NAKON prošlogodišnjeg uspjeha rebootiranog Supermana, čitav je DC univerzum zahvatio val optimizma. Ipak, novi kreativni zamah superherojskog filmskog megaprojekta pod vodstvom Jamesa Gunna pokazao je da i u 88. godini života dobri stari Superman može spašavati svijet, ali ne i Warner Bros.
Warner je otišao na bubanj, a David Ellison, koji tek što nije postao njegov novi vlasnik, ovih dana s grčem u želucu gleda kako već drugi projekt iz tog novog DC serijala tone poput olova te će dodatno produbiti već ionako zastrašujuću rupu u financijskom izvješću.
Riječ je, dakako, o filmu Supergirl koji se ni ne pokušava nadovezati na istoimeni film iz 1984. godine s Helen Slater jer ga prati zaista loša reputacija pa je bolje ne coprati. Nije ni trebalo, jer je film težak oko 170-180 milijuna dolara u prvom vikendu u SAD-u zaradio svega 37 milijuna dolara, a ukupan worldwide prihod iznosi 63 milijuna dolara. Budući da bi za povrat investicije bilo potrebno uprihoditi više od 400 milijuna dolara, jasno je da se projekt DCU reboota već na drugom koraku opasno zaljuljao.
Ipak, budućnost donosi pregršt novih DC filmova rađenih prema novim postulatima, među kojima je iznimno bitan onaj koji pojedinim filmovima omogućava nešto veću žanrovsku raznolikost nego što je dosad u superherojskim filmovima bio slučaj.
Supergirl više voli birtiju nego spašavanje svijeta
Glavni naslov ovog univerzuma, onaj o Supermanu, gradi svog junaka kao ozbiljnog, plemenitog i humanog - upravo onakvog kakav je u stripu debitirao davne 1938. godine - dok, s druge strane, prateći filmovi imaju znatno veću slobodu u izboru žanra i registra pripovijedanja.
Supergirl tako već od prvih kadrova, u kojima se njezin pas Krypto popiški po novinama s člankom o Supermanu, ležerno, u stilu kakve indie komedije, podjebava čitav narativ o superherojima i Supermanu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Za razliku od većine kolega superheroja koji uvijek smrtno ozbiljni, zabrinuti i ful patetični, s pogledom u daljinu spašavaju svijet, ova superheroina ne shvaća stvari tako ozbiljno pa živi po principu poso-kuća-birtija, ali bez poso. Kad u lokalnoj birtiji, tko zna u kojoj galaksiji ne trusi votku, dane provodi u maloj letjelici koja se čini poput kakve mobilne kućice ili studentske sobe, ukratko totalni nered. No, u tom neredu ipak se negdje nalazi i rijetko korišteno plavo-crveno superherojsko odijelo.
Kad se u svijetu mamurne superheroine, inače Supermanove sestrične pravim imenom Kara Zor-El (Milly Alcock), pojavi djevojka Ruthye (Eve Ridley) koja ju moli da joj pomogne pronaći razbojnika Krema od Žutih Brda (Matthias Schoenaerts) i osvetiti obitelj, mali incident vodi k većemu u kojemu, ni kriv ni dužan, u pravednoj obrani vlastite zdjelice za hranu, strada energični Krypto, a Kara ima svega 72 sata da mu nabavi protuotrov. Ovaj se, međutim, nalazi oko vrata spomenutog Krema, vođe skupine Briganata, odnosno u hrvatskom prijevodu Razbojnika.
Dobra je vijest što Krema zahvaljujući licu prepunom zakovica nije teško prepoznati, a loša što ga je dosta teško nadvladati, osobito na planetu na kojemu superherojske moći superdjevojke ne djeluju.
Kad vestern sleti u svemir
Riječ je o klasičnoj vestern situaciji prebačenoj u SF žanr te začinjenoj s nešto postmoderne nonšalantne zafrkancije koju australski redatelj Craig Gillespie uprizoruje prilično dinamično, ne i posebno ambiciozno. A s obzirom na koncept glavne junakinje kao nekoga tko odbija+ ulogu koju joj nameću konvencije - pa makar to bio i filmski serijal - nije da za to nije bilo prostora.
Daleko od toga da u svemu tome nema nekog šarma, dapače, no ipak najveći dio filma zauzimaju dosadne i ne odveć maštovito koreografirane makljaže s oružjem koje kao da je iskovano u srednjem vijeku. Ili u svijetu Kuće zmajeva, serije u kojoj je većina nas izvrsnu Milly Alcock i upoznala, kao mladu Rhaenyru Targaryen.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Najviše pati publika tijekom akcijskih scena
Mnogi takve scene vole, dok drugi to vrijeme iskoriste za posjet WC-u, jer tu je najmanja šansa da ćete nešto važno propustiti. Tako je i sa Supergirl, koja je mnogo zabavnija kao mamurna partijanerica nego kao nepobjediva štemerica, što ipak ne znači da joj plavo odijelo i crvena haljinica ne stoje dobro. Uostalom, da ne ispadnemo seksisti, baš kao i njezinu bratiću Supermanu.
Svi ostali, pa i Jason Momoa kao intergalaktički Hell’s Angel pod teškim naslagama šminke, zapravo nisu previše bitni za dojam o filmu. Riječ je o povremeno simpatičnoj, no nešto češće potpuno bezveznoj superherojskoj autoironičnoj zafrkanciji koja bi bila mnogo prihvatljivija da ne košta kao tri Rafalea.
Šteta zbog Milly Alcock, ne zbog franšize
Ako nam je zbog nečega žao što je Supergirl krahirala, to je upravo Milly Alcock, doduše sigurno ćemo je gledati u sljedećem filmu o Supermanu (Man of Tomorrow), no mali su izgledi da će njezin vlastiti film dobiti nastavak. S pozitivne strane, barem nećemo dočekati kakav novi ispad nepotizma u DC univerzumu: potencijalna franšiza Supertetka sada više nema šanse.
Ocjena: 3/5
