DOK ODBROJAVAMO posljednje dane do početka Svjetskog prvenstva u Rusiji, odabrali smo za vas deset najljepših golova u povijesti Mundijala. Od Urugvaja 1930. do Brazila 2014. bilo je puno predivnih golova tako da izdvojiti najljepše od najljepših nije bio lak zadatak. Odlučili smo se za ovih deset ljepotana. Odbrojavanje je počelo.

2. Paul Breitner: Zapadna Njemačka - Čile 1:0, SP u Zapadnoj Njemačkoj 1974.

Iako su najveći favoriti desetog Svjetskog prvenstva 1974. u Zapadnoj Njemačkoj bili sjajni Nizozemci na čelu s Cruyffom, Neeskensom, Repom i ostalima, momčad Zapadne Njemačke također je pucala na naslov svjetskih prvaka.

Sjajna generacija stasala na porazu u finalu 1966.

Dvadeset godina nakon senzacionalnog trijumfa na SP-u u Švicarskoj, Zapadna Njemačka je ponovno imala veliku generaciju sposobnu za najveće domete. Generacija koje je izgubila nesretno finale u Engleskoj 1966. na čelu s Franzom Beckenbauerom, polako je sazrijevala igrajući polufinale Mundijala u Meksiku i osvojivši EP u Belgiji 1972.

Kad se tome pridoda i da je baš te 1974. Bayern krenuo u svoju trogodišnju dominaciju Kupom prvaka, logično je bilo očekivati da vrhunac bude titula prvaka svijeta na domaćem terenu.

Dok su se lepršavi Nizozemci igrali nogometa, demonstrirajući svoj totalni nogomet, Nijemci su iznenađujuće neuvjerljivo počeli turnir.

Već prva utakmica s Čileom pokazala je da u momčadi Helmutha Schona nešto ne štima. Jedva su izborili pobjedu 1:0, a gol nije zabio nitko od napadača već sjajni mladi branič Paul Breitner. Nijemci su dugo kombinirali prebacujući igru s jedne strane na drugu, sve dok loptu nije dobio Der Afro. Opalio je s oko 35 metara i lopta se samo zabila u suprotne rašlje golmana Vallejosa. Spektakularan gol, vjerojatno najljepši na cijelom Mundijalu. Sličan gol Breitner je zabio u nastavku turnira reprezentaciji Jugoslavije u četvrtfinalnoj skupini, no odlučili smo priču posvetiti Čileu jer je u toj utakmici bilo puno simbolike.

Paul Breitner - nogometni genij, marksist i maoist, koji je igrao za Franca

Paul Breitner bio je fantastičan nogometaš, igrač koji je promijenio ulogu braniča u modernom nogometu, ali povijest ga možda još više pamti po ekscentričnom ponašanju, jasnim revolucionarnim stavovima i izrazito lijevom ideološkom svjetonazoru, koji je u doba hladnog rata kad je Berlin bio podijeljen na dva dijela, izazivao sablazan u njemačkoj javnosti. Breitner je odbijao pjevati himnu uoči utakmica tvrdeći da mu je to dosadno, a pravi skandal je izazvao kad je na jedan trening reprezentacije donio ''Crvenu knjižicu'' Mao Ce Tunga.

Uzmimo za primjer ovu fotografiju. Najmanje je bitna ideologija koja pršti iz nje i to je li ona ispravna ili nije. Teško je i zamisliti da današnje vedete svjetskog nogometa, u pauzama od ''selfiinstagramtviterfejsbuk'' performansa, uopće mogu promišljati o nečemu ovakvom, kao što je to činio jedini čovjek koji je odbio igrati nogomet na Videlinom krvavom Mundijalu 1978. Cruyff je kasnije pričao da je on napravio isto, no legendarni Nizozemac nakon kvalifikacija za turnir u Argentini zahvalio se izborniku Happelu jer je morao spašavati brak. Nizozemci su se na SP-u u Njemačkoj 1974. i na EP-u u Jugoslaviji 1976. ponašali kao rock zvijezde, mediji su pisali o navodnim orgijama Cruyffa, Repa, Neeskensa i društva, a legenda kaže da su Nizozemci izgubili od Nijemaca u finalu 1974. jer je Johan cijelu noć uoči finalne utakmice proveo na telefonu pričajući s gospođom Danny Coster i spašavajući brak. Gospođa Coster uoči SP u Argentini svom je suprugu jasno rekla: ''Ili reprezentacija, ili ja.'' 

