NJEMAČKA kancelarka Angela Merkel nedavno je u jednom televizijskom intervjuu prvi put izjavila kako u Njemačkoj postoje područja koja se inače nazivaju no-go zonama. ''Postoje takva područja i moramo ih nazvati pravim imenom'', rekla je Merkel u intervjuu za NTV, ali nije precizirala o kojim područjima misli. Naravno, kasnije su novinari pitali njenog glasnogovornika da precizira na koja se to područja odnose te izjave, ali se on izvlačio i rekao da ne može dodati ništa onome što je izjavila kancelarka, jer ''riječi kancelarke govore same za sebe''.

 

Ta je Merkeličina izjava imala dosta odjeka u desničarskim medijima diljem svijeta, koji su trijumfalno zaključili kako im je inače mrska Merkel konačno priznala ono što oni godinama tvrde, a to je da su useljenici prijetnja društvu jer stvaraju te no-go zone.

 

Zanimalo nas je koliko ima istina u toj izjavi Angele Merkel, kao i u fami o no-go zonama u Njemačkoj, te smo se za objašnjenje obratili sveučilišnom profesoru sociologije dr. Jörgu Blasiusu iz Bonna, koji se godinama bavi urbanom sociologijom o čemu je napisao i više knjiga.

 

 

Za početak smo pitali sociologa Blasiusa ima li u Njemačkoj tzv. no-go zona.

''Ono što se u Njemačkoj kolokvijalno naziva no-go zonom je vrlo različito od onoga što se tako naziva u, primjerice, SAD-u. Tamo je to dio grada u koji ne smije ići ni policija jer stalno vlada nasilje, te se izlažete sigurnosnoj ugrozi ako tamo odete a ne pripadate skupini koja tu vlada. U Njemačkoj toga zapravo nema. Postoji ono što u sociologiji nazivamo distressed neighbourhood (otprilike, ugroženo susjedstvo ili kvart u nevolji, op.a.). Nekoliko puta sam vodio kolege iz SAD-a u takve kvartove i oni bi me pitali kada ću im pokazati to ugroženo susjedstvo iako smo se već neko vrijeme nalazili u njemu. To su većinom kvartovi u kojima žive ljudi useljeničkog porijekla i siromašni ljudi, no sama činjenica da po njima mogu hodati sa svojim kolegama ukazuje da to nisu tzv. no-go zone. U realnosti u Njemačkoj dakle ne postoje no-go zone, ali postoje neki manji dijelovi nekih većih gradova u kojima vam tijekom nekoliko sati noći ne bih preporučio da hodate sami ulicom. Ipak, i najugroženiji kvart u Njemačkoj nije usporediv s najopasnijim dijelovima Chicaga ili nekim pariškim predgrađima'', objašnjava ovaj sociolog.

 

Za Blasiusa je ključna stvar u vezi s problematičnim kvartovima siromaštvo, a ne etnički sastav stanovništva.

 

''Ako nemate dosta novaca, onda ćete, naravno, živjeti u kvartu koji je najjeftiniji. To ne znači da je to loš kvart, nego je kvart u kojemu žive ljudi s niskim primanjima. U tim kvartovima mogu živjeti i ljudi s boljim primanjima a da se ne trebaju osjećati sigurnosno ili zdravstveno ugroženima, što se i događa. Primjerice, neki koji žele baš kupiti stan učinit će to u siromašnijem kvartu u kojem je cijena nekretnina niža. Ključna stvar oko kvartova koji se u nekim medijima nazivaju no-go zonama jest da su oni obilježeni ekonomskom neimaštinom. Nije presudno što u nekima od njih živi većinski useljenička populacija, jer sva istraživanja pokazuju da useljenici u Njemačkoj nisu nasilniji od domicilnih građana. Prije dvije godine u Njemačku je došao milijun izbjeglica i naravno da su neki od njih kriminalci. No uzmite nasumično milijun ljudi u bilo kojoj zemlji svijeta, od Poljske preko Velike Britanije do SAD-a, i vidjet ćete da među njima ima i kriminalaca ili onih sklonih kriminalu. Ono što se događa u ugroženim susjedstvima jest da u njima po kvadratnom metru živi više ljudi nego u nekom bogatom kvartu u kojem ljudi stanuju u vilama. Dakle, postoji više kriminala po kvadratnom metru, jer ljudi žive u manjim stanovima i to obitelji s pet ili šest članova'', kaže Blasius.

