KAKO vrijeme leti. Kao da je jučer bilo kada se internet organizirao da filmu na IMDb-u daje jedinice zbog glasovitog fijaska Angeline Jolie, a govorili su i stvari poput "Tko te krstio tako tupavom?!". No jednu od te dvije stvari nije trebalo raditi, naravno onu drugu, a razlog je taj što je njezin kum stvarno bio sjajan tip koji je slučajno davao lijepa imena i kad nije trebalo. Riječ je o Maximilianu Schellu, prijatelju Jona Voighta i, daleko važnije, švicarsko-austrijsko-američkom glumcu elitne klase.

Dijete kazališta

Rođen je u Beču krajem 1930. godine, a praktički je odrastao u kazalištu jer mu je majka bila glumica, a otac pjesnik i kazališni scenarist. Mogao se baviti čime god je htio, ali sve ga je vuklo prema umjetnosti, pa je tako prvi dramski komad napisao već s deset godina. Nije zabilježeno jesu li ga roditelji zvali "naš mali Mozart", no pričao je kako ga je otac čak odgovarao od ideje da postane glumac jer tu "nema prave sreće", ali za Maxa je itekako ima.

Već pedesetih godina krenuo je graditi karijeru u susjedstvu, snimio je nekoliko ostvarenja u Njemačkoj, među kojima i "Djeca, majke i general" s Klausom Kinskim, antiratni film u kojem je tumačio časnika dezertera i već tada polako najavio senzibilitet koji će ga kasnije krasiti, a to je negdje zamagljena granica između uniforme i čovjeka koji je nosi.

Časnika je glumio i u "Mladim lavovima" 1958., što mu je bio prvi izlet u Ameriku, gdje se odmah našao rame uz rame s Marlonom Brandom i Montgomeryjem Cliftom, dva zaista mlada lava u tom trenutku. Fantastično se uklopio iako tada još nije znao engleski, već je sve replike izgovarao fonetski.

Oscar koji nitko nije očekivao

Imao je još nekoliko uloga prije "Nürnberškog procesa" (1961.), no lik odvjetnika Hansa Rolfea od njega je napravio veliko ime. Nevjerojatno je da je Marlon Brando uopće javno izrazio interes za neku ulogu, a još nevjerojatnije da je netko drugi odabran ispred njega, i to relativni anonimac, ali eto, redatelj Stanley Kramer i ekipa toliko su vjerovali Schellu. Gledali su ga u istoimenoj predstavi i bilo im je jasno da upravo on mora igrati tu ulogu i na filmu.

U skladu sa svojim imenom uzvratio je maksimalno odrađenom glumom koja je prštala nabojem i energijom, oduševio čak i Spencera Tracyja te osvojio Oscara za glavnu mušku ulogu iako je bio peti potpisan na odjavnoj špici. To se nikome drugome nije dogodilo ni prije ni poslije.

Bard koji nije mario za glamur

Kasnije je izrastao u glumačkog barda, u to nema sumnje, no ipak nije krenuo putem pretjeranog holivudskog glamura i tek bi se povremeno istaknuo nekom glumačkom finesom iz rukava, čisto da ni u jednom trenutku ne izgubi ugled majstora.

Bio je šekspirijanac u svakom smislu, ali je često glumio Nijemce u ratnim filmovima, što je nekako bilo prirodno budući da je bio među rijetkim istaknutim glumcima u SAD-u koji su govorili njemački, iako je, naravno, često igrao i sasvim drukčije uloge.

Dakle, glumio je Nijemce, a glumio je i kod Veljka Bulajića, pa se prirodno nameće zaključak da je sa svastikom na čelu maltretirao partizane po jugoslavenskim vrletima. Ipak, riječ je o sasvim drukčijoj priči. Kod Bulajića dobri Max nije imao germansku krv, već se našao u ulozi Đure Šarca u "Sarajevskom atentatu" i tu se odlično snašao, gotovo kao Gavrilo.

Od ostalih slavnih redatelja radio je s Peckinpahom u "Željeznom križu" (vrhunski kukavička uloga, također snimano u SFRJ-u), Zinnemannom u "Juliji" (nominacija za Oscara), Carpenterom u "Vampirima", a tu su i "Topkapi", "Nedostižni most" (ili "Operacija Market Garden"), "Dosje Odessa", "Staljin" i tako dalje.

Jednako je važno istaknuti i njegove redateljske radove poput filmova "Prva ljubav", "Pješak", "Kraj igre", "Dvorac", kao i glazbenu karijeru koja je uključivala rad pijanista i dirigenta. Od privatnih veza može se spomenuti i da mu je sestra bila glumica Maria Schell, a 2013. godine oženio se 48 godina mlađom njemačkom pjevačicom hrvatskih korijena Ivom Mihanović. Romansa nije dugo trajala jer je preminuo već 2014. godine.

Talent mu je jednostavno prelijevao na sve strane

Opasno dobar glumac i opasno dobar u svemu ostalom čime se bavio. Primjerice, legendarni skladatelj Leonard Bernstein govorio je da je Max doista bio vrhunski virtuoz na klaviru, jedan od najboljih na kontinentu, tako da je kod njega talent jednostavno prelijevao na sve strane. Vjerojatno je sve to ponio iz kuće.

Bez obzira na želju svog oca, Maximilian Schell ušao je u filmski svijet i u njemu ostavio dovoljno dubok trag da i sve sljedeće, ali i prethodne generacije obitelji Schell mogu biti ponosne. Ostaje činjenica da to prezime nikada nije bilo toliko proslavljeno kao kada ga je upravo on predstavljao na filmskom platnu. Bravo za malog.