Jedini je zbog ideala odbio otići na krvavi Videlin Mundijal

Breitner takvih problema nije imao i njegova odluka da ne ide u Argentinu bila je čisto ideološke prirode. Jednostavno je odbio biti dio igrokaza koji je trebao slaviti režim koji se gradio na trideset tisuća leševa. Čim je preuzela vlast, vojna hunta je odmah, bez oklijevanja, odlučila pokazati svoje pravo lice. Inspirirani nacizmom (tisuće nacista iz čitave Europe su nakon Drugog svjetskog rata spas pronašle baš u Argentini, gdje su se vrlo brzo uklopili u vrh argentinskog vojnog establišmenta), frankizmom i neopisivom mržnjom prema lijevom i progresivnom svjetonazoru, odmah su počeli primjenjivati tehnologiju pakla industrijskih razmjera. Među tisućama nestalih bile su na stotine lijevih intelektualaca, pisaca, pjesnika… Svima onima koji su se usudili misliti i ne slagati se s otvorenim fašizmom koji je propagirala Videlina diktatura, stavljena je meta na leđa.

General Luciano Mendez, odgovoran za najveće javno spaljivanje knjiga 29. travnja 1976., izjavio je dok je lomača još gorjela: “Na isti način na koji smo vatrom uništili subverzivnu dokumentaciju koja šteti intelektu i našem kršćanskom biću, bit će uništeni i neprijatelji argentinske duše.”

Izjava generala Iberica Sainta Jainea, guvernera provincije Buenos Aires u kojoj javno, bez ikakvih eufemizama kaže da će “prvo ubiti subverzivne pa onda njihove simpatizere, a na kraju sve one koji su ravnodušni” identična je mantri fašizma, koja je bila službena politika u NDH. Paul Breitner u takvu Argentinu nije želio doći.

Paul Breitner bio je sjajan nogometaš, ali i čudan karakter. Javno se deklarirao kao komunist, štoviše, maoist, a opet crvena ideologija koja mu je bila bliska nije ga spriječila da tri godine igra za Francov Real. Uoči SP-a u Španjolskoj 1982., prihvatio je za to vrijeme nestvarnu ponudu od 150 tisuća maraka jedne kozmetičke tvrtke da obrije bradu i tijekom prvenstva reklamira njihove proizvode. Za komuniste i socijaliste, kojih je tada u Njemačkoj bilo jako puno, Breitner je preko noći postao izdajnik, čovjek koji je pljunuo na svoje ideale i prodao se krupnom kapitalu. Njega to nije pokolebalo jer nikad nije vodio računa o tome što drugi misle. Cijelu karijeru bio je svoj i do kraja je to ostao. Sjajan i neobičan. Neuhvatljiv. I na terenu i izvan njega. Konzistentan u svojoj nekonzistentnosti. I jedini uz Vavu, Pelea i Zizoua koji je zabijao u dva finala svjetskih prvenstava.

Na početku teksta kazali smo da je gol Čileu bio prepun simbolike i Breitneru je značio jako mnogo. Zato što ga je on, gorljivi ljevičar i humanist, zabio reprezentaciji čiji se državni vrh služio sličnim metodama kao i onaj Videlin u Argentini. Način na koji se Čile plasirao na SP u Zapadnu Njemačku sramotan je i nakon skoro pola stoljeća i dalje izaziva brojne kontroverze. No da bi stvari bile posve jasne i onima koji ne znaju puno o turbulentnim društveno-političkim zbivanjima druge polovice 20. stoljeća, morat ćemo se vratiti četiri godine unatrag.

Što se dogodilo u Čileu 11. rujna 1973.?

Godine 1970. Salvador Allende postao je prvi demokratski izabrani marksistički predsjednik u Latinskoj Americi. Njegova je vlada odmah počela provoditi socijalističku politiku. Banke i industrija nacionalizirane su, a proveden je i program reforme zemljišta. Unatoč podršci radnika i sindikata, Allende je imao snažnu opoziciju u Kongresu, bogatim industrijalcima, Crkvi i vojsci. Za Amerikance nije dolazilo u obzir da im u susjedstvu stasa zemlja s komunističkim predznakom i vlada SAD-a organizirala je vojni udar 11. rujna 1973. Do danas nije do kraja rasvijetljeno što se točno dogodilo tog dana, no ono što se točno zna jest to da je čileanska vojska uz podršku CIA-a srušila Allendea i na vlast dovela generala Augusta Pinocheta. Dok je vojska granatirala predsjedničku palaču, Allende je održao slavni govor u kojem je odlučno odbio dato obećanje da će mu poštedjeti život ako pristane napustiti zemlju. Nedugo nakon toga, pronađen je mrtav. Službeno priopćenje vojne hunte glasilo je da se ubio puškom AK-47, koju je dobio na poklon od Fidela Castra.

