Foto: 123rf

"MAKAR bio gori, samo nek je desnica, nek nije ljevica", u kamere Nove TV u rujnu 2016. godine u Cisti Provo rekao je stanoviti Ivan iz Njemačke.

"To je moja stranka od početka. I da budu najgori, ja sam uvijek uz nju. I da sve uzmu", dodao je Josip iz Ciste Provo.

Riječ je bila o reportaži napravljenoj u rujnu 2016. godine netom nakon parlamentarnih izbora kad je HDZ u Imotskoj krajini, ovisno od mjesta do mjesta, osvajao ponegdje i preko 90 posto glasova.

Imotska krajina, posebno sela u okolici, tradicionalno su siromašna i još tradicionalnije naklonjena jednoj političkoj opciji. Slično je i na lokalnim izborima po Dalmatinskoj zagori, gdje HDZ protivnike gazi kao suhu travu. Putniku namjerniku koji ne zna ništa o Hrvatskoj učinilo bi se da diljem Dalmatinske zagore, Like ili Slavonije, s obzirom na to da se uvijek biraju iste opcije, teku med i mlijeko. No ništa nije dalje od istine.

Zašto Hrvati uvijek biraju iste ljude, iako im ovi ne čine ništa dobro?

Zbog čega hrvatski građani uvijek, a posebno se to odnosi na siromašne lokalne sredine u provinciji, biraju jedne te iste ljude koji su često opterećeni brojnim aferama? Takve slučajeve teško je uopće nabrojati, ali uzmimo za primjer Požegu.

Grad u regiji koja propada posljednjih se mjeseci u medijima spominje samo u najgorem kontekstu - od župana koji ima ozbiljne optužbe za obiteljsko nasilje pa do lokalnog kazališta koje služi samo kao uhljebilište lokalnih HDZ-ovaca. Pa opet, i taj grad i cijela županija uporno biraju istu stranku.

No pravi nesrazmjer između siromaštva određenog područja i bahatosti lokalnih uglednika prije nekoliko dana je stigao u obliku župnika siromašnog slavonskog sela Ivanovac.

Don Andrija Vrbanić iz Ivanovca kraj Osijeka, sela od jedva preko 1000 duša, kupio si je Mercedes E klase koji košta do 400.000 kuna. Nije nam želio otkriti točnu cijenu.

"Da ste vi u mogućnosti, biste li ga vi sebi kupili?" glasio je odgovor božjeg pastira kad smo ga pitali kako je moguće da jedan župnik, čija vjera propagira siromaštvo, vozi toliko bijesan automobil.

Uglavnom, gdje god da pokažete prstom na karti Hrvatske, naći ćete bezbroj slučajeva mita, korupcije, nepotizma i nevjerojatne bahatosti. I naći ćete ljude koji te ljude uvijek iznova biraju, cijene i brane pod svaku cijenu.

Tragom brojnih slučajeva gdje lokalni politički ili društveni uglednici koji također ovise o proračunu (poput svećenika) uvelike odudaraju od prosjeka sredine kojoj bi trebali služiti, zanimalo nas je koji je razlog što ljudi toleriraju takvo ponašanje. Ukratko, zbog čega Hrvati uporno biraju i pravdaju bahate lokalne moćnike koji lagodno žive upravo na račun te iste svjetine koja ih bira i poštuje?

O tome smo popričali s Vukom Vukovićem, doktorandom na Oxfordu, te prof. dr. Anđelkom Milardovićem.

Vuk Vuković: Najdugotrajniji lokalni čelnici u prosjeku dolaze iz siromašnijih krajeva

Vuk Vuković nedavno je zbog svog rada u kojem dovodi u vezu korupciju i reizbor lokalnih čelnika dobio nagradu prof. dr. Marijan Hanžeković koju dodjeljuje Institut za javne financije.

U svom radu, koji nosi naslov Political economy of local government in Croatia: winning coalitions, corruption and taxes, Vuković dakle opisuje kako postoji jasna i nedvosmislena povezanost korupcije, dugotrajnosti na vlasti i visokih poreza kojima se guli lokalno stanovništvo.

"Rad je dobio godišnju nagradu prof. dr Marijan Hanžeković koju dodjeljuje Institut za javne financije. U radu proširujem svoje ranije istraživanje o korupciji i reizboru gdje veća korupcija povećava šanse reizbora do određene razine. U novom radu pokušavam naći razloge zašto je to tako i zašto je dugotrajnost na vlasti usko povezana s korupcijom. Nalazim objašnjenje u primjeni teorije selektorata na Hrvatsku, prema kojoj političari dugo ostaju na vlasti i slobodno izvlače rentu ako si izgrade koaliciju interesa ključnih pobornika. Radi se o zavisnom odnosu između lokalnog čelnika i lokalnih moćnika: političari daju namještene natječaje, povoljan regulatorni i zakonski okvir, te čak i poslove u javnom sektoru putem nepotističkih mreža, dok ključni pobornici za uzvrat obećaju lojalnost i donose glasove", kratko za Index objašnjava Vuk Vuković.

