KAD SAM u četvrtak ujutro odlučio online kupiti karte za nastavak filma Vrag nosi Pradu, otkrio sam da je večernja projekcija na koju sam planirao ići rasprodana, kao i da su većim dijelom rasprodane sve večernje projekcije filma za cijeli produženi vikend u svim multipleksima. Prvo pitanje koje mi je palo na pamet je "pa što su, zaboga, dvadeset godina čekali s nastavkom".

Navodno su čekali dobru priču jer producenti i redatelj David Frankel nisu željeli nastavak svesti na reciklažu jednih te istih odnosa i sličnih dosjetki što, nakon odgledane Dvojke, zapravo ima smisla.

Ovo nije o modi, već o medijima

Na njezinom početku saznajemo kako je Andy (Anne Hathaway), nakon što je na kraju prvog dijela dala otkaz u modnom časopisu Runway, koji nemilosrdnom rukom i dalje vodi glodurica Miranda Priestly (Meryl Streep), zaista postala cijenjena novinarka. No, u trenutku dok prima nagradu za reportažu, saznaje kako je njezina redakcija poduzela novi val smanjivanja broja ljudi, a među onima koji su dobili otkaz je i ona. 

Neće, stoga, mnogo oklijevati kad dobije ponudu da se vrati u Runway, no ovaj put ne kao Mirandina asistentica, već kao urednica udarne rubrike u magazinu. Andy će, naivno, pomisliti kako je posao dobila zbog novinarske kvalitete svog rada pa će se iznenaditi kad shvati kako je ipak riječ o nečem drugom. 

Ipak, prilikom povratka u staru redakciju, otkrit će da je dosta toga po starom, Miranda je jednaka kuja kao što je i bila, nemilosrdna, cinična i neempatična, no zato je njezin pomoćnik Nigel (Stanley Tucci) jednako šarmantan i nježan. Nedostaje tek Emily (Emily Blunt) koja je, u međuvremenu, napustila Runway i postala ona koja odlučuje u modnom brendu Dior. 

Najvažnija stvar o kojoj Emily odlučuje je količina oglasa koju će zakupiti u magazinu pa je čak i donedavno beskompromisna i do besvijesti zločesta Miranda, sada u situaciji da joj se mora ulagivati. I tako ćemo, malo po malo, shvatiti da ovaj nastavak gotovo uopće nije o modi, nego o medijima. 

S obzirom na kalvariju koju su pod raznim drugim imenima - restrukturiranje, reorganizacija, optimizacija, digitalizacija, preuzimanje, spajanje, smanjenje broja zaposlenih, smanjenje plaća i slično - u proteklih četvrt stoljeća prošli stari, ponajviše tiskani mediji, to se pokazao kao pametan i dramski potentan odabir.

Riječ je o procesima koji su nemilosrdni i nezaustavljivi pa protiv njih ni Miranda ne može mnogo. Ipak, neobično ju je vidjeti dok tako prilagođena na kolegiju nalaže da se najava intervjua podigne na sve društvene mreže.

Na taj je način Vrag nosi Pradu 2 stekao smisao postojanja i izvan same funkcije zarade dioničarima, koje će izvjesno je itekako biti, te izbjegao status reciklaže već recikliranoga. Film ne može posve izbjeći notu nostalgije, no ipak pokušava pružiti i nešto što je u doticaju sa suvremenošću. 

Doduše, tematiziranje krize medija satkano je od općih mjesta, danas donekle već i anakronih, sve je to posve benigno i vrlo light, no barem nije na autopilotu, kako takvi nastavci često znaju biti. 

Samo je jedan tip suvišan

Stoga ne čudi što je rezultat manje-više na razini prvog filma, osim same činjenice da je prvi film bio originalan, a ovaj je tek nastavak, nema nekih drugih značajnijih prednosti prvog filma u odnosu na ovaj.

Cijela je glumačka ekipa ponovno na okupu, dobro je raspoložena i sve je feel good, no ništa od toga ne bi funkcioniralo da nema jedne, jedine i neponovljive, žene i kraljice, Meryl Streep. To kako ona od dvije geste i tri rečenice napravi ulogu i iznese 80 posto humora filma, to je da se smrzneš, no ono što još više iznenađuje je što pritom ne izgura u sjenu ostatak ekipe, već ovi, vrteći se doduše u njezinoj orbiti, u njoj zapravo imaju izvrsnu sparing partnericu koja ih čini boljima. 

Anne Hathaway je standardna u ulozi pametne slatkice toplih vlažnih očiju koja bi rado spasila svijet samo da nije tako naivna, no njezin dečko developer totalni je višak kojega je trebalo izbaciti još u drugoj ruci scenarija.

Za Stanleyja Tuccija imam dojam da se razumije u modu kao i u talijansko kuhanje, dakle nimalo, ali to nije važno jer Tucci sjaji čim progovori i užitak ga je gledati tako blaženo dekadentnog i nedodirljivog od stvarnog svijeta. 

Ipak, apsolutni favorit mi je Emily Blunt koja je dobila priliku da se malo više glumački poigrava, da se odmjerava čak i sa samom Meryl, i to čini s malo veselja i puno zlobe, za film poput ovoga - aman taman.

Ocjena: 4/5