KINOM se 1911. godine proširila strašna epidemija, koja je prijetila da će postati pandemija. Čini se da je njena pojava povezana s trgovinom divljim životinjama. U snižavanju stope infekcije korištene su karantene, maske, ograničavalo se putovanja, zatvaralo granice i masovno kremiralo žrtve. Ipak, na sjeveroistoku Kine umrlo je više od 60.000 ljudi, što je ovu epidemiju učinilo najvećom na svijetu u to doba, piše CNN.

Kad je bolest naposljetku stavljena pod kontrolu, kineska vlada sazvala je Međunarodnu konferenciju o kugi u sjevernom gradu Shenyangu, blizu epicentra epidemije. Tamo su se okupili virolozi, bakteriolozi, epidemiolozi i ostali zdravstveni stručnjaci iz mnogih svjetskih velesila, SAD-a, Japana, Rusije, Velike Britanije i Francuske.

Svrha konferencije bila je pronaći uzrok epidemije, naučiti koje su tehnike suzbijanja najučinkovitije, otkriti zašto se bolest proširila tako brzo i procijeniti što se može učiniti kako bi se spriječio drugi val. Iako je na konferenciji bilo i upiranja prstom u krivce, uglavnom je to bio istinski pokušaj da se izvuku pouke.

Budući da se svijet danas suočava s pandemijom koju karakterizira nedostatak globalno koordinirane reakcije i višestranih napora političkih lidera, vrijedi preispitati kolaborativne aspekte konferencije iz 1911. u sjeveroistočnoj Kini, ističe CNN. Danas se čini da je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kompromitirana, da je virus rasno određen, da su glavne nacije međusobno posvađane i da se natječu oko resursa i kontrole narativa, dok su siromašnije nacije u velikoj mjeri prepuštene same sebi. U usporedbi s 1911. godinom, čini se da živimo u podijeljenom i polariziranom svijetu.

Velika mandžurijska kuga

Velika mandžurijska kuga pojavila se 1910. i pustošila širom sjeveroistočne Kine, nastavlja CNN. Od jeseni 1910. godine do suzbijanja epidemije sljedeće godine ukupno je umrlo oko 63.000 ljudi. Epidemija je došla na naslovnice kad se pojavila u sjeveroistočnom gradu Harbinu, u današnjoj provinciji Heilongjiangu. Harbin je tada bio dio Mandžurije, prostranog i poljoprivredno važnog, ali rijetko naseljenog područja na raskrižju kineske, japanske i ruske sfere utjecaja. Glavnina teritorija bila je pod kineskom upravom, no Japan je kontrolirao lučko područje oko Daliana, a Rusija je upravljala mandžurijskom željeznicom.

Harbin je bio međunarodni grad, dom mnogih Rusa koji su radili za Kinesku istočnu željeznicu (CER), koja je povezivala Transsibirsku željeznicu s lučkim gradom Dalianom pod japanskom kontrolom. Harbin je imao i velike zajednice Japanaca, Amerikanaca i Europljana koji su se bavili trgovinom povezanom sa željeznicom. To je uključivalo i trgovinu krznom i bolest je vjerojatno proizašla iz ove industrije.

Sibirski svizac vrsta je glodavca koja je uglavnom živjela na travnjacima i stepama Mongolije i susjedne Mandžurije. Europski, američki i japanski krznari već su odavno od lokalnih lovaca kupovali krzno samura, kune i vidre, ali nikad nisu bili zainteresirani za grubo krzno sibirskog svisca. No nove tehnike bojanja s početka stoljeća omogućile su da se sviščevo krzno koristi kao pristupačna alternativa kvalitetnijem krznu, piše CNN.

Tisuće nomadskih lokalnih lovaca dobile su od stranih kupaca zadatak da donesu krzno svizaca, koje je dobilo na vrijednosti u godinama prije zaraze. Ruralni lovci dugo su izbjegavali koristiti oboljele svisce za hranu, ali nisu namjeravali odbaciti krzna bolesnih životinja, posebice kad su postala tako vrijedna.

Odakle je krenula?

Teško je odrediti odakle je epidemija krenula, ali prvi put su bolest primijetili ruski liječnici u Manzhouliju, gradu u kineskoj pokrajini Unutrašnjoj Mongoliji blizu ruske granice koji je nastao oko CER-a. Simptomi su bili alarmantni – vrućica s hemoptizom (iskašljavanje krvi). U Manzhouliju su mrtvi bili ostavljani na ulicama, a željeznički vagoni bili su pretvoreni u karantenske odjele.