On smatra da je paradoks baš činjenica što često najbizarniji slučajevi političke korupcije i slične afere dolaze iz siromašnih sredina.

"To je upravo paradoks da najdugotrajniji lokalni čelnici u prosjeku dolaze iz siromašnijih krajeva. Dakle u mjestima gdje su na vlasti preko 20 godina nisu stvorili napredak i bolji život za zajednicu, ali jesu uspjeli uvezati ključni skup interesa koji od njih imaju koristi i drže ih na vlasti. Građane se tu nažalost jako malo pita pa zato i odlaze iz zemlje", smatra Vuković.

Velik je problem, smatra Vuković, nedostatak informacija.

"Ljudi jednostavno ne znaju da je netko korumpiran, potom je tu i problem našeg 'krade ali nama dade' mentaliteta gdje se cinično prihvaća korupcija, pa čak i ideologije gdje birači osuđuju korupciju samo kod ideološki oprečnih kandidata, dok je kod ideološki bliskih opravdavaju ili negiraju kao pristranost medija ili napade oporbe", kaže Vuković.

"Nekakav zaključak bi mogao ići u smjeru da je glavni problem u Hrvatskoj za borbu protiv korupcije u neučinkovitom pravosuđu, jer dok god nije neovisno od politike i dok god ne provodi pravdu, Hrvatska se neće uspjeti othrvati iz ralja korupcije. Jer niti jedna uspješna i razvijena zemlja nije se razvila na institucijama koje potiču krađu i bezakonje nego baš suprotno. U tome je i glavna razlika nas i uspješnih zemalja, pravosuđe koje učinkovito kažnjava kriminal i korupciju, a ne pravosuđe koje postaje brana korupciji", kaže ovaj mladi doktorand s Oxforda u razgovoru za Index.

Kako onda riješiti situaciju da jedni te isti ljudi godinama, bez obzira na to što činili, vladaju lokalnim sredinama?

"Ja bih rekao prije svega depolitizacija pravosuđa", kaže Vuković, no odmah dodaje kako je to preopćenito i preopsežno. Kao nekakve početne mjere navodi uvođenje potvrde o nekažnjavanju za obavljanje bilo koje javne funkcije.

"Apsurdno je da ona postoji za sva zanimanja osim za ono koje se najviše zloupotrebljava", primjećuje Vuković.

"I drugo, ono moje standardno da se uvede ograničenje mandata lokalnim čelnicima. Mislim da su u korumpiranoj zemlji kao što je Hrvatska neprekinuta vladavina i politička stabilnost - dakle status quo - loši jer od njih profitiraju umreženi, dok oni neumreženi traže izlaz van zemlje", zaključuje Vuković.

Milardović: Glavni je problem loš izborni sustav

Politolog Anđelko Milardović glavni problem pak vidi u lošem izbornom sustavu koji je omogućio da u lokalne sredine zasjednu lokalni šerifi i da tamo budu praktički do kraja karijere.

"Mislim da to proizlazi iz strukturalnih razloga same naravi političkog sustava. Ovakav sustav i ovakva defektna demokracija bez pravih kontrolnih mehanizama naprosto pogoduju jednoj takvoj ambivalentnoj situaciji da se u najsiromašnijim regijama i sredinama pojavljuju takve anomalije", kaže Milardović.

Problem nisu samo lokalni političari nego ima vrlo mnogo primjera i drugih osoba koje žive od poreznih obveznika, a ponašaju se krajnje bahato. Najnoviji primjer je gore spomenuti svećenik koji vozi auto koji vrijedi do 400.000 kuna.

"S naslova civilne etike je to dvojbeno, ali i s kršćanske etike. Ja nikome ne mogu kazati da to nije moralno, svećenik bi trebao znati što bi trebalo biti moralno. Kršćanska i teološka etika sigurno nešto tako ne zagovaraju, takvo ponašanje ne ide u prilog niti njemu niti toj zajednici i suprotno je od učenja Katoličke crkve. U sredinama koje su siromašne, one nisu podesne za nekakve pozlate u slučaju crkvenih dostojanstvenika jer je to paradoksalno u odnosu na ono što propovijeda crkva i druge religije. Ako je kraj siromašan, i on se treba solidarizirati s tim siromaštvom, odnosno raditi da se smanji to siromaštvo. Pa nije to neka velika individualna ugoda da u siromašnoj sredini budeš car", komentira Milardović najnoviji slučaj svećenika.

No, taj je slučaj bio samo povod za ovu temu. Vraćamo se na samu problematiku i činjenicu da se najbizarnije afere, politička korupcija i nepotizam jako često događaju u siromašnim krajevima i da te anomalije uporno ne bivaju kažnjene na izborima.

