GINA LOLLOBRIGIDA proživjela je 95 godina, a opet je vijest o njenoj smrti tužna i opet se čini da se gubi još jedan dio slagalice koja se tako davno počela osipati i praktički skoro više i nema dijelova. Super je kad pola stoljeća gotovo uopće nisi povezan s filmovima, a tvoj status živi i gdje god kreneš između tvog imena i riječi "diva" stoji znak jednakosti.

Sada kada se opraštaš s devet i pol bogatih desetljeća iza sebe, isto kao onda kad si s ljudima iz neke daleke vremenske dimenzije činila svjetsku scenu... Još samo da malo bolji bendovi uzimaju tvoje prezime za naziv, idilična priča o Lollobrigidi bila bi još idiličnija. Ma bez obzira na to, sve je bilo idilično.

Toliko idilično da nema čak previše tekstova o raznim intrigama, aferama, misterijama, sve je bilo prilično transparentno i otmjeno u vezi s gospođom pravog imena Luigia, pa su tako medije nakon njene smrti uglavnom zaposjeli tekstovi o, tko bi rekao, filmovima u kojima je glumila.

Zvuči tako obično i normalno, a zapravo je krajnje neuobičajeno da za jednu glumicu medijima budu najvažniji filmovi, međutim, i to se događa i velik je kompliment za Ginu Lollobrigidu te sada možemo čitati o zvučnim djelima kakva su Trapez, Salomon i Kraljica od Sabe, Hotel Paradiso... Mnogi će prvi put čuti za njih, a možda će iz poštovanja prema slavnoj ljepotici nešto od toga i pogledati.

"Kako film Pobijedi đavola nije poznatiji i što mu fali?"

Jedan film se ipak zanemaruje čak i danas, a spada u najvažnije, brat bratu možda je i najvažniji u kojima je glumila. U pitanju je posljednja suradnja Humphreyja Bogarta i Johna Hustona, posljednja suradnja Bogarta i Petera Lorrea, po mnogima prvi "camp" film u povijesti, a iz kolekcije "prvi/posljednji po nečemu" je i za samu Ginu Lollobrigidu konkretno prvi na engleskom jeziku u kojem se našla. Kako danas, tako i prije 70 godina, uglavnom tek kad se pojaviš u ostvarenju na tom najuniverzalnijem jeziku, nađeš se u centru svjetskih zbivanja. Možda nije pravedno, ali, nažalost, tako je.

Film nosi naziv Pobijedi đavola (Beat the Devil), izašao je 1953. i ako uzmemo u obzir da su scenarij (jedva baziran na knjizi Clauda Cockburna) pisali Huston i Truman Capote, da je Huston bio i u redateljskom stolcu te da su pored Bogarta, Gine i Lorrea tu bili i glumački asovi tipa Jennifer Jones, Robert Morley, Bernard Lee, a tek ako dodamo one statističke podatke iz prošlog odlomka, postavlja se jednostavno pitanje - kako je dovraga moguće da ovaj film nije poznatiji i što mu to fali?

Prvo, "camp" u svojoj nekoj osnovnoj definiciji navlači na namjerno skretanje u neukus i na "toliko loše da je dobro" mlin, a ako je to skretanje namjerno i ako ga izvodi suptilan čovjek poput Johna Hustona, to znači da je teško i desetljećima mlađoj publici ući u suštinu i odmah shvati što mu je bio željeni cilj, a kamoli publici koja početkom pedesetih nije navikla na parodije, naročito ne na parodije zatvorenog tipa.

Film doživio kultni status

Konkretno Pobijedi đavola parodira naslove poput Hustonovog i Bogartovog Malteškog sokola, misterije s milijun likova od kojih svatko ima svoj ulog u centralnoj zbrci, ali i sve moguće avanturističke filmove smještene u egzotične krajeve, a ovi potonji su možda još veći Hustonov zaštitni znak nego "Malteški". Samim tim, on je samog sebe parodirao više nego bilo što drugo.

Radnja Pobijedi đavola većinom se odvija u talijanskom mjestašcu Ravello na moru, ulog je afrički uranij, Bogart je Amer u slobodnom životnom padu, Gina njegova supruga s jakim naglaskom Azurne obale, a sve oko njih crno-bijeli svijet ispunjen ljudima koji daleko jasnije naginju crnom nego bijelom.

