodna dva albuma, "Street-Legal" zaokružuje ono što bi se moglo nazvati Dylanovom "trilogijom o razvodu".

Spoj raskošnog zvuka, mistike i ljubavne boli

"Street-Legal" spaja snažne emocije koje obilježavaju "Blood on the Tracks" s mističnim elementima albuma "Desire", ali donosi i nešto neočekivano - zvuk velikog pratećeg benda kakav se mogao čuti u raskošnim lasvegaškim nastupima.

Zbog takve kombinacije riječ je o jednom od neobičnijih albuma u Dylanovoj karijeri, koji po zvuku i atmosferi možda ima više zajedničkog s albumom "Death of a Ladies' Man" Leonarda Cohena nego s ostatkom Dylanova opusa.

Iza bogatih aranžmana i tekstova prepunih referenci na tarot, astrologiju, Bibliju i druge religijske motive krije se duboka bol koju je Dylan proživljavao nakon razvoda.

Već naslovi pjesama poput "True Love Tends to Forget", "We Better Talk This Over", "No Time to Think" i "Baby, Stop Crying" otkrivaju da se iza mističnih motiva nalazi čovjek koji se pokušava nositi s teškim osjećajima. U nekim pjesmama ta je bol možda čak izraženija nego na albumu "Blood on the Tracks".

Album je snimljen za manje od tjedan dana

Dylan je bio ponosan na novi materijal, a neke je pjesme izvodio na koncertima u Japanu i Australiji čak i prije nego što ih je snimio. Kada je s bendom ušao u studio, glazbenici su ih već dobro poznavali.

Album "Street-Legal" snimljen je za manje od tjedan dana u studiju Rundown u Santa Monici, pri čemu je bend svirao zajedno, a snimanja su ujedno poslužila kao priprema za nastavak turneje.

Kritičari nisu bili osobito naklonjeni Dylanovu novom zvuku, inspiriranom Neilom Diamondom, ni njegovu novom scenskom izgledu. Turneju su podrugljivo prozvali "Turnejom za alimentaciju" (The Alimony Tour). Dylan je te 1978. godine održao čak 115 koncerata diljem svijeta, više nego u bilo kojoj drugoj godini svoje karijere.

Kritičari su ga pokopali, ali Dylan je mislio da mu je to najbolji album

Prvi dio turneje zabilježen je na koncertnom albumu "At Budokan". No kada se Dylan krajem godine vratio u SAD, njegovi su nastupi poprimili mračniji i žešći zvuk, što se može čuti na neslužbenim snimkama iz tog razdoblja.

Sam "Street-Legal" naišao je na vrlo loše kritike. Nakon uspjeha albuma "Blood on the Tracks" i "Desire", mnogi su ga smatrali korakom unatrag. Dylan se, međutim, s time nije slagao. U intervjuu s novinarkom Lynne Allen 12. prosinca 1978. godine izjavio je: "Mislio sam da mi je to najbolji album."

U istom razgovoru osvrnuo se i na probleme sa zvukom, koji će godinama kasnije postati jedan od glavnih razloga za ponovno razmatranje vrijednosti albuma.

"Ponekad ga čujem na radiju ili gramofonu i primijetim da je loše miksan i da ne zvuči baš najbolje, ali što se tu može? Svaki put kad snimaš album, želiš napraviti nešto novo i drugačije.

No kada pogledam unatrag, svi moji albumi zapravo su samo odraz toga gdje sam se nalazio u određenom razdoblju života. Ja sam prije svega izvođač koji želi nastupati pred publikom, a ne snimati ploče koje će možda zvučati savršeno", rekao je.

Novi miks donio mu je drugu priliku

Godinama su se kritičari i obožavatelji žalili na loš zvuk albuma, posebno na činjenicu da se Dylanov glas često gubio među brojnim instrumentima.

Producent Don DeVito 1999. godine ponovno je miksao album za CD izdanje, čime su pjesme dobile čišći i uravnoteženiji zvuk. To je omogućilo slušateljima da album dožive na drugačiji način i pruže mu novu priliku.

S vremenom je "Street-Legal" stekao status kultnog klasika među Dylanovim obožavateljima. Pjesnik Jason Emde opisao ga je kao "skriveno blago" koje poznaju pravi obožavatelji. Album je privukao pozornost i mlađih slušatelja, a među obožavateljima se često spominje kao mogući kandidat za neko od budućih izdanja iz serije "Bootleg Series".

Pjesme kojima se Dylan rijetko vraćao

Zanimljivo je da se Dylan, unatoč tome što je "Street-Legal" svojedobno smatrao svojim najboljim albumom, kasnije rijetko vraćao njegovim pjesmama.

Tijekom 1978. uživo je izveo sedam od ukupno devet pjesama s albuma, a pet od njih nakon te godine više nikada nije izvodio. Jedina kojoj se redovito vraćao bila je "Señor (Tales of Yankee Power)", no ni nju nije izveo od 2011. godine.

Ipak, 2000. godine iznenadio je publiku na koncertu u Anaheimu kada je, samo za tu priliku, ponovno izveo "We Better Talk This Over".

"Street-Legal" tako ostaje neobičan dio Dylanove diskografije - album nastao nakon raspada braka, koji je u vrijeme objave smatrao svojim najboljim djelom, ali čijim se pjesmama kasnije rijetko vraćao. Iako je po izlasku naišao na oštre kritike, s vremenom je stekao kultni status, a prema podacima stranice Kworb, na Spotifyju je prikupio više od 40 milijuna streamova.