U POSLJEDNJE četiri godine, dakle od 2023. do danas, kultni britanski filmaš Guy Ritchie režirao je pet igranih filmova te bio jedan od autora čak četiri serije, u različitim ulogama, producenta, redatelja i/ili scenarista.

To je nenormalan ritam pa ne čudi što su kreativni rezultati krajnje nekonzistentni te variraju od izvrsnog, i za Ritchieja posve netipičnog, nezajebantskog ratnog filma The Covenant ili solidne gangsterske TV serije MobLand, do jako loše Fontane mladosti (Fountain of Youth). Film koji se ovih dana pojavio u našim kinima, akcijska zajebancija s prepoznatljivim Ritchiejevim potpisom, Siva zona (In the Grey), nažalost, pripada ovoj lošijoj skupini i tek ga spomenuta Fontana mladosti dijeli od statusa najlošijeg recentnog Ritchiejeva filma.

Rezervoar kreativnosti u crvenom

Da je Ritchiejev rezervoar kreativnosti u crvenom, moglo se naslutiti već iz odluke da svoj uspješni film Gospoda (The Gentlemen) preradi u TV seriju, dok njegovi kasniji bljedunjavi naslovi pale ozbiljan alarm za uzbunu.

Glavni likovi Sive zone su posebno obučeni stručnjaci za ratovanje i blisku borbu Sid (Henry Cavill) i Bronco (Jake Gyllenhaal), no ovdje su oni u službi cinične i turbo sposobne financijašice Rachel (Eiza González), specijalizirane za agresivno utjerivanje dugova od najopasnijih svjetskih kriminalaca u ime jednako sumnjivih financijskih moćnika. Rachel ih je svojedobno izbavila iz zatvora i otada su joj bezrezervno lojalni.

Kad Rachel preuzme zadatak utjerivanja milijarde dolara od zloglasnog gangstera Mannyja Salazara (Carlos Bardem) na čijem je otoku posljednji utjerivač dugova ostavio kosti, Sid i Bronco organizirat će komandosku pripremu za dolazak na Salazarov otok i pregovore s njim, no i ono što je mnogo važnije, za siguran odlazak s otoka.

Ritchiejev čudan eksperiment

Siva zona osnovnom idejom pomalo podsjeća na Ritchiejev film iz 2024. godine, Ministarstvo nedžentlmenskog ratovanja, u kojemu skupina izuzetno sposobnih vojnika tijekom Drugog svjetskog rata, prema izravnoj Churchillovoj zapovjedi, dolazi na jedan španjolski otok u Africi sa zadatkom da potopi strateški važan nacistički brod.

Siva zona operira sličnim narativnim modelom - dođosmo, vidjesmo, pobijedismo, pobjegosmo - no način na koji je to izvedeno prilično je bizaran. Za razliku od ne osobito nadahnutog, no ipak konvencionalno realiziranog i manje-više gledljivog Ministarstva nedžentlmenskog ratovanja, u novom filmu je Ritchie, i kao scenarist i kao redatelj, ušao u čudan narativni eksperiment.

Naime, dvije trećine filma režiser nam uz pomoć pripovjedača prvo objašnjava kompleksne računovodstvene operacije koje zapravo uopće nisu tako kompleksne, a zatim nas priprema na spektakularnu akciju, demonstrirajući sve mogućnosti izvlačenja s otoka, da bi u posljednjoj trećini filma sve što je dotad pripremao i najavljivao, uredno i realizirao.

Zašto je izostao vau efekt

Takav koncept, prvo prikaz pripreme nekog zadatka, a zatim realizacija istog, što je česta narativna strategija u filmovima pljačke, može biti zabavan ako u jednom trenutku egzekucija pođe po zlu te je potrebno snaći se s planom B ili bez njega, no Ritchie posljednju trećinu filma odrađuje bez većih obrata - uz neke sitne preinake, sve se odvilo baš onako kako je i predviđeno. Nije čudo što je vau efekt izostao.

To ujedno objašnjava zašto je film proveo skoro tri godine u distribucijskom limbu, odnosno zašto je Lionsgate, nakon što je vidio završeni film, odustao od distribucije i vratio ga producentu.

Film zapravo izgleda i zvuči kao većina Ritchiejevih filmova: hipertrofirana akcija, dinamična kamera i razbarušena montaža, poneka metafilmska zajebancija, stripovski likovi i humor. Nema tu slojevitosti, sve je u vanjštini, ali nema veze, zabava je zajamčena. Baš je takva i Siva zona, osim što je potpuno neduhovita. Kad skužite da je u trailer uvrštena infantilna fora o letenju iznad kanjona jedna od boljih u filmu, shvatite da vam se ostatak filma crno piše.

A tada sve ono što nam se činilo kao vrlina u prethodnim Ritchiejevim filmovima, odjednom postaje težak uteg. Koji ne uspijevaju skinuti niti Henry Cavill i Jake Gyllenhaal čije bi međusobno podjebavanje, barem sam tako mislio do ovog filma, inače mogao gledati i slušati satima. Sad i razumno trajanje filma od svega sat i pol djeluje predugo.

Guy Ritchie na autopilotu

Ne pomaže ni odabir Eize González koja je, slično kao i u Ministarstvu nedžentlmenskog ratovanja, korektna, no nekako ostaje nedorečena, kao da je za ulogu ovako lukave i beskrupulozne kučke ipak potreban drugi glumački format. Nekako mi se čini da bi čak i Rosamund Pike, koja ovdje ima malu iskarikiranu ulogu, zapravo bila mnogo bolji i zabavniji izbor za ulogu Rachel.

Guy Ritchie jedinstvena je pojava u suvremenoj kinematografiji, još od filma Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške jedan od najzabavnijih i najtalentiranijih europskih žanrovskih filmaša koji čak i kad je na autopilotu zna ispaliti poneku zgodnu dosjetku, efektan kadar ili scenu, no posljednji naslovi pokazuju da sve teže može snimiti dobar film.

Ili bi možda ipak mogao kad ih ne bi snimao u ovako histeričnom ritmu.

Ocjena: 2,5/5