Spomenuli smo da je u pitanju parodija i da su noir i avantura žanrovi koji su predmet umjerene sprdnje, međutim, Mike Hodges je 20 godina kasnije snimio posprdni noir Pulp, a čak ni on ne djeluje kao previše jasna satira iz današnjeg ugla kad satira mora vrištati ne bi li se shvatilo da nije u pitanju ozbiljan ton, tako da je jasno kako Pobijedi đavola može djelovati kao sasvim pravolinijski rad i kao takav biti smatran ne previše originalnim.

I zaista, ničeg originalnog u samoj radnji nema, noir žanr nije bio ni prepoznat u vrijeme nastajanja kao žanr, tako da je teško mogla biti prepoznata i šala na njegov račun, ali upravo je to razlog što je u određenim krugovima ovaj film doživio kultni status i što su ga ipak kritičari u kasnijim periodima shvatili kao delirični klasik.

Visokoumjetnički osmišljeno ostvarenje

Biti ispred svog vremena nije ništa novo za Hustona, ali ovdje se toliko zaigrao da je čak "preletio preko glave" i ljudima koji su došli u to vrijeme u koje je film "trčao", a koje je bilo značajno udaljeno od 1953. godine te je i u doba izlaska, a naročito kasnije, neka vrsta prestiža bila prepoznati Pobijedi đavola kao visokoumjetnički osmišljeno ostvarenje.

Kao i obično, znaju samopouzdani intelektualci pretjerati s tapšanjem sebe po ramenu, ipak je ovo film koji je pisan usporedno sa snimanjem, točnije Capote je stavljao scene na papir dan-dva prije nego što ih je Huston pretvarao u film, dakle, sve je samo po sebi bilo kaotično, ali i taj pristup je odlika inovativnosti i tada je bio ekstremno neuobičajen.

Rezultat je jako, jako zabavnih sat i pol vremena, galerija živopisnih likova koje su oživili  pretalentirani epizodisti, a što je u ovom trenutku najvažnije, rezultat je i odlična partija Gine Lollobrigide kojom se predstavila američkoj publici ni manje ni više nego uz Humphreyja Bogarta. Pa ako to samo ne poziva na značaj filma Pobijedi đavola u njenoj filmografiji i na obavezno isticanje među prvim naslovima, onda ne mora ni sve ovo ostalo pobrojano.

"Marilyn Monroe pored Gine izgleda kao Shirley Temple"

Zaista je grijeh što je to zapravo jako rijetko slučaj i što se češće poseže za barem 10-15 drugih djela njene filmografije jer kad smo se već pitali što to fali filmu o kojem govorimo, odgovor je da mu ne fali ništa, ali možda ima svega previše.

Svakako je dobro što ga se barem oni samopouzdani intelektualci sjećaju jer, eto, i pored svih hvalospjeva koje smo naveli, Pobijedi đavola opet muku muči s publikom čak i kad mu premine posljednja nositeljica priče. A ona... Pazite sad ovu pohvalu:

"Gina Lollobrigida je ženstvenija nego bilo koja žena koju sam vidio u posljednje vrijeme. Pored nje Marilyn Monroe izgleda kao Shirley Temple", rekao je Bogart za Ginu nakon snimanja i ta je rečenica bila prvoklasni PR prije sedam desetljeća, a samim time što je ovih dana vijest o smrti Lollobrigide udarna u cijelom svijetu, jasno da je stari Humphrey svoj dio marketinškog posla vrhunski obavio. A sigurno je to i mislio jer on nikad nije govorio stvari "samo da ih kaže", zato mu je svaki citat od neprocjenjive vrijednosti i svaki druguje s istinom.

Da nije istina, ne bi danas Italija, Europa, planet Zemlja, svi od Anchoragea do Vladivostoka skidali šešir, pozicionirali ga na prsa u znak poštovanja i činili dubok naklon uz želju da putuje u miru diva Gina Lollobrigida. Vječna joj slava, samo takva dolazi u obzir.