RED JE POSVETITI tekst Burtu Reynoldsu u rubrici zvanoj Filmske gromade + sezona je Oscara, tako da možemo malo aktualizirati spomen. A kako bolje aktualizirati nego vratiti se unazad četvrt stoljeća.

Dakle, Burt je bio nominiran u kategoriji sporednih glumaca za svoju izvedbu u Boogie nights Paula Thomasa Andersona i to se rijetko spominje među oskarovskim nepravdama, točnije ne spominje se nikad, ali stvarno je nepravda prema ovom tradicionalnom filmskom pravedniku što nije odnio kući zlato što se zlati.

Jaka konkurencija na Oscarima

Podsjetimo, godina je 1997. i konkurencija je jaka gotovo u svim segmentima, toliko jaka u sporednoj muškoj konkurenciji da Billy Zane za Titanic i Tom Wilkinson za Full monty nisu uopće ni nominirani iako su im filmovi bili sveprisutni na ceremoniji, Titanic naravno najsveprisutniji.

U izboru su se pored Reynoldsa našli Anthony Hopkins (Amistad), Greg Kinnear (Dobro da bolje ne može biti), Robert Forster (Jackie Brown) i Robin Williams za Dobrog Willa Huntinga. Robin je i bio osvajač na kraju.

I sad, Williams je bio dobar, odličan, ali to je lik kakav je već 15 puta igrao, šaljivi intelektualac zlatnog srca s izrazitim darom za inspirativne govore, tako da su ga mogli nagraditi i nekom prilikom kad nisu ostali natjecatelji tako izrazito snažni, bez obzira na to što je Will Hunting bolji film od drugih u kojima je tumačio sličnu ulogu.

Opet, znalo se da će moći ponovo to izvesti i da, ako već mora biti ovjenčan, za takvu (a Robin je mogao igrati i svašta drugo) bit će prilike. Hopkins također standardno sjajan, no nije bilo nužno da osvoji za Amistad i dovoljna je nominacija, a tek je dovoljna Kinnearu koji se snimajući Dobro da bolje... sigurno nije nadao da će i to dobiti. I dobio je zasluženo.

Tu dolazimo do Reynoldsa, jedne prave ikone Hollywooda, ali koja ne igra u filmovima s oskarovskim ambicijama (pokajao se što je igrao i u ovom). Njegov prethodni i otprilike jedini film koji je "Akademija" (kako ih mrzim tako zvati) primijetila jest Deliverance 25 godina ranije i očito je bilo da ćemo teško opet Burta vidjeti u nečemu što se stvara, polira i konstruira s kipićem u mislima. 

S te strane ne bi bio ni prvi ni posljednji koji je "na ime minulog rada" osvojio Oscara (da ne krećemo s Newmanima, Pacinoima, Scorseseima i ostalima), ali to apsolutno ne bi bilo opravdanje da sama uloga pornomaga Jacka Hornera u Andersonovom filmu nije bila sama po sebi dovoljna za pobjedu, jer Reynolds jednostavno plijeni u Boogieju.

Mogla je ispasti lijepa priča, ali...

Da ga je osvojio, stvarno je mogla ispasti lijepa priča, jer em imamo veterana koji je svojom ostavštinom potpuno zaslužio posjedovati i najpopularniju nagradu, em što ju je prigrabio za ulogu koja je povijesno izuzetno vrijedna.

Drugi scenarij koji bi bio također bajkovit (čak holivudski bajkovit, opet čudno što ni on nije iskorišten) jest uzimanje titule od Forstera za Jackie Brown, jer samo se on u ovom odnosu snaga mogao mjeriti s Burtom po moći uloge. Također bi ispala vrh priča pošto je Forster isto stara cijenjena kajla, i to ona koja je lutala po najgorem trešu godinama, čak brinula za egzistenciju, a onda ga se Tarantino sjetio i oživio mu karijeru maestralnim likom (smišljenim od Elmorea Leonarda).

Tako da između njega i Burta se moglo birati, obje izvedbe vrhunske, pa koji je generalno zaslužniji, taj neka uzme. To bi ipak bio Burt Reynolds, inače dobitnik i Zlatnog globusa za tu godinu, što bi trebala biti neka pol-pozicija za Oscara, međutim tad očito nije bila, na kraju nije uzeo ni jedan ni drugi.

Oscari su suštinski nebitni osim sa strane marketinga, uvijek bili, nije Reynolds nikad ni ganjao to, niti mu je trebalo uzevši u obzir kolika je zvijezda bio u svoje vrijeme. Međutim i kad je na ceremoniji proglašen pobjednik na snimci se vidi da se ljutnuo i pomislio nešto kao: "Znaš kad ću vam opet doći na ovo sranje..."

E sad, to je možda i zato što je jedinu nominaciju u životu imao za film koji je najviše mrzio od svih svojih, i to jest pomalo neobično, ali i tek to pokazuje kakav je glumački as kad je tako profesionalno, gotovo senzacionalno, odradio posao u nečemu što prezire iz dna duše. Zašto je prezirao film, to je druga tema i nije baš najjasnije, je li zato što je smatrao da "glorificira pornografiju" ili što je već bio razlog, u ovom trenutku je manje važno.

Burtina je bio bratina, što je jedina činjenica kad se sve podvuče i zaista mu ništa više od postignutog nije ni bilo neophodno. Ako je itko "filmska gromada", to je on, ali to je već pisalo na početku teksta.