HRT i desni mediji obožavaju pozivati u goste i objavljivati tekstove Ive Lučića, kojeg redovito predstavljaju kao uglednog povjesničara s Hrvatskog instituta za povijest. Lučić je bio i član Povjerenstva za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima koje je okupio premijer Andrej Plenković, a gostovao je i u sinoćnjem Otvorenom u kojem je objašnjavao da je ustaški pozdrav ZDS ''pročišćen u Domovinskom ratu'' i braneći njegovu upotrebu i pravo javnosti u današnjoj Hrvatskoj.

 

Lučić je izjavio i da je ZDS tijekom Domovinskog rata dobio novo značenje te da je bilo prihvatljivo koristiti ga kao sredstvo zastrašivanja neprijatelja, što onda znači da ipak nije zadobio novo značenje, jer je zastrašivati mogao samo kao ustaški pozdrav. 

 

Zanimljivo je da se u medijima koji Lučića predstavljaju kao uglednog povjesničara nikad ne spominje da je dotični bio visokopozicionirani vojni obavještajac u tzv. Herceg-Bosni i general HVO-a. Lučić, dakle, nije nekakav neovisni analitičar, nego izravni sudionik ratnih zbivanja u BiH, i to kao glavni obavještajac Franje Tuđmana i blizak suradnik Miroslava Tuđmana, koji je bio šef tajne službe HIS. Još zabavnije, Lučić je rat u BiH dočekao na visokoj poziciji u Centru službe bezbjednosti (CSB) u Mostaru, te ga dio ekstremne desnice, poput Josipa Jurčevića i Ljube Ćesića Rojsa, optužuje da je udbaš.

 

 

Još indikativnije su Lučićeve izjave sa sastanka lidera tzv. Herceg-Bosne s Franjom Tuđmanom na Pantovčaku u lipnju 1994. godine, koje su objavljene u knjizi Stenogrami o podjeli BiH.

Lučić je tada rekao sljedeće: ''Ja nisam sretan Washingtonskim sporazumima, ja sam kao Ljubušak, Hercegovac, bio za jednu drugu varijantu, ja sam praktično Velikohrvat, ja sam htio barem Banovinu Hrvatsku, nezavisnu potpuno, bez ikakvih, bez muslimana, bez Srba, itd. Međutim, očito je da to ne ide. Očito je da je ova Federacija sada ono što je povijesna nužnost, ono što je jedino moguće, i ono što je u ovom momentu najviše i ja sam spreman, znači, dovoljno sam pametan da znam da je to tako i da treba ići u provedbu toga.''

 

Lučić se, dakle, devedesetih deklarirao kao ''praktično Velikohrvat'', a objavljeni su i dokumenti koji pokazuju da je u vrijeme tzv. Herceg-Bosne imao moć odlučivati o tome tko će biti pušten iz konclogora Dretelj, koji je osnovao HOS, a onda preuzeo HVO, i u kojemu se u neljudskim uvjetima držalo i mučilo tisuće Bošnjaka. Sve to je Haški sud osudio kao udruženi zločinački pothvat, no bivši obavještajac Lučić se nikad nije našao na meti haških optužnica ili hrvatskog pravosuđa.

 

 

On je poslije rata u BiH odlučio postati ugledni povjesničar, kako otkriva transkript iz Tuđmanova ureda koji je prvi objavio sarajevski tjednik Slobodna Bosna. Riječ je o razgovoru koji su 1998. vodili tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i njegov najpovjerljiviji hercegovački špijun Ivo Lučić, tadašnji šef HIS-a u Hercegovini. Tuđman je od Lučića, kojega je očito cijenio, tražio mišljenje od svojim najbližim suradnicima Iviću Pašaliću, Hrvoju Šariniću, Andriji Hebrangu, pa čak i o sinovima Miroslavu i Stjepanu Tuđmanu, a govorilo se i o ratnim zločinima koje su u BiH počinile hrvatske vojne snage.

 

Lučić i Tuđman su pričali i o današnjem predsjedniku HDZ-a Draganu Čoviću, za kojeg Lučić kaže da ''bi bilo opasno dati stranku (HDZ BiH, op.a.) čovjeku kojim se može manipulirati'', a Tuđman ga pita ''kada je (Čović, op.a.) prestao biti Jugoslaven i pisati ćirilicu'', na što Lučić odgovara: ''Ne znam kada, ali je bio. Vidjeli ste čitav studij njegov, on se na svakom ispitu tako potpisivao.''

 

Na kraju razgovora Tuđman pita Lučića: ''Jesi li za nastavak u vojnoj službi, ili u politici?'' A on odgovara: ''Meni je ova služba koju radim, dok sam radio s Mirom, nisam sebe vidio van toga. Politika mi je malo rano. Moram još završiti postdiplomski, malo se bavim poviješću, iz hobija. Volio bih dobiti malo vremena, čak sam mislio iskoristiti ovo vrijeme kako se Miro (Tuđman, op.a.) sklanja, da se i ja izvučem par godina, da to sve skupa završim.''

 

I doista, Lučić se posvetio svojoj hobističkoj zanimaciji bavljenja poviješću, doktorirao, zaposlio se na Hrvatskom institutu za povijest i sada u hrvatskoj javnosti figurira kao ugledni povjesničar, dok se njegova istaknuta uloga u Tuđmanovoj politici prema BiH u devedesetima skoro pa uopće ne spominje.