PROŠLE je godine jedan hrvatski film bio nominiran za Oscara, ove je godine drugi hrvatski film oborio sve rekorde gledanosti u Hrvatskoj i regiji, a prije mjesec dana treći je hrvatski film krenuo u osvajanje Amerike.

Naime, u čak tristo kinodvorana diljem SAD-a navodno se počeo prikazivati akcijski SF, hrvatsko-srpsko-američka koprodukcija Gospodar oluje: Legenda o Hammerheadu, no prošlo je mjesec dana, a iz Amerike nismo dobili nikakve povratne informacije o gledanosti. Portal Box Office Mojo, koji u cent zna zarade svih filmova prikazanih u SAD-u, nikad nije čuo za Gospodara oluje, tako da već pomalo strepimo za njegovu budućnost preko mora.

Nema dobrih vijesti ni s domaćih kinoblagajni. U prvih je sedam dana prikazivanja skupio svega 2698 gledatelja, što je slab rezultat čak i za hrvatske filmove koje jedan moj prijatelj definira generičkim naslovom "jesen moje utučenosti", a kamoli za akcijski film koji pretendira na status blockbustera.

Riječ je o tzv. passion projektu hrvatsko-američkog poduzetnika Nebojše Čupina, široj javnosti najpoznatijeg po džemovima Dida Boža i drugim prehrambenim proizvodima istog brenda, koji je za svoju paralelnu filmsku karijeru uzeo pseudonim Neb Chupin.

Tijekom osam godina koliko je navodno trajao razvoj ovog projekta, u koji je uložio nemala vlastita sredstva, pridružila su mu se dvojica suradnika kojima je povjerena režija filma: srpski redatelj Zoran Lisinac, najpoznatiji kao korežiser regionalnog hita Toma, te Hrvat Domagoj Mažuran, koji nema istaknutijih filmografskih referenci.

Njih su trojica za opis filma izveli sintagmu calamari SF, što bi trebalo filmu dati ogrtač autentičnosti i spojiti mediteransku inačicu špageti-vesterna sa znanstvenom fantastikom. No takve dosjetke obično bolje uspijevaju ako ih promovira dobar i uspješan film, što ovdje, na žalost, nije slučaj.

Nije namjera navesti vas na na zaključak kako je riječ o zanimljivom i atraktivnom filmu

Iza spektakularnog imena filma krije se apokaliptični SF spektakl koji govori o svijetu tristo godina nakon velike poplave, u kojemu je tek vrlo mali dio kopna ostao iznad razine mora.

Igrom slučaja, to su upravo dalmatinski otoci, a na najvećem među njima nalazi se grad Argos čije zidine podsjećaju na dubrovačke, ali su ipak mnogo više. Iza njih nalazi se klika naci-dizajniranih vlastodržaca, tzv. Osnivača, koji vladaju preostalim svijetom uz pomoć moćne rudače koju nazivaju Elementom.

Jednom godišnje organiziraju utrku brzim brodicama u kojoj se natječu predstavnici otoka, pri čemu pobjednički otok za nagradu dobiva mogućnost naseljavanja na sigurniji Argos, a posljednje mjesto znači obvezu iseljavanja svih stanovnika dotičnog otoka na morsku pučinu.

Glavni junak filma igrom slučaja nosi isto ime kao i producent, Neb, potječe s otoka Smokvik, a važnu ulogu u priči, koju ćemo saznati tek pred kraj filma, igra i njegov dida, koji međutim nije Boža.

Neb i njegova djevojka Maia za cilj imaju prodrijeti kroz oluju koja neprestano bjesni i omeđava njihov svijet, uvjereni da je prolazak kroz nju jedini spas za civilizaciju. Isto je, prije desetak godina, pokušao i Maijin otac kojega je igrao Sergej Trifunović, no prije nego što je uspio izreći "sto mu gromova", već ga je spržio jedan od njih.

Ne treba biti veliki filmofil da nas postav Gospodara oluje: Legende o Hammerheadu ne podsjeti na zloglasni Vodeni svijet s Kevinom Costnerom, na motive iz Dine ili Igara gladi, kao ni na najlakši mogući opis filma kao svojevrsnog Mad Maxa na moru.

