U ONIM smo danima u godini u kojima uživa nemali broj obožavatelja Eurosonga, dok manjina pokušava pronaći način da preživi ovo popularno natjecanje u lakim notama i još lakšim tekstovima bez većih gubitaka. Sluha, ukusa i razuma.

Tih dana u godini, naime, s ekrana se u potocima razlijevaju tone kiča, ekstravagantne oprave, neočekivane frizure, šarenilo bezbrojnih reflektora i mašina za dim, krajnje zamršeni spolni i rodni identiteti, te, dakako, dosad neviđeni glazbeni talenti sa svih strana Europe, pa i šire.

Ipak, svemu rečenom usprkos, situacija nije bezizlazna, osobito za one s pretplatama na streaming servise ili pak spretne u alternativnim načinima dobave dobrih filmova. Za njih smo pripremili listu filmskih mjuzikala koji bi bez po muke mogli pobijediti na Eurosongu samo da su se sjetili kandidirati, a istovremeno vam neće uništiti bubnjiće. 

Iako filmska povijest bilježi nepregledan popis sjajnih glazbenih filmova, za ovu smo priliku preskočili antologijske naslove kao što su Pjevajmo na kiši, Amerikanac u Parizu, Moje pjesme, moji snovi ili Cabaret, te se fokusirali samo na one snimljene u ovom stoljeću.

Moulin Rouge! (Baz Luhrmann, 2001.)

Ako postoji film koji vrišti Eurosong, onda je to upravo Moulin Rouge! Camp estetika nevjerojatno talentiranog Baza Luhrmanna oslanja se na upečatljive nove aranžmane poznatih glazbenih hitova,  videospotovsku naraciju s mnogo šarenila, šljokica, perja i lijepih žena koje se na konopcu spuštaju među nas smrtnike.

U ovom slučaju, ta je žena Nicole Kidman koja na vrhuncu karijere sjaji kao nikad dosad, partner joj je Ewan McGregor, a boljem uklapanju u eurosongovske trendove pomaže i lik patuljastog postimpresionističkog slikara Toulousea-Lautreca, inače poznatog po svojim plakatima Moulin Rougea, kojega ovdje sjajno igra John Leguizamo.

Emilia Perez (Jacques Audiard, 2024.)

Prošlogodišnji art hit mjuzikl ima priču koja je stvorena za Eurosong: okrutni šef meksičkog kartela odluči raskrstiti s dosadašnjim životom te promijeniti spol. Od pobjede Dane International pa do Nema, ovo natjecanje dosljedno promiče pravo na različitost, a osobito pravo transrodnih osoba, stoga bi se Emilia Perez i njezina glavna glumica Karla Sofía Gascón sjajno uklopile u taj eurovizijski narativ.

Ono što ovaj film izdvaja jest ipak nešto bolji glazbeni i vizualni ukus od eurovizijskog prosjeka, naime njegov je forte upravo maštovita koreografija glazbenih brojeva izvedena s mnogo diskretnog šarma i humora, što joj je konačno i donijelo dva Oscara, za najbolju originalnu pjesmu (El Mal) te za sporednu žensku ulogu (Zoe Saldaña).

La La Land (Damien Chazelle, 2016.)

City of Stars, duet koji u La La Land zajedno pjevaju Emma Stone i Ryan Gosling, a koji je filmu donio jednog od čak šest Oscara, teško bi imao šanse na Eurosongu. Ovaj jazz-pop previše je suptilan za ovo natjecanje, no vjerojatno bi bolje prošao rasplesani uvodni song koji se odigrava na zakrčenoj autocesti, Another Day of Sun. 

Ovaj romantični mjuzikl o dvoje mladih ljudi, ambicioznoj glumici i jazz pijanistu koji moraju birati između ljubavi i karijere, redatelj Damien Chazelle realizirao je u stilu starog Hollywooda pa obiluje raskošnim i nostalgičnim setovima, atraktivnom pjesmaricom te sjajnim plesnim koreografijama. Drugim riječima, za standarde Eurosonga ovo je space shuttle.

Lak za kosu / Hairspray (Adam Shankman, 2007.)

"Ljudi koji su drugačiji – njihovo vrijeme tek dolazi!", kaže u maniri kakvog proglasa u jednom trenutku junakinja ovog raskošnog mjuzikla koji je na film prenesen s kazališnih dasaka. Na koje je pak dospio kao adaptacija kultnog istoimenog filma Johna Watersa iz 1988. godine.

