FILM redatelja Gorana Stankovića, "Oče naš" prvi je put prikazan 2025. godine na Toronto International Film Festivalu (TIFF), a malo manje od godinu dana kasnije publika ga je imala priliku pogledati na Pula film festivalu. Od premijernog prikazivanja, film je osvojio niz nagrada, uključujući i Zlatnu arenu u Puli za glavnu mušku ulogu, čiji je lik utjelovio Vučić Perović. Među glumcima se nalaze i Boris Isaković te Goran Marković.

Premda filmski prvijenac, nije ovo prvi Stankovićev komad. "Jutro će promeniti sve" i "Sablja" serije su na kojima je radio kao koproducent i redatelj, a serija "Sablja" nagrađena je na Canneseries festivalu 2024. godine. Dobitnik je nagrada i na festivalu Serial Killer u Brnu te, Zlatna Magnolija u Šangaju. 

Film je prvog rujna prikazan u Zagrebu, u KIC-u, u organizaciji Kina Tuškanac. Odlučili smo ga pogledati, a iznenadilo nas je i to što dvorana, premda je riječ o nezavisnom dugometražnom filmu, bila poprilično popunjena. Naprotiv, odaziv publike bio je veći od očekivanog, što pokazuje da interes za ovakve filmske naslove itekako postoji.

Film sutra, 10. rujna dolazi u kina širom Hrvatske, a vijest je privukla veliku pozornost.

Inspiracija za film

Stankovićeva inspiracija za film "Oče naš" seže u daleku 2012. godinu, u Srbiju, kada se u manastirskoj komuni dogodilo ubojstvo  tadašnjeg štićenika koji se liječio od ovisnosti. Za radnju filma uzima fiktivne likove inspirirane stvarnim događajima, a mjesto radnje odgovara ne samo manastirskoj komuni "Crna Reka", već i cijelom "lancu" takvih otvorenih ustanova.

Premda ga, u kontekstu filma, određen dio javnosti doživljava kao nekog tko je snimio film s ciljem da religiju predstavi u negativnom svjetlu, njegova je namjera bila istražiti suodnos slabosti i moći, te način na koji se ta povezanost razvija kada se smjesti u "krug ovisnika".

Radnja filma

Film započinje klasičnim i predvidivim uvodom. Glavni lik Dejan, dolazi protiv svoje volje na liječenje u manastirsku komunu, a brigu o njemu preuzima stariji član, bivši ovisnik "Mionica". Voditelj centra za odvikavanje je otac Branko.

Nakon početnog "kriziranja" Dejan uz pomoć Mionice i ostalih štićenika centra pokušava započeti "nov život", očišćen od poroka. Spletom okolnosti, Dejan poklekne pred porokom i ponovo uzima drogu. Upravo taj trenutak gledatelju predočuje radnju koja uvlači događaje iz stvarnog života na filmsko platno.

Počinje takozvano "lopatanje" Dejana, zbog strogo prekršenih pravila. Takav je pristup dio metode oca Branka. Naime, narkomani se, kako kažu, "najviše boje batina". Jedan od možda zanimljivijih trenutaka u filmu, koje i sam Stanković naglašava, jest tematiziranje odnosa religije i običnog čovjeka, odnosno sraz moći i slabosti.

Na vrlo živopisan i uvjerljiv način, Stanković prikazuje gledatelju upravo taj odnos, dopuštajući mu pritom potpunu slobodu, da on sam donese zaključak jesu li takve metode liječenja i preodgoja opravdane i učinkovite, ili je možda radije riječ o upotrebi autoriteta i jednoj vrsti "religiozne manipulacije".

Cjelokupnom ugođaju filma doprinose i tmurne scene prirode ruralnih dijelova Srbije, pri čemu Stanković stvara gotovo naturalistički ugođaj.

Detalj koji posebno privlači pažnju gledatelja odnosi se i na činjenicu da glavni lik Dejan nije prikazan kao netko tko vjeruje u boga, ali se usprkos tome vrlo brzo počinje pokoravati ocu Branku. Njegov stariji "drug" Mionica u potpunosti se pokorio autoritetu svećenika, apstinencijski ali i religijski.

S druge strane, Dejan to nije. U komunu stiže protiv svoje volje, pojam boga mu je stran, no s vremenom postaje jasno da i on počinje slijediti Branka, ali s jednom bitnom razlikom. Dejan prihvaća pravila centra, u smislu rada i životnih navika, ali se jasno distancira od religijskih načela.

S vremenom gledatelju taj segment postaje još zanimljiviji, jer usprkos odbacivanju temeljnih duhovnih načela, Dejan postaje najodanijim sljedbenikom oca Branka. Istovremeno, pobožni i uzorni Mionica nakon gotovo tri godine, napušta komunu i odlazi u život, a njegovo mjesto zauzima upravo Dejan koji postaje desna ruka svećenika Branka.

Ubrzo u javnost cure detalji o "lopatanju" štićenika centra, a ta scena postaje preobrazba radnje. Konačno, možda najjača impresija filma "Oče naš" leži u činjenici da lik Mionica ponovno "pada" i vraća se u centar kao narkoman. Kruna je njegova smrt, jer kako pravila nalažu, tko "padne" njega se "lopata".

Glavna poruka filma

Osim mnogobrojnih religijskih, egzistencijalnih, psiholoških i etičkih elemenata koje gledatelj može uočiti u filmu, poruka Stankovića može se svesti na jedno praktično pitanje. Može li nasilje biti ne samo opravdana, već prije svega učinkovita metoda i odgovor na ovisnost.

Odgovor je jasan, kada Dejan na kraju upita Mionicu kako je došlo do sunovrata i povratka u ovisnost, on odgovara: "Jedan je Bog ovde, a sasvim drugi napolju". Drugim riječima, pravila i principi naučeni u komuni nisu garancija i ne vrijede nužno i uvijek u svakodnevnom životu bez autoriteta "Oca" koji čuva red.