ZA DVADESETPETOGODIŠNJEG McKinley Morganfielda to je trebao biti još jedan običan dan na plantaži Stovall, smještenoj u blizini rijeke Mississippi. Ukratko, radovi u polju i oko kuće, a onda sviranje i pjevanje. Na gitari koju je kupio nakon što je prodao posljednjeg konja s imanja za 15 dolara. Pola je dao baki Della Grant, onoj koja ga je uzela k sebi kad je još kao beba ostao bez mame.

Bijelac s magnetofonom

Bio je kolovoz 1941. i u Stovall je došao bijelac, McKinleyev vršnjak, automobilom u čijem je gepeku bio smješten mikrofon i magnetofon. Službeno, zvao se Alan Lomax, po zanimanju je bio etnomuzikolog, zaposlen kao asistent Kongresne biblioteke iz Washingtona. Ono "etnomuzikolog" značilo je da istražuje narodno glazbeno blago razasuto po cijeloj Americi. 

Među kolegama Lomax je bio poznat (ili, ozloglašen) po svom interesu prema crnačkoj glazbi. Već je imao bogatu kolekciju ploča i snimki raznih crnih glazbenika, u njihove je klubove zalazio još kao 17-godišnji student fizike i filozofije na Harvardu, riskirajući da bude izbačen s prestižnih studija.

Lomax je zapravo krenuo u nedaleki Clarksdale, kako bi snimio Roberta Johnsona, možda i najveću blues legendu. Bilo je to vrijeme kad su vijesti putovale jako sporo, osobito vijesti o tamo nekim raspjevanim crncima, pa je tek tada saznao da je Johnson okončao svoj mladi život još tri godine ranije. No, ujedno je čuo da u Stovallu stasa još jedan rasni blues glazbenik. 

McKinley Morganfielda već je spomenuta baka nazvala Muddy zbog običaja da pjeva kraj oblažnjih blatnih voda. Potom su mu još nalijepili i "prezime" Waters, i pod tim imenom snimio ga je i Alan Lomax. Uskoro je Muddyju stigla ploča iz Washingtona, njegova ploča. I dvadeset dolara, pet više nego što je dobio za onog konja.

Sad kad je shvatio da od glazbe može zaraditi dovoljno za život, Muddy Waters odlučio je krenuti u svijet s gitarom, usnom harmonikom i glasom. 

Engleski blues

Iznimno je duga lista blues glazbenika za koje ne biste nikada čuli da ih nije snimio Alan Lomax, Muddy Waters je bio samo jedan vrlo bitan primjer. Crni blues je u Americi dugo ostao na marginama, nazvan jednostavno "race music" kakvu nisu slušali bijelci koji drže do sebe.

Istina, bez tog bluesa ne bi bilo ranog rock'n'rolla, osjetio je to i Lomax pa je na Folksong 1959. uz Muddy Watersa, Memphis Slima i Pete Seegera, na zgražanje mnogih i glasno negodovanje publike, pozvao i grupu The Cadillacs. Lomax je u rock'n'rollu vidio ostvarenje svoje vizije spajanja bijele i crne američke glazbe. 

Svejedno, crni autori su ostali praktički zabranjeni za izvedbu bijelim izvođačima.

Sve se to počelo mijenjati izvan Amerike, u Engleskoj, zemlji neopterećenoj rasnim sukobima i predrasudama. Alexis Korner, austrijski Židov rođen u Parizu, doselio se u London i počeo svirati crne blues standarde. I u tu priču uvukao Micka Jaggera, Keitha Richardsa, Charlieja Wattsa, Erica Claptona i razne druge.

Ona prva trojica osnovala su i blues band kojega su nazvali po Muddy Watersovoj pjesmi Rolling Stone. Po kojoj je nazvan i najpoznatiji rock časopis. U Engleskoj se razvila živa blues rock scena i tek krajem šezdesetih tom su se vlaku počeli pridruživati i oni na čijem je tlu rođen blues.

