PRIJE koju godinu su Američki filmski institut (AFI) i Britanski filmski institut (BFI) izbacili liste najboljih filmova u povijesti svojih zemalja, a zajednička imena za brojeve 1 i jedne i druge liste bila su Orsona Wellesa i njegovo.

U pitanju su filmovi Građanin Kane (SAD) i Treći čovjek (Britanija), a u Orsonovom prvijencu je i Joseph Cotten zabilježio tek drugu ulogu u karijeri i s 35 godina krenuo stazom filmske slave.

U Trećem čovjeku Carola Reeda je koju godinu kasnije odigrao glavnu ulogu i stvarno bio izuzetan. Skroman, nenametljiv, nosio je priču razrušenim Bečom i iznio svoj pomalo atipično luzerski lik na pravi način, jedino je šteta što su i on i ostali sudionici ostali prilično u sjeni upravo Wellesa koji se pojavio pred kraj filma i odnio šalu, kao i šou.

Najbolja uloga kod Hitchcocka

I pored ta dva kinematografska monumenta, najbolja Cottenova uloga je ipak kod Alfreda Hitchcocka u Sjeni sumnje, gdje je malo šarmantno i vrlo zastrašujuće odigrao ujaka Charlieja, jednog od velikih Masterovih negativaca. Joseph je snimio svašta u karijeri, o Hitchcocku da ne pričamo, međutim favorit obojice u svojim filmografijama je jedan i to je upravo Sjena sumnje. Više puta su istaknuli i glumac i redatelj kako im je to omiljeno djelo koje su napravili.

Stvarno nije čudno što je to tako, Cotten je kao malo kad dobio priliku da pokaže štoseve što mu krase unutrašnjost rukava, maestralno odigrao ubojicu udovica, svoj isušeni glas iskoristio na nikad zlokobniji niti šarmantniji način kao Charlie u prisnom, mrvu bolesnom odnosu sa sestričnom (Teresa Wright), istinska glumačka poslastica. 

Hitch je s druge strane imao priču o nezamislivom zlu koje pohodi nevini gradić, a zna se koliko je on volio praviti te kontraste čistoće i krvi, film koji je nešto bliži intimnom nego raskošnom, što također odgovara Alfredu i prilika da se svaki detalj savlada natenane i do perfekcije. To je prilika koja je i iskorištena.

Kao što rekosmo, Cotten nije imao mnogo prilika da ponovi ovakvu ulogetinu negativca (nešto najbliže tome ćemo poslije izdvojiti) i ostaje šteta što nije ganjao udove bar još koji put, jer genijalan je u svakoj sekundi i u svakoj rečenici.

Tipa ova predivna razmjena za večerom kad se tek počelo shvaćati na koga pada naslovna sjena sumnje:

"Veliki gradovi su puni žena, sredovječnih udovica, muževi mrtvi, muževi koji su proveli život praveći bogatstvo, radeći i radeći. Onda umru i ostave novac ženama. I šta one rade, ove beskorisne ženturače? Vidiš ih u najboljim hotelima, svaki dan na tisuće njih, piju te pare, jedu te pare, gube ih u partijama bridža, po cijelu noć i dan igraju, smrde na te pare. Ponosne na svoj nakit kad nemaju na što drugo da budu. Užasne, olinjale, debele, pohlepne žene.

- Ali su žive! Živa su bića!

- Jesu li?"

Što reći...

Isticao se i u dominantno ženskim djelima

Idemo dalje. Među ostalim super naslovima iz filmografije Josepha Cheshirea Cottena mogli bi se izdvojiti Veličanstveni Ambersonovi, Portret Jennie, Gaslight, Niagara, Petulia, a posebno ćemo izdvojiti još jedan klasik. Lijep prijevod je Tiho, tiho, Charlotte, baš je onako turbo i dosta bolje zvuči nego da smo se striktno držali originala i išli s Tiho, tiho, slatka Charlotte, a i taj film, kao i njegov prirodni prethodnik Što se dogodilo s Baby Jane? su dominantno ženska djela i jedini muškarac koji je uspio ostati iole upamćen bilo iz jednog ili drugog jest čovjek o kom danas pričamo.

Bette Davis je kolo vodila u oba naslova Roberta Aldricha, u Baby Jane ('62.) s Joan Crawford, u Charlotte ('64.) je trebalo opet s njom, ali Joan je zamijenjena Olivijom De Havilland, tu su bile još i velikanke Mary Astor i Agnes Moorehead, dakle baš puno ženskadije, no Joseph je navikao da se ništa ne vrti oko njega, da su uvijek ostali aktivniji, a da on ako iskoči - iskoči. Ako ne, što ima veze, bit će i drugih filmova.

I za Trećeg čovjeka je neshvatljivo da ga skoro nitko ne spominje u hvalama o tom filmu, a hvale o tom filmu barem ima na svakom koraku (i uvijek je zaslužena), tako da navike su čudo, no nebitno to, ovdje je malo drugačije.

Favorit fanova oldtimera

Charlotte spada u kasni Cottenov period iako je preminuo 30 godina kasnije i glumi gospodina nečasnih namjera koji voli malo popiti. Subjektivni je osjećaj da tu ipak ima nešto više od glume. Postoje dobro odigrani alkosi na filmu, ali postoje i oni za koje je jasno da glumac ništa ne prepušta slučaju, već se stvarno našljemao i Josephova izvedba u Charlotte vuče ka ovoj drugoj opciji. To nije kritika, naprotiv.

Dakle, Joe je imao mnoge trenutke nezaslužene neprimjetnosti ranije u karijeri, ali ovdje je uspio pored izuzetne četiri glumice naći svoje mjesto i tako trešten opet ostati upečatljiv, naročito u scenama nakon kupanca u rijeci i s cvijetom lopoča na glavi, ali to su već spoileri. Uloga je svakako odlična, podsjeća malo i na izvedbu karijere koju je imao u Sjeni sumnje i definitivno nikad nije na svom terenu kao onda kad se cinizam iz scenarija prirodno nadoveže na suhoću njegovog pušačkog glasa.

Zbog svakog glumačkog trika koji postoji, osjećaja za dramski trenutak, ironije, a naročito zbog tog cinizma i te suhoće, Joseph Cotten je veliki favorit gotovo svakoga tko ima nešto više od trunke interesa za Stari Hollywood i filmske oldtimere. To je tako oduvijek - i tako će uvijek biti.