Vojna hunta odmah je raspustila kongres, zabranila sve političke stranke u državi i uvela diktaturu. Gospodarske reforme koje je počeo Allende stopirane su, Čile je prihvatio kapitalizam, a Pinochet je pokrenuo kampanju brutalne represije protiv svih političkih protivnika, uključujući komuniste i sindikalce. Tisuće ljudi bile su ubijene ili su jednostavno nestale. Nacionalni stadion u Santiagu pretvoren je u konc-logor. Svlačionice su pretvorene u zatvorske ćelije, a na travnjaku su mučitelji ispitivali svoje žrtve.

Gregorio Meno Barrales, bivši socijalistički guverner Puente Alta i žrtva Pinochetova režima, izjavio je o svojim iskustvima na stadionu:

 "Svaki dan su izvodili od dvadeset do pedeset ljudi. Zvali bi ih preko zvučnika. Premda su gotovo svi na sebi imali vidljive tragove od premlaćivanja i mučenja, morali su potpisati izjave da su korektno tretirani na stadionu. Svi smo to potpisivali jer je to bio jedini način da zadržimo nadu da ćemo iz tog pakla izaći na slobodu. Bili smo krivi samo zato što smo branili Ustav Čilea. Jednom mladiću koji je svirao gitaru polomili su sve prste na rukama i onda su ga tjerali da im svira. Kad bi mučili i premlaćivali ljude, vojna su vozila kružila puštajući glazbu Beatlesa i Rolling Stonesa kako bi muzika prigušila vrištanje žrtava.''

Stadion u Santiagu postao je konc-logor

Oko 40 tisuća građana Čilea bilo je zatočeno na stadionu u Santiagu, a oko 12 tisuća u periodu od 11. rujna do 7. studenoga.

Stravični događaji u velikoj mjeri utjecali su na nogometnu scenu zemlje koja se pripremala za ključni dvoboj protiv Sovjetskog Saveza za plasman na SP 1974.

Prije nego što je SP 1998. prošireno na 32 reprezentacije, bilo je skup od 16 (a od 1982. do 1998. od 24) zaista najboljih reprezentacija na svijetu i nije se moglo dogoditi da neki kontinent inače slabije nogometne kvalitete ima broj garantiranih mjesta na turniru koji nadilazi njihove kapacitete. U duhu ideje da na mundijalima moraju igrati samo najbolji, za turnir u Zapadnoj Njemačkoj 1974. igrao se play-off između jedne reprezentacije iz europske zone i jedne iz južno-američke. Bili su to SSSR i Čile, kao najslabiji pobjednici svojih kontinentalnih kvalifikacijskih skupina.

Prva utakmica u Moskvi trebala se odigrati 26. rujna 1973. u pravoj prijateljskoj atmosferi dva ideološki bliska rivala. Međutim, 11. rujna izvršen je vojni udar, Allende je ubijen (ili se ubio), a na vlast je došla desničarska vojna hunta. Stvari su se u samo dva tjedna potpuno promijenile.

Na sam dan puča, čileanska reprezentacija trebala je održati zadnji sastanak u reprezentativnom kompleksu Juan Pinto Duran, na kojem su se trebali dogovoriti posljednji detalji oko puta u Moskvu. Do sastanka nikad nije došlo.

Eduardo Herrera, lijevi bek Wanderers of Valparaísa, tih je dana stanovao u hotelu Carrera, udaljenom oko sto metara od kompleksa. On se prisjeća događaja tog kobnog 11. rujna.

"Kad smo stigli na teren, trener Luis Álamos naredio nam je da se vratimo kući. Ja sam živio stotinjak metara od kompleksa, a u tih stotinjak metara vojska me zaustavila desetak puta. Nisu me uhitili samo zato što sam imao torbu na kojoj je pisalo 'Čileanska nogometna reprezentacija''', priča Herrera.

