Film Božji gnjev podijelio je mišljenja naših filmskih kritičara. Nakon što smo prenijeli recenziju našeg autora Igora Tomljanovića sad vam donosimo nešto potpuno oprečno - mišljenje našeg Hrvoja Marjanovića. Odluka je na vama.

Božji gnjev iz nekog mi je razloga zazvučao kao naslov nekog Carolcovog akcića iz osamdesetih, ali riječ je o novom filmu Kristijana Milića, koji se tijekom godina specijalizirao za tematiku Domovinskog rata. 

Drame, akcijski filmovi i ratni filmovi s horor elementima. Bilo je tu svega, a Milić je s vremenom dodatno ispeglao i vještinu režiranja akcijskih scena od čega je posebne koristi imao Broj 55, koji mnogi smatraju jednim od boljih hrvatskih ratnih filmova, i serija Nestali, koja je također naišla na odlične kritike. 

U novom filmu, ponovno smo na frontu. Ovog puta radi se o trileru/filmu osvete, a ovo je ujedno i treća suradnja s Josipom Mlakićem, prema čijim je romanima već snimio dva filma (Živi i mrtvi, Mrtve ribe).   

Zaokret u filmografiji

Film prati Iliju (Ivo Krešić), vojnika HVO-a koji se suočava s gubitkom brata koji je sa suborcima poginuo pod sumnjivim okolnostima, a nakon što započne vlastitu istragu otkriva mrežu korupcije koja se proteže do najviših vojnih krugova. 

Iako je ovo na površini još jedan njegov ratni film, ovo je po mnogočemu zaokret u Milićevoj filmografiji i dokaz da bi mu promjena ambijenta itekako dobro došla jer, u ovom slučaju, ratište u BiH više je polazišna točka nego nešto čime se film aktivno bavi, a kako vrijeme odmiče, činjenica da se sve odvija u Bosni 1993. za prosječnog gledatelja ima sve manje značaja. 

Štoviše, film daleko bolje funkcionira u trenucima kad se fokus prebaci s ratišta i ratne svakodnevice na istragu koju Ilija vodi. 

A budući da većinu vremena pratimo Iliju, promatramo ga dok prolazi unutarnje bitke, špijunira izdajnike iz grmlja i smišlja kako im se što brutalnije osvetiti, prilično je bitno da u glavnoj ulozi imamo nekoga tko će sve to biti u stanju iznijeti na vlastitim leđima. Ili točnije, na licu. 

Na svu sreću, Božji gnjev ima Ivu Krešića kojeg, iskreno, još ni u čemu drugom nisam gledao, ali je izvrsno utjelovio čovjeka opsjednutog potragom za pravdom. Postoje glumci koji ne moraju ništa ni izgovoriti, dovoljno je da se pojave na ekranu i jednostavno im vjerujete zbog te neke urođene autentičnosti. Krešić jednostavno pripada ovom filmu. 

Najbolji Milićev film dosad

Ne želim previše spojlati priču, ali kao što sam već napisao, čim se radnja odmakne od rata i zagazi na teren trilera, film se počinje kretati u pravom smjeru. 

Doduše, u želji da što kvalitetnije stvori odnose između Ilije i njegovih suboraca, dio vremena potrošen je na sporedne likove, ali ne toliko da bi nam do njih bilo stalo, pa neke scene jednostavno nedovoljno jako pogađaju. To je posebno očito u posljednjoj trećini filma kada je više nego očito da bi neki događaji kod nas trebali izazvati emocionalnu reakciju, ali to se ne dogodi jer o njegovim prijateljima i neprijateljima jednostavno ne znamo dovoljno. 

Božji gnjev kvalitetan je ratni triler i možda i najbolji Milićev film dosad. Zbog svoje malo kompleksnije priče vjerojatno neće izazvati reakcije kao što je to bio slučaj s Brojem 55, koji je usmenom predajom postao "film koji morate pogledati", ali pokazuje da redatelju leže i narativno kompleksniji filmovi. Štoviše, bilo bi itekako zanimljivo vidjeti ga u drugim žanrovima i filmovima čija radnja nije smještena u Domovinski rat.