KADA je nedavno izjavio kako najveća prijetnja streaming servisima dolazi od YouTubea, Netflixov šef Ted Sarandos vjerojatno je mislio i na projekte kao što je Backrooms koji se od pojavljivanja prvog videa na YouTubeu 2022. godine pretvorio u pravu internetsku senzaciju te do danas skupio gotovo 200 milijuna pregleda.

Stvar je počela još ranije, 2019. godine, objavom fotografije praznog prostora sa žutim tepihom i tapetama na 4chanu, te komentarom anonimnog korisnika ispod fotke: "Ako niste oprezni i 'ispadnete' iz stvarnosti na krivim mjestima, završit ćete u Backroomsima, gdje nema ničega osim smrada starog vlažnog tepiha, ludila mono-žute boje, beskrajne pozadinske buke fluorescentnih svjetala koja zuje na maksimumu, i otprilike šesto milijuna kvadratnih milja nasumično podijeljenih praznih soba u kojima možete biti zarobljeni."

Tako je započeo novi internetski fenomen, odnosno novijom terminologijom, creepypasta koja se zatim proširila i na YouTube kanal na kojemu je objavljeno 20-ak kratkih videa koji se događaju u tim neobičnim i neobjašnjivim praznim prostorima s dominantnom senf-žutom bojom. 

Senzacionalan uspjeh ovog internetskog projekta Kanea Parsonsa, klinca koji je prvi video "The Backrooms (Found Footage)" snimio u dobi od 17 godina, zainteresirao je brojne filmske kompanije, među njima i posljednjih godina vrlo aktivan i uspješan nezavisni filmski studio A24 koji se odlučio za filmsku adaptaciju.

Najbolje kino otvaranje u povijesti studija A24

Režija filma Backrooms: Bez izlaza povjerena je sada već 20-godišnjem Parsonsu, a kako bi se ipak osigurali od neugodnih iznenađenja među producentima se ističe ime jednog od najuspješnijih autora horora posljednja dva desetljeća, Jamesa Wana (Slagalica strave, serijal Prizivanje). 

Film je snimljen za skromnih deset milijuna dolara, no to je Parsonsu naviklom na no-budget produkciju bilo više nego dovoljno da realizira originalan, vizualno sugestivan i zarazan film koji se već u prvom vikendu prikazivanja pretvorio u kino senzaciju. 

Samo od prikazivanja u petak ostvario je prihod od 38 milijuna dolara čime je ne samo povratio uloženo, već donio nemali profit studiju A24, te se upisao kao rekorder otvaranja u povijesti kompanije. Prognoza je kako će utržak u prvom vikendu prikazivanja dosegnuti cifru od 90 milijuna dolara, no nećemo se začuditi ako je i premaši.

Kad se Parsons prihvatio zadatka filmske ekranizacije suočio se s dva ključna izazova. Prvi je zahtijevao da nepovezane klipove kojima je zajedničko što se zbivaju u tim nekim nedefiniranim žutim praznim prostorijama spoji u konzistentnu i dramski suvislu cjelinu, a drugi da toj cjelini da i neki smisao koji isječci na YouTubeu nisu imali. 

Creepypasta fenomen

Internet si takvu vrstu otvorenosti i kriptičnosti može priuštiti, dapače, ovakvi creepypasta-fenomeni najčešće se upravo njome hrane, no film, čak i kad je riječ o visokokonceptualiziranom hororu, ipak zahtijeva nešto veću dramsku disciplinu.

Nakon uvodne sekvence snimljene u maniri found footagea, u kojoj pratimo nečiji užurbani, gotovo panični bijeg kroz već spomenute prazne prostore osvijetljene žutim neonskim svjetlima, selimo u sasvim obične interijere neke američke suburbije. U njoj pratimo pokušaje vlasnika trgovine namještajem Clarka (Chiwetel Ejiofor) da se, kroz psihoterapeutske seanse kod mlade psihijatrice Mary (Renate Reinsve), suoči s privatnim neuspjesima i profesionalnom neostvarenošću. 