Povratak na filmski medij izveden je spektakularno, a film u sebi ima ugrađen eurovizijski princip slavljenja inkluzivnosti te nosi snažnu poruku protiv diskriminacije. Izvedba, međutim, nije pretenciozna već je realizirana u iznimno šarmantnom, šarenom retro dizajnu, uz dinamične i zarazne plesne sekvence te vrlo simpatičnu priču o pomalo punašnoj djevojčici Tracy koju izgled ne može spriječiti da pokuša postati zvijezda televizijskog showa. Ona je ultimativni underdog kakve publika voli podržati, no to nije kraj adutima ovog filma.

On doista ima sve što jedan pobjednik Eurosonga treba imati, pa i više od toga: simpatičnu bucku u glavnoj ulozi, zatim Johna Travoltu u ulozi njezine, da tako kažemo, korpulentne majke, Queen Latifah i poruku o inkluzivnosti. A ni bonus u vidu luckastog nastupa Christophera Walkena nije za podcijeniti. Provedete li subotnju večer uz njega umjesto uz Eurosong sigurno nećete pogriješiti.

Jednom / Once (John Carney, 2006.)

A sada nešto sasvim drugačije. Once, isti onaj u čijoj je kazališnoj verziji svojedobno nastupala Zrinka Cvitešić, je potpuno drugačiji mjuzikl, koji većinom sve radi suprotno od klasičnih mjuzikala. To je romantični glazbeni film u kojemu nema ubačenih glazbenih brojeva koji zaustavljaju priču kako bi se malo pjevalo i plesalo, već su glazbene sekvence važan dio narativne strukture, odnosno filmske priče, a ne tek njezin ornament.

Priča je to o dvoje društvenih marginalaca, o mladiću koji zarađuje pjevanjem na ulicama Dublina i djevojci, češkoj imigrantici, koje povezuje ljubav prema glazbi. Njih se dvoje postupno zbližavaju, no iako nam se čini da sve vodi prema romansi, ubrzo ćemo shvatiti da to nije taj film.

Irski redatelj John Carney nije isfurano i zvučno filmsko ime, no zaista je genijalac kad je muzički film u pitanju. On ih radi na svoj način, posve drugačije od drugih,  ali je pritom toliko samozatajan da često ne dobiva pažnju ni priznanje koje zaslužuje. Once je malo filmsko remek-djelo kakvo se rijetko sreće, s mnogo emocija i nimalo patetike, a ako vam se dopadne onda su velike šanse da će vam se svidjeti i neki drugi Carneyjevi filmovi koji su također mogli završiti na ovoj listi, na primjer Pjesma koja ljubav znači (Begin Again) ili Sing Street.

Ovo je film koji predstavlja suprotnost svemu eurosongovskom, minimalističan, intimističan, lišen bilo kakve spektakularnosti i pretencioznosti, reklo bi se da na festivalu kiča nema nikakve šanse. Ali ima jedan ali – ali Irci. Znate kako je to s Ircima i Eurosongom.

Mamma Mia! (Phyllida Lloyd, 2008.)

Kad smo već odlučili potražiti filmove čiji bi glazbeni brojevi imali šanse na Eurosongu onda je nemoguće među njima preskočiti onaj koji već ima pobjedu na tom natjecanju: ABBA i Waterloo. Bilo je to, doduše, već daleke 1974. godine, no evo i pola stoljeća kasnije džuboks mjuzikl Mamma Mia!, podjednako i u kazalištu i na filmu, i dalje jednako privlači gledatelje. Zapravo, moguće još i više.

Ovoj filmskoj ekranizaciji zaista se nema što zamjeriti, sve pjesme već odavno znamo, no njihove interpretacije su vesele i zarazne, baš kao i nastupi Meryl Streep, Piercea Brosnana, Amande Seyfried i Colina Firtha. A ne odmažu ni atraktivni morski vizuali za koje su zaslužni grčki otoci. 

Nema sumnje da je film izvrsna alternativa Eurosongu, no ima jednu manu, prekratak je. Kad završi mogli biste nabasati na finalni dio finalne večeri, no srećom i za to ima lijeka, a zove se: Mamma Mia! Here We Go Again!, tek nešto slabiji nastavak originalnog mjuzikla, no kakav je takav je, situacija ne pita pa će sasvim dobro poslužiti da se večer izgura do kraja bez milozvuka s bečkog Eurosonga.