"To se racionalnim razmišljanjem ne može objasniti. To ne spada u normalno ponašanje, to je psihopatologija biračkog tijela koje pada pod utjecaj lokalne moći. Ta lokalna moć u vrijeme izbornog ciklusa ljudima nešto daruje. Ili kašetu ribe ili neki ručak, neki materijalni predmeti. Tako ih se kupi. Oni se možda ne slažu s takvim tipom ponašanja, ali padnu pod takav utjecaj trgovine. Pogotovo u sredinama gdje su lokalni vladari skoro doživotni", kaže Milardović.

"Ovakvo izborno zakonodavstvo je baš podesno za takav tip ponašanja. Jer kada bi se promijenilo izborno zakonodavstvo i donijela pravila koja bi bila u funkciji otklanjanja takvog tipa ponašanja, onda ne bismo trebali razgovarati o takvom tipu ponašanja. A mislim da je najveći problem u ovoj zemlji izborno zakonodavstvo. Stalno ću ponavljati da je ono proizvelo zatvoreno društvo bez razvoja i bez perspektive. U tom kontroliranom društvu dominira oligarhija već 25 godina, njima nisu u interesu nikakve reforme jer bi onda oni nestali. Oni to neće napraviti i mi propadamo. Egoizmi oligarhije unutar zatvorenog modela društva su jači od opće svijesti. Nedostatak perspektive vodi emigraciji i demokratskom slomu. A ako se dogodi demografski slom, nad kim će vladati?" pita se Milardović.

"Ja smatram da se bez promjene izbornog zakonodavstva i političkog sustava teško mogu otkloniti ove anomalije. Naravno, ovo je deskripcija na zadatu temu. Netko će postaviti pitanje kako ih prisiliti.

Građani skoro da nemaju neki instrument kako ih prisilili. Jedino da nitko ne izađe na izbore, da ih se prisili na promjenu zakonodavstva. A to se neće dogoditi jer u tijelu postoji 20-30 posto klijenata i potrošača koji će uvijek glasati. Tako to ide beskonačno dok društvo ne udari u hrid, ovo je čisti realizam", pesimističan je ovaj politolog.

"Lex Šerif učvršćuje pozicije, onemogućuje cirkulaciju. Ja sam za uvođenje ograničenog mandata, dva puta po četiri godine", kratko dodaje.

No, što se krije u glavama ljudi koji biraju takve političare?

"To su ljudi koji su vezani, imaju interese. To je situacija da zbog 25-30 posto izbornog tijela, sedamdeset posto ljudi je blokirano, nema nikakvu perspektivu. Mi smo čista partijska država, gdje ćeš. Oni se kunu u ovo društvo, a ponašaju se kao njihovi mrtvozornici. Moj način razmišljanja nije neprijateljski ni prema HDZ-u ni SDP-u, ali ovo što ja vidim vidi 90 posto", kaže Milardović.

A to se posebno vidi u manjim sredinama gdje je lakše isplesti mrežu sačinjenu od raznih interesnih skupina.

"U malim zajednicama je konzervatizam dominantan, puno je onih koji su isprepleteni s onima koji vladaju. Hrvatska formalno počiva na zakonima, ali vidimo da ih se ne primjenjuje", kaže.

Model mišolovke

Milardović smatra da je hrvatsko društvo upalo u jedan začarani krug, mišolovku iz koje se nikako ne uspijeva iskoprcati.

"Kad bih ja znao rješenje, ja bih ga rekao. To je model mišolovke. Kada bi se provele reforme, većina ljudi koji su na raznim razinama vlasti bi odlepršala. Oni koji bi proveli takve reforme, nestali bi. A biračko tijelo nema snagu prisiliti ih na reforme. Rezultat je urušavanje društva na dugi rok. Ako netko unutar sustava radi više potisnih faktora za iseljavanje, to je znak da oni koji su vladali nisu otvorili nikakvu razvojnu perspektivu", kaže Milardović koji nam je onda detaljno objasnio svoje viđenje te situacije.

"Prvi korak je izborno zakonodavstvo ovakvo kakvo jest, ono se mijenjalo u nijansama. To je prvi marker. Drugi marker je što je proizvelo takvo zakonodavstvo, a proizvelo je političku oligarhiju. Što je pričala politička oligarhija? Stvorili su zatvoreno društvo, status quo društva. Sljedeći marker je zatvorena razvojna perspektiva i odustanak od reformi. Svaka vlada, i SDP-ova i HDZ-ova, nikada nije provela najavljene reforme jer bi to značio njihov kraj. A ne vode računa da je neotvaranje reformi naš kraj. Zbog te zatvorene perspektive imamo iseljavanje. Na dugi rok to je neodrživ sustav ako se ne napravi zaokret", kaže Milardović.