Victor Jara, poznati pjevač i aktivist, uhićen je, mučen i smaknut ubrzo nakon puča. Pablo Neruda umro je od raka, no njegova smrt, iako uzrokovana bolešću, a ne nasiljem vojne hunte, postala je simbolom pokreta otpora režimu. Pinochet je zabranio javni sprovod tako da je slavni pjesnik pokopan u tajnosti, no tisuće Čileanaca suprotstavile su se vlastima i u žalosti preplavile ulice Santiaga.

Problem za čileansku reprezentaciju bio je i taj što su neki igrači poput Carlosa Caszelyja i Leonarda Veliza bili izraziti komunisti, veliki prijatelji Salvatora Allendea, dakle nepouzdani po novi režim, a vojna hunta donijela je odluku da nitko ne smije napustiti zemlju. Ipak, dr. Jacobo Helo, liječnik reprezentacije i osobni liječnik generala Gustava Leigha, jednog od vodećih ljudi hunte, uvjerio je generala da bi eventualni plasman na Mundijal u Njemačku bio sjajna promidžba novog režima u svijetu. Pinochet je popustio, dao je odobrenje da reprezentacija otputuje, ali s jasnim upozorenjem: ''Progovorite li o onome što ste vidjeli, vaše će obitelji nastradati.'' Ta prijetnja najviše se odnosila na Casezelyja.

Pinochet je jedva dao dozvolu da se utakmica u Moskvi odigra

Kako je SAD priznao vojnu huntu, SSSR je istog trenutka raskinuo diplomatske veze s Čileom i povukao svog veleposlanika. Ozračje uoči utakmice nije moglo biti gore. Dvojica čileanskih reprezentativaca u zračnoj su luci u Moskvi satima držani zbog navodnih sumnji u fotografije na putovnicama. Bila je to jasna politička poruka sovjetskih vlasti.

Utakmica na stadionu Lužnjiki, koji se tada zvao Centralni Lenjinov stadion, odigrana je u jezivoj atmosferi bez nazočnosti publike i novinara. Utakmica umalo nije bila otkazana zbog glasine da su sovjetske vlasti planirale zatvoriti sve čileanske igrače i zamijeniti ih za političke zatvorenike u Čileu.

Meč je po izuzetnom hladnom vremenu ipak odigran (u Moskvi je tog dana zabilježeno pet stupnjeva ispod nule), a gosti su senzacionalno izvukli remi bez golova ponajviše zahvaljujući herojskoj partiji Alberta Quintane i Elìasa Figueroe. Čileanci su imali i pomoć sudaca, što je potvrdio i Hugo Gasc, jedini čileanski novinar koji je putovao u Moskvu.

"Srećom, sudac je bio žestoki antikomunist. Francisco Fluxáo, predsjednik naše delegacije i ja, uvjerili smo ga da napravi sve što može da ne izgubimo u Moskvi. To se i dogodilo.''

FIFA je dozvolila da se igra na stadionu koji je bio mučilište i gubilište

U sljedeća dva mjeseca mnogo se toga događalo. Teror hunte nije jenjavao, likvidacije su bile svakodnevne i masovne i cijeli slobodni svijet bio je zgrožen onim što se pred njihovim očima odvijalo u Čileu. Svi su bili zgroženi osim FIFA-e. SSSR je tražio da se revanš odigra na neutralnom terenu, ali zahtjev je odbila krovna kuća svjetskog nogometa kojoj fašistički režim u Čileu očito ni najmanje nije smetao.

Svjetski mediji objavili su priču kako je stadion u Santiagu konc-logor na kojem se vrše smaknuća i čelni ljudi čileanskog nogometnog saveza iz straha od potenacijalnih reakcija iz svijeta tražili su od državnih vlasti da se utakmica prebaci u Vinu del Mar. Nije prošlo. Hunta je tvrdoglavo inzistirala da se utakmica odigra u glavnom gradu kako bi svijetu pokazala da je sve ono što se priča o hunti laž te da u Čileu ljudi žive u miru.