Rockeri više nisu skrivali svoje podrijetlo u bluesu, Muddy Waters je mnogima postao poznat tek kroz obrade legendarnih bendova. A sve je počelo Lomaxovim snimanjem Muddy Watersa na plantaži Stovall u kolovozu 1941.  

Komunjara Lomax

Nadam se da niste dobili pogrešan dojma da je Lomax bio tek tamo neki snimatelj. Mikrofon i magnetofon jesu bili njegovo oružje, koristio ga je da bi Amerikance upoznao upravo s američkom glazbom i snimao je sve što je smatrao da treba sačuvati za budućnost.

Imao je glazbenu i kulturnu misiju, ali je imao i svoju političku i filozofsku ideju. Ništa čudno za nekoga tko je još kao tinejdžer čitao Nietzschea i zastupao "radikalne" ideje poput prava na planiranje obitelji. Puka činjenica da je snimao i bijele i crne glazbenike mnogim je Amerikancima tada (a i danas) zvučala ekstremno. Nije im bilo jasno da netko to može raditi baš zato što voli kulturu svoje zemlje koja je ponudila raznolikost bez premca u svjetskim razmjerima.

Alan Lomax je bio i domoljub i služio vojsku tijekom Drugog svjetskog rata, no, ipak su njegove ideje o rasnoj i socijalnoj jednakosti - one koju su ga usmjeravale i u njegovom glazbenom izboru - izazvale neprijateljstvo i prijetnje konzervativaca.

Prvo je tisak počeo objavljivati članke u kojima se Lomaxa, zajedno s Pete Segerom, Leonardom Bernsteinom i drugima, svrstavalo u simpatizere komunizma. Onda je Kongres krenuo izglasavati zakon kojim bi se takvim "subverzivnim elementima" ograničilo kretanje, pa ih se čak "u izvanrednoj situaciji" i zatvorilo.

Lomax je pod izgovorom da kani snimati europsku glazbu otišao iz Amerike u rujnu 1950. godine. Mjesec dana kasnije FBI je već pozivao njegove poznanike na "informativne razgovore". A u Europi je krenuo raditi ono što i u Americi - snimati i promovirati glazbu rasutu po mnogim narodima.

Najviše je snimao po Španjolskoj, gdje je ujedno uslikao na tisuće fotografija. Njegove snimke nadahnule su Miles Davisa da kreira svoj album Sketches of Spain. Snimao je i po Italiji, a interes ga je vodio i na Karibe. S Trinidada je donio i notni zapis pjesme koja će kasnije postati disco hit, a ujedno i obrazac za još mnoge pop hitove. 

Pretpostavljam da je i vama ovo najpoznatija izvedba. 

Glazba za svemir

Kad su se 1977. godine Voyager 1 i 2 pripremali za lansiranje, Carl Sagan je pisao Alanu Lomaxu da mu pomogne u odabiru glazbenog materijala kojega će snimiti na jednu posebnu ploču kapaciteta dvije vinilne longplejke. Lomax je upravo bio završio prikupljanje nekih 700 raznih glazbenih djela iz cijeloga svijeta, ono što će godinama kasnije potaknuti procvat world music.

Zajedno sa suradnicima odabrao je petnaest glazbenih numera od Salomonskih otoka i Perua do Bugarske i Gruzije koji bi, ako se Voyagerima posreći, jednoga dana mogli svemircima dočarati svu raskoš narodne glazbe našeg planeta. 

Dogodi li se to uistinu, neka daleka civilizacija slušat će Bacha, Beethovena, Mozarta i Stravinskog rame uz rame s Chuck Berryjem, Louis Armstrongom, Blind Willie Johnsonom, ali i azerbejdžanskim gajdama, gruzijskim pjevačima i jedinstvenim glasom Valje Balkanske. 

Svemirci, naravno, neće razumjeti našu podjelu glazbe na ozbiljnu i zabavnu, autorsku i narodnu, crnu i bijelu, staru i modernu. Sve što će oni čuti bit će sve ono što je Lomax i htio da mi Zemljani čujemo: dobru, neprolaznu, neponovljivu ljudsku glazbu.

Koja je ista za sve znatiželjne uši u svemiru.