PORED raznih karakondžula i muškožderačica koje su prodefilirale američkim noirom, ponekad je lako smetnuti s uma da je tu bilo i finih cura. Činjenica, "femme fatale" gospođe su em fatalnije, em zanimljivije za gledanje, ali moglo se probrati i nekoliko njih koje mogu privući pažnju igrajući na kartu čistoće nasuprot nemoralu. Među njima prednjače dvije glumice. To su Cathy O'Donnell i Coleen Gray, a danas ćemo o ovoj drugoj.

Coleen je provela svoje najbolje godine u Hollywoodu, nestala iz njega čim su najbolje godine prošle, udala se nekoliko puta... Dakle, ispunila je sve uvjete za standardnu glumicu tog vremena, a njen opseg nije išao predaleko od čednih "escuela-chiquita" rola. Međutim, previše je ljupka i simpatična bila u njima, uz dobru dozu karaktera, tako da se može smatrati da je i iznad standarda.

Noir, već rekosmo, bio joj je prirodno stanište, u njemu je uglavnom bila čestita žena koja stoji uz daleko manje čestitog glavnog junaka i pokušava ga uvjeriti kako je bolje živjeti s tristo eura mjesečno na slobodi nego bez tristo eura i u zatvoru.

Malo njih ju je poslušalo i ne možemo ih kriviti, a svakako bi i filmovi bili daleko manje zabavni kad bi se likovi odlučili na racionalne korake, ako se ijedan od spomenuta dva izbora može smatrati racionalnim. Od ranih radova tu je Nightmare Alley u kojem je Tyrone Power dokazao da je glumčina, a miss Gray krenula u svoj niz pristojnih i pogrešno zaljubljenih gospođica na platnu.

Njoj posvećena najveća neistina u Kubrickovim filmovima

Iste godine (to je 1947.) igrala je u Poljupcu smrti, gdje su i ona i Victor Mature ostali neprimijećeni pored Richarda Widmarka koji je pojeo sve glumce i gurnuo sve babe u invalidskim kolicima koje su mu se našle na putu, pa je teško i istaknuti se uz takvog filmskog suradnika.

Tek joj je bilo teško naredne godine uz Johna Waynea i Montyja Clifta u Crvenoj rijeci, svakako njenom najboljem vesternu, ali nije se ni očekivalo da bude nešto više od materijala za omekšavanje kaubojskih srca u pauzama šaketanja i pištoljanja. 

The Vanquished je isto dobar vestern i ona je dobra u njemu, a potom su uslijedila još dva bitna djela i s ta dva ćemo zaključiti sve koje je neophodno spomenuti. Prvi je Kansas City Confidential, drugi The Killing. Prvi zaključak koji se nameće jest da su oba poslužila kao inspiracija Tarantinu za film Psi iz rezervoara, tako da mu je Coleen Gray vjerojatno draga glumica.

Drugi i treći zaključak bi bili da su to sjajni krimići i da se ona kao već iskusna vrlo lagano snašla u oba filma i da je praktički žmireći mogla odigrati svoje likove koji su sličnih vrlina i mana kao i prethodni koji su je proslavili.

Jako lijepa žena, a rečenica koju izgovara u The Killing, kad se obraća Sterlingu Haydenu i koja počinje sa "Znam da nisam lijepa, ni pametna...", mora da je pisana s nekom drugom glumicom u mislima, ali Kubrick nije htio mijenjati repliku iako je odabrana Coleen za ulogu. Ili je bilo to ili je to samo još jedan dokaz neutemeljenog nedostatka samopouzdanja njenog lika.

U svakom slučaju to je najveća neistina izgovorena u Stanleyevim filmovima sve dok Jack Torrance nije rekao supruzi kako joj ne bi nipošto naudio.

Coleen Gray je umrla 2015. prirodnom smrću, kako joj i priliči, odrasla je na farmi, što opet nekako ide uz nju, a 2022. obilježeno je 100 godina od njenog rođenja. Slava joj.