No opasnost ovakvih usporedbi leži u tome što bi mogle nekog čitatelja pogrešno navesti na zaključak kako je riječ o zanimljivom i atraktivnom filmu. A to, zaista, nije namjera.

Pola filma izgleda kao spin-off nekog postapokaliptičkog klasika

Dio kritičara film opisuje kao vizualno atraktivan, ali scenaristički nezadovoljavajući, što je manje-više točno, osobito ako želite biti jako pristojni. Kad je o vizualnom dizajnu filma riječ, pola filma izgleda kao spin-off nekog od malo prije spomenutih postapokaliptičkih klasika, dok se druga polovica doima kao da je riječ o kadrovima ispalim iz spotova za Oliverove hitove.

Razlog tome jest što je film sniman u Dalmaciji, a glavne uloge pripale su Dubrovniku, Hvaru, Braču, Kornatima, Splitu i još ponekoj istaknutoj turističkoj destinaciji.

Činjenica je da se na početku filma scene utrka oklopnim gliserima čine efektnima, no uskoro će se pokazati da u njima nema nikakve dramaturgije, strategije, taktike, benhurovske varke ni madmaxovskih obračuna. Oni samo jure i povremeno se sudare pa eksplodiraju, barem onda kada ne pokušavaju zbrisati u oluju, što zapravo opetovano čine.

Što se događa između dviju utrka nije lako reći. Očito je da je glavni Osnivač, izvjesni Tarus, stalno nadrkan na sve, pa i na najbližu suradnicu, barunicu, jer nedovoljno brzo iseljava otoke koji im služe za kopanje Elementa, koji im pak osigurava vječni život. Ili tako nešto.

Nismo sigurni jesu li upali podočnjaci i crvenilo na obrazima posljedica Tarusova lošeg raspoloženja ili nedostatka omiljenog praha, već spomenutog Elementa. Barunica u svakom slučaju izgleda mnogo zdravije, ona očito zna tajnu kose Meghan Markle, a nosi i seksi romboidne naočale.

Tu je još i Goran Bogdan kao izvjesni Larry, koji se pojavi s vremena na vrijeme i nešto petlja, mulja i mumlja, kao što to Bogdan ionako jako dobro radi. Doduše, nismo posve sigurni je li na strani Osnivača ili Smokvana, ali je kao i obično jako simpatičan.

Glumačka ekipa uopće nije loša

Bogdan je barem uspio izbjeći navadi deklamiranja uzvišenih rečenica o sudbini, oluji, bespućima povijesne zbiljnosti, vječnosti i drugim predestinacijama koje pršte iz filma kao da je scenarij pisao kakav bulšit generator, a ne živi čovjek.

Odnosno, tri već spomenuta čovjeka koja su scenarij iskoristila za ubacivanje elemenata iz svojih omiljenih SF filmova iz djetinjstva, no nisu znala kako razviti likove i priču.

Ovo potonje posve onemogućava bilo kakve ambicioznije glumačke nastupe, iako glumačka ekipa uopće nije loša. Solidni su Caroline Goodall kao barunica i James Cosmo kao dida koji nije Boža, nešto je slabiji Gilles Geary kao Tarus, no Marcu Ilsøu u ulozi glavnog junaka Neba, kojemu je suđeno da svijetu vrati slobodu, nije suđen ni gram karizme.

Dok je Bogdan pristojno prihvatio ulogu kako bi dao podršku vrijednim hrvatskim gastarbajterima, Sergej Trifunović pojavio se na ekranu toliko kratko da mu ne samo što jedva naziremo lice, već ga nisu spazili ni uvijek budni hrvatski granični policajci kojima je Sergej odavno stao na žulj.

Usprkos solidnom vizualnom dizajnu i korektno izvedenim specijalnim efektima, sve ostalo što inače čini dobar film, priča, likovi, psihološka motivacija te sklop motiva i ideja koji djelu daju neki smisao izvan samog jurcanja, deklamiranja i eksplodiranja, na rubu je diletantizma.

U normalnim okolnostima Gospodar oluje: Legenda o Hammerheadu teško bi zaslužio prolaznu ocjenu, no u zemlji koja ima Jakova Sedlara nije tako lako dobiti čistu jedinicu.

Ocjena: 1,5/5