Vezu s uvodnom sekvencom otkrivamo kad Clark igrom slučaja u podrumu trgovine pronađe portal kojim može proći kroz zid te ući u već opisane tzv. stražnje sobe. U prvoj se nalazi gomila stare krame, uglavnom namještaja što čak ima smisla s obzirom na Clarkovu trgovinu, no svaka sljedeća soba samo pojačava zbunjenost. 

Kao escape room, ali bez ključa

Prazne sobe podsjećaju na napuštene poslovne prostore, no istovremeno prepune su nelogičnih arhitektonskih rješenja, uspona ili stepenica koje ne vode nikamo, neobičnih vrata, nefunkcionalnih kvaka i opasnih spustova. Uz to, u nekim sobama nalaze se predmeti zbunjujuće utonuli u pod. Sve to pomalo asocira i na kakav popularni escape room, no problem je što nigdje nema ključa koji bi junacima filma pomogao shvatiti misterij te ih uputio prema izlazu. 

Kad na sljedećoj seansi Clark pokuša o tome razgovarati s Mary već uočavamo da nije posve svoj, odnosno da je potpuno opsjednut tim stražnjim sobama te da ih već neko vrijeme pokušava mapirati, no čini se kako im nema kraja.

Tu negdje će se film iz moda misterija prebaciti u čisti horor, no paralelno s time pojavit će se i prve nezgrapnosti i problemi. Parsons priču uokviruje opisanim psihijatrijskim seansama, no problem je što se one pokazuju kao slijepa ulica, i dramaturški i značenjski još praznija od stražnjih soba. Liminalni prazni prostori, takvi kakvi su, bez nepotrebnog dodavanja značenja, ispadaju mnogo efektniji od svih psihoanalitičkih brbljarija.

Najbolji dio Backroomsa upravo je ta beskonačna i kaotična mreža koja se sastoji od bezbrojnih prljavo-žutih prostorija po kojima kamera, kao i protagonisti, unezvijereno luta te kreira atmosferu bespomoćnosti i beznađa, no kad film pokuša u njih uvesti likove ili neke njihove avatare, zaprijeti mu nestanak čarolije: malo mu nedostaje da vlastitu originalnost trampi za stare horor stereotipe. 

Film koji bi se dopao i Davidu Lynchu

Dojmu ne pomaže ni završno objašnjenje koje Backrooms zamalo odvede na teren teorija zavjere, no na kraju se film ipak koliko-toliko othrva tim žanrovskim niskim strastima i ostaje svoj na svome, originalan i autentičan horor čije će prazne žute sobe i hodnike gledatelj - neovisno o tome koliko ga jest ili nije razumio - još dugo nositi u memoriji. 

Bilo da ga interpretiramo doslovno ili metaforički, Backrooms podjednako dobro funkcionira i zanimljivo spaja srednjovjekovni horror vacui, ledeno hladnu kafkijansku klaustrofobiju s nadrealističkim ludilom zbog čega bi se, nagađam, mogao dopasti i Davidu Lynchu. 

S obzirom na niski budžet, film ima neočekivano atraktivnu i trendovsku glumačku ekipu koju predvode Chiwetel Ejiofor i Renate Reinsve, no iako su oni sasvim solidni, za ovaj konceptualni pristup nisu presudno važni. Film je one-man show dvadesetogodišnjaka koji se, iako bez ikakvog iskustva s profesionalnim filmom, pokazao sposoban kreirati autorski originalan, stilski koherentan te vizualno efektan film. 

Film koji, doduše, teško može parirati hajpu koji se oko njega upravo stvara, ali svejedno predstavlja jedan od najkreativnijih izdanaka suvremenog horora. No, je li baš toliko revolucionaran da će, kako tvrde neki entuzijastični kritičari, ujedno i redefinirati žanr horora u godinama koje slijede? Ne bih rekao.

Ocjena 3,5/5