RICHARD Dreyfuss se 2015. iscimaо da dođe na FEST, pa mu je uručena nagrada Beogradski pobjednik za doprinos filmskoj umjetnosti i to je zasad najnovije veće priznanje koje je dobio, jedno od rijetkih u posljednjih nekoliko desetljeća, a prije samo 40-45 godina je šurio na svakom koraku i nije se mogao obraniti od dodjela.

"Kokainum!", što bi rekao Schwarzenegger, snježna supstanca koja je možda za koji trenutak ubrzala mnoge, ali definitivno usporila na širem planu, to je uradila i karijeri Dreyfussovoj, od 1978. do 1982. je bio redovni korisnik i tada je sebi napravio šanac iz kog je jedva uspio izvući se, no filmskim visinama od prije toga se nikad nije vratio. A i izvukao se zato što je '82. u nesvjesnom stanju automobilom udario u drvo, pa ga je to navelo da malo preispita navike i podari šansu rehabilitaciji.

Zapažene uloge i Oscar

Prije '78. je sve bilo san snova, ponovo je nailazila moda židovskog humora u Hollywoodu i Dreyfuss se prirodno uklopio, dao svog šarma uspjehu "Američkih grafita", zatim i "Raljama", "Bliskom susretu treće vrste", zaboravljenim "Insertima".

Također je bio jako interesantan kao Baby Face Nelson u Miliusovom "Dillingeru", a 1977. za lik pomalo hiperaktivnog glumca u "Djevojci za zbogom" (ili "Zbogom, djevojko" ili jednostavno "The goodbye girl") osvojio Oscara za glavnu ulogu pobijedivši Marcella Mastroiannija, Richarda Burtona, Johna Travoltu i Woodya Allena, te postavši u to vrijeme najmlađi dobitnik u povijesti kategorije. Imao je 30 godina.

Nije nezasluženo, potrudio se dobrano da nosi film zajedno sa djevojčicom iako im je treća cimerica kudikamo odmagala.

Snimao je dosta toga i dobrog i lošeg poslije oporavka, ali kako je krenuo, očekivalo se ipak više budući da sve od 30. rođendana nadalje što je uradio nije približno veliko kao ono prije toga.

Dobio i nominaciju za najgoreg glumca

Naravno, najgore je krenulo u onom '78-'82 periodu kada je zaradio i nominaciju za Zlatnu malinu glumeći u "Ima li mjesta za ljubav?" (uistinu traljav film unatoč pjesmi "People alone"), ali poslije se pomalo izvukao i s nekoliko svijetlih točaka za nekoliko desetljeća podsjetio zašto je nekada bio među glavnim talentima Hollywooda.

U te točke spadaju naracija u "Stand by me", te i stasne i glasne uloge u filmovima kao što su "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi", "Stakeout", "Nuts", "Starac koji je čitao ljubavne priče", "Noć pada na Manhattan" i "Opus gospodina Hollanda" koji mu je relativno najveći trijumf druge polovine karijere.

Kontroverzna izjava

Nedavno je opet dospio u žižu javnosti, ali ne zbog talenta nego zbog "kontroverznih izjava" gdje je rekao kako mu se povraća od novih pravila u američkom filmu, prije svega onih da 30% ekipe mora biti iz manje zastupljenih etničkih skupina. Budući da je trenutno trend da nije važno okupiti najkvalitetnije, već najšarenije ljude, naravno da je stari dobri Richard dospio na stup srama. Onda je otišao i korak dalje:

"Hoćete mi reći da nikad neću imati priliku da igram tamnopute osobe? Je li nekim drugim ljudima rečeno da zato što nisu Židovi ne mogu glumiti "Mletačkog trgovca"? Jesmo li poludjeli? Znamo li što je umjetnost?"

Nitko u Hollywoodu nije želio ovo čuti ili bar većina ljudi, jer jedni su uvrijeđeni, a drugi ne smiju priznati da se slažu s Dreyfussom, tako da ćemo ga vjerojatno viđati još manje u nadolazećem periodu nego i u ovom prethodnom kada ga svakako nije bilo dovoljno.

Ali nema veze, sve i da je okačio kopačke o klin davne 1977. godine, bio bi jedan od najboljih predstavnika svoje generacije glumaca i s "Grafitima", "Raljama", "Djevojkom za zbogom", "Bliskim susretima" i "Dillingerom" postao bi dio legende.

To mu se danas ne može oduzeti, bez obzira na to što bi sigurno mnogi htjeli. Preveliki je Richard Stephen Dreyfuss za to.