Sovjeti i neki europski i afrički nogometni savezi poslali su u FIFA-u depešu u kojoj je stajalo da nogometna reprezentacija SSSR-a odbija igrati na stadionu koji je zaliven krvlju čileanskih patriota. Kao odgovor na zahtjev iz Moskve, FIFA je poslala izaslanstvo u Santiago da ispita stadion. Izaslanstvo, na čelu s potpredsjednikom FIFA-e Abiliom d'Almeidom i glavnim tajnikom Helmuthom Kaeserom, stiglo je u Santiago 24. listopada. Vojska je učinila sve što je bilo moguće kako bi uklonila dokaze onoga što se tamo događalo. Unatoč činjenici da je i za vrijeme posjeta FIFA-ine delegacije na stadionu bilo zatvoreno nekoliko stotina ljudi, donesena je odluka da se utakmica ipak odigra.

Sovjetski Savez odbio je putovati u Santiago, a tamošnji mediji bili su šokirani. U tjedniku 'Nogomet - Hokej' novinar Lev Filatov napisao je:

"Na sam dan kad je komisija FIFA-e stigla u Santiago, stadion je i dalje bio konc-logor. Izaslanstvo je dobilo garanciju od hunte da će stadion biti siguran, a da će se utakmica održati u normalnim okolnostima. To je njima bilo dovoljno. Stadion se i danas koristi kao mučilište, a krvavi teror i dalje vlada Čileom.''

Gregorio Mena Barales, u tom trenutku zatvorenik na stadionu, kasnije je ispričao kako je izgledao posjet delegacije FIFA-e.

''Došli su na teren, prošetali su, iz daljine su bacili oko na zatočene i odlučili su da se može igrati.''

Na dan utakmice oko sedam tisuća zatvorenika smještenih na stadionu u Santiagu prebačeno je u logor u pustinji Atacama, no Sovjeti, baš kako su i obećali, nisu došli na utakmicu.

Na prvi pogled razlozi sovjetskog bojkota humanitarnog su karaktera. Službeno priopćenje iz Moskve glasilo je da odbijaju sudjelovati u nečemu što sa sportom nema nikakve veze te da ne žele dati legitimitet režimu koji svoje građane muči i ubija na nogometnom stadionu.

Možda je to i točno, ali ovaj narativ, baš kao i većina njih iz razdoblja hladnog rata, s razlogom dobiva sumnju u autentičnost. Jevgenij Lovčev, reprezentativac SSSR-a i branič moskovskog Spartaka, godinama kasnije kazao je nešto što umnogome baca drugačije svjetlo na tadašnju odluku Moskve da se ne putuje u Santiago.

''Mislim da nismo otišli u Santiago više iz straha da tamo ne izgubimo nego što su naše vođe bile šokirane onim što se događalo u Čileu. Čile je preko noći postao naš protivnik u hladnom ratu i poraz od njih bio bi strašan udarac za sovjetsku propagandu. Uvjeren sam da smo imali pozitivan rezultat iz prve utakmice, putovali bismo u Čile i igrali utakmicu na stadionu u Santiagu.''

Slavni Galeano je napisao ovo: ''Bila je to najbjednija utakmica u povijesti''

Premda Sovjeti nisu došli u Santiago, utakmica je ipak odigrana. Bila je to bez dvojbe najsramotnija odluka FIFA-e u njenoj sramotama i skandalima obilježenoj povijesti, tragikomedija koju je Eduardo Galeano, čuveni urugvajski novinar, književnik i pisac nekih od najljepših nogometnih eseja nazvao najbjednijom utakmicom ikad odigranom (the most pathetic match in the history of football).

Pred oko 15 tisuća gledatelja na stadionu u Santiagu igrači Čilea igrali su sami sa sobom, ponašajući se kao da je sovjetska momčad prisutna na terenu. Utakmica je trajala oko 30 sekundi. Igrači Čilea izveli su loptu s centra, dodavali su se i zabili su gol u praznu mrežu (iz ofsajda, ako ikoga zanima).

Bila je to travestija, farsa u režiji Pinocheta i njegovih generala kojima je ruku pružila FIFA. Zašto su se čileanske vlasti odlučile odigrati tih 30 bizarnih sekundi protiv protivnika kojeg nije bilo, nije poznato. Vjerojatno da bi zabijanjem gola i na simboličan način pokazali pobjedu propagande. Bilo kako bilo, Čile je otišao u Njemačku na SP, a tamo je izgubio od domaćina, remizirao s Istočnom Njemačkom i Australijom i nakon prvog kruga se vratio kući. Augusto Pinochet je ostao na vlasti do 1990.