DOKUMENTARNI film Dnevnici mog oca (I diari di mio padre) redatelja Ade Hasanovića ušao je u uži izbor za nagradu David di Donatello, često nazivanu talijanskim Oscarom, u kategoriji najboljeg dokumentarca. Film, koji je svjetsku premijeru imao na festivalu Visions du Réel 2024., dosad je prikazan više od stotinu puta, javlja Radio Sarajevo.

Ado Hasanović objašnjava da je film nastao iz njegove osobne potrebe da uđe u prošlost svoje obitelji. "Film je nastao iz nužnosti da razumijem što se dogodilo meni i mojoj obitelji tijekom rata i, prije svega, da dam smisao sadržajima koje je moj otac zapisivao i snimao", rekao je redatelj.

Njegov otac, Bekir Hasanović, tijekom rata u Srebrenici, tada zaštićenoj zoni UN-a, zamijenio je zlatni dukat za VHS kameru. S prijateljima Izetom (Ben) i Nedžadom (Boys) osnovao je amatersku televizijsku ekipu "Džon, Ben i Boys" te bilježio svakodnevicu ljudi koji su u nenormalnim okolnostima pokušavali zadržati privid normalnog života.

"Kreativni proces bio je za mene istinska terapija i, usudio bih se reći, način da barem djelomično prevladam vlastite traume", dodao je Hasanović.

Marš smrti i zid šutnje

Bekir Hasanović jedan je od rijetkih muškaraca koji su preživjeli takozvani Marš smrti, stotinu kilometara dugačak put kroz šumu kojim je oko 15.000 Bošnjaka pokušalo pobjeći pred srpskim snagama. Manje od polovice stiglo je do Tuzle.

"Moj otac nikada nije želio govoriti sa mnom o tome kako je preživio genocid u Srebrenici", kaže Ado. "Svaki put kada nije odgovarao na moja pitanja, podršku sam imao u majci Fatimi, koja je uvijek bila spremna podijeliti detalje iz naše prošlosti i ohrabrivati mog oca da ispriča što je proživio."

Ado, koji je imao samo šest godina kad je rat počeo, dugo je potiskivao sjećanja. Sve se promijenilo 2016., kada je njegov otac preživio srčani udar.

"Od tada sam ga počeo snimati kamerom. Svaki put kad bih se vraćao kući, uzeo bih kameru i postavljao mu pitanja na koja nikada nisam dobio odgovore. Pred kamerom se uvijek ponašao drukčije - neraspoloženo, ponekad je bilo gotovo nemoguće biti u njegovoj blizini. Nisam odustajao", kaže redatelj.

Dnevnici koje je sačuvala druga žena

Osim snimki, Bekir je iza sebe ostavio i šest dnevnika. Počeo ih je voditi 7. srpnja 1992., na dan kada je njegov brat Piro poginuo od mine, i pisao ih je do polaska na Marš smrti. Priča o tome kako su dnevnici sačuvani gotovo je nevjerojatna.

Prije nego što je krenuo u bijeg, ne znajući hoće li preživjeti, Bekir ih nije dao supruzi, koja je s djecom bila u Tuzli, nego drugoj ženi, Seki, u koju se zaljubio u Srebrenici. Zamolio ju je da ih, ako on pogine, dostavi njegovoj obitelji.

Iako je Bekir preživio, Seka je dnevnike predala njegovoj supruzi Fatimi. Ona ih je, unatoč boli, sačuvala i skrivala od sina sve do prije nekoliko godina. "Čitanje očevih dnevnika rasplakalo me, ali me i iznenađujuće nasmijalo. Ono što je proživio djeluje nestvarno, gotovo nadrealno", kaže Ado.

Dnevnici mog oca spajaju tri vrste materijala

Film se bavi upravo nemogućnošću komunikacije između oca i sina o ratnoj traumi. Bekir nikada nije želio izravno govoriti o tom razdoblju. "Znao mi je reći: ‘Prije nego što me pitaš, idi, pročitaj dnevnike i pogledaj VHS kasete’, ali je također govorio: ‘Sine moj, ja ću umrijeti, a ti još nećeš završiti ovaj film’", prisjeća se Ado.

Njegov se otac pokazao u pravu. Preminuo je od srčanog udara 22. lipnja 2020., u 58. godini. "Njegova smrt bila je najteži trenutak u mom životu. Nije bio samo moj otac - bio je prvi koji me naučio držati kameru. Film je moj način da mu zahvalim i da ga slavim."

Dnevnici mog oca spajaju tri vrste materijala: Adine snimke nastale u pokušaju da razumije očevu šutnju, arhivske VHS snimke iz devedesetih koje je snimio Bekir te potresne stranice dnevnika koje redatelj čita u naraciji.

Riječ je o meta-dokumentarcu koji, kako kaže autor, sirovim i grubim slikama pripovijeda priču u prvom licu, stvarajući dojam da gledatelj nevidljivo svjedoči ispovijesti dvojice muškaraca i njihovoj borbi s traumom.