 

 

Pitamo ga o u medijima razvikanom kvartu Duisburg-Marxloh, koji se smatra no-go zonom, no Blasius ističe da je i u tom slučaju ''to prvenstveno siromašan dio grada'': ''Duisburg-Marxloh nije neka strašna no-go zona, a ljudi tamo zapravo i ne idu jer tamo nemaju što za vidjeti. Ni jednom turistu ne morate reći da ne ide tamo jer će ga opljačkati ili ubiti. To što u Duisburg-Marxlohu nećete vidjeti mnogo parkiranih poršea, jer si ih ljudi koji tamo žive ne mogu priuštiti, ne znači da je riječ o no-go zoni.''

 

Blasius podsjeća da je koncept no-go zone zapravo originalno nastao na ekstremnoj desnici, koja je devedesetih godina prošlog stoljeća sanjala stvoriti ''nacionalno oslobođena područja'', u kojima bi živjeli isključivo oni koje smatraju arijevcima ili pravim Nijemcima. Uostalom, mnogi ekstremni desničari su također siromašni te žive u siromašnim kvartovima, koje istovremeno nazivaju no-go zonama.

 

''U Njemačkoj na lokalnoj razini postoje uspješni programi poboljšavanja životnih sredina u urbanim područjima, čiji je cilj da se neki ugroženi kvart učini boljim za život ili da se barem zaustavi propadanje. Dosta tih programa se pokaže uspješnima, naročito ako se u kvartove uvede ekonomski raznolika populacija, a ne da se siromašni odvajaju od ostalih ljudi u gradu'', ističe Blasius, napominjući da etiketa no-go zone zapravo odmaže u tome da se neki kvart poboljša za život njegovih stanovnika.

 

U Berlinu je dugo vremena kvart Neukölln s visokim udjelom useljeničke populacije važio za no-go zonu, a sada je postao jedan od najživahnijih dijelova grada u kojem je zapravo problem postala gentrifikacija. Policijske statistike zapravo pokazuju da je Alexanderplatz, omiljeno odredište turista i područje na kojem stanovanje itekako košta, jedna od lokacija s najviše kriminala,opasniji od nekad zloglasnog Neuköllna. 

 

 

''Da, Alexanderplatz je tipično mjesto na kojem će netko opljačkati turiste, ali ga nitko ne smatra no-go zonom u Berlinu. Tako je i u centru Bonna, u kojem uvijek vlada gužva i džeparoši tamo operiraju. Alexanderplatz je pun prodavnica i restorana, uvijek je gužva i to definitivno nije siromašni dio Berlina. U toj gužvi i anonimnosti operiraju džeparoši'', navodi Blasius.

 

Ipak, ekstremno desne i populističke stranke poput Alternative za Njemačku (AfD) ne prestaju pričati o ugrozi koju no-go zone predstavljaju za Njemačku, svodeći kompleksan i prvenstveno ekonomski problem na pitanje migracije odnosno nacije.

 

''Pričati o širenju no-go zona u Njemačkoj se za ekstremnu desnicu pokazalo uspješnom političkom taktikom. Oni naglašavaju nasilje koje počine izbjeglice, a to je zapravo jeftin populizam koji nema utemeljenje u realnosti i društvenim znanostima. Na izborima je AfD dobio oko 13 posto glasova, dakle ta priča prolazi kod dijela glasača, no ona iskrivljava realnost. Desničarski populizam se temelji na glupoj tvrdnji 'Mi smo Nijemci, mi smo zato bolji'. Obraćaju se siromašnim Nijemcima koje uvjeravaju da su bolji od siromašnih useljenika i tako dvije siromašne skupine u društvu okreću jednu protiv druge. Navodno se bore protiv nasilja, a njihova je politika i retorika istovremeno puna nasilja. Moramo živjeti s njima, ali situacija nije ipak toliko loša kao u Poljskoj ili Austriji'', zaključuje profesor Blasius.