Baš kao što se danas virusi brzi šire zrakoplovnim linijama, tada je željeznica omogućavala širenje. Strah u Manzhouliju značio je da su mnogi ljudi slijedili put kojim je sviščevo krzno CER-om išlo u grad Qiqihar, u pokrajini Heilongjiangu, a potom u Harbin.

Slučajevi plućne kuge pojavili su se na glavnim željezničkim čvorištima Tianjinu i Pekingu te duž pruge koja od Pekinga vodi prema Wuhanu. Čak i Šangaj, koji je od Manzhoulija udaljen 3000 kilometara, zabilježio je slučaj zaraze i razmišljao o zatvaranju grada kako bi spriječio širenje bolesti. U prenapučenim slamovima Harbina bolest se brzo ukorijenila. Do 8. studenoga 1910. godine u Harbinu su zabilježena 5272 smrtne slučaja.

Reakcija na epidemiju bila je brza, s obzirom na logistička ograničenja s početka 20. stoljeća. Brzo su otvoreni karantenski centri, uglavnom su to bili preuređeni željeznički vagoni, u koje su smješteni ljudi za koje su vlasti vjerovale da su bili u kontaktu s bolešću, poput rođaka preminulih i osoba koje su se bavile lovom i trgovinom krznom.

Ako osobe u karanteni tijekom pet do deset dana nisu razvile simptome, nastavlja CNN, bile su otpuštene sa žičanom narukvicom i olovnim pečatom koji potvrđuje da nisu bolesne. No ako bi se simptomi pojavili, cijeli vagon uglavnom je bio osuđen na smrt jer jr smrtnost od ove bolesti bila gotovo 100 posto. Bili su zabranjeni pogrebi, a provodile su se masovne kremacije. U Harbinu je vodeći kineski liječnik Lien-teh Wu, etnički Kinez rođen u Maleziji i školovan na Cambridgeu, uspio zaustaviti epidemiju.

Wu je započeo s pregledom tijela pacijenata koji su preminuli i ustanovio da se radi o plućnoj, a ne bubonskoj kugi. Razlika između ova dva oblika kuge je u lokaciji infekcije; kod plućne kuge infekcija je u plućima, a kod bubonske u limfnim čvorovima. Wu je također preporučio nošenje maski.

Drastičan odgovor

Do početka 1911. godine Kina je mobilizirala liječnike i epidemiologe i okupila ih u Harbinu. Wu je znao da postoji jedan važan rok u kojem se mora reagirati. Kineska Nova godina padala je na 30. siječnja i Wu je bio svjestan da će biti gotovo nemoguće ograničiti putovanja tijekom godišnje migracije velikog broja Kineza. Ako stopa zaraze ne bude pala, postoji rizik da se epidemija proširi na cijelu zemlju.

Odgovor je bio ponešto drastičan – svaka kuća u kojoj se pojavila infekcija bila je spaljena do temelja. Ali Wuove su mjere bile učinkovite. Uvedene su takozvane „sanitarne zone“, karantene, zatvaranja, izolacije, ograničena su putovanja i striktno su se koristile maske i činilo se da je stopa infekcije u Harbinu pala do kraja siječnja.

Infekcija se, međutim, proširila duž željeznice. Od početka siječnja 1911. godine Shenyang je imao 2571 smrtni slučaj. Naposljetku, karantene i ograničenje putovanja u Shenyangu počeli su davati rezultate i stopa infekcije je pala. Ali pruga se protezala dalje i nekoliko je gradova u blizini glavne luke Daliana prijavilo pojavu zaraze.  

U samom Dalianu provedene su masovne inspekcije putnika u vlakovima i brodovima. Željeznica je potom zatvorena, a brodovima u Dalianu naređeno je da ostanu u luci. To je imalo rezultata i kuga nikad nije stigla do Daliana. Iako su se slučajevi zaraze i dalje pojavljivali širom Mandžurije, ponekad i šire u Harbinu, krajem siječnja 1911. godine Wu je proglasio da je bolest zaustavljena. To je obilježeno posljednjim masovnim spaljivanjem žrtava. Bilo je vrijeme da se sazove međunarodna konferencija kako bi se otkrilo zašto je epidemija bila tako ozbiljna i raširena te koje su mjere najbolje djelovale, ističe CNN.

Profesor na Yaleu William C. Summers u svojoj je studiji iz 2012. godine o Velikoj mandžurijskoj kugi zapisao sljedeće: "Do kraja siječnja 1911. godine stvorena je atmosfera i spremnost da se u Kini okupi svojevrsni međunarodni konzorcij stručnjaka." No konferencija je nosila i određeni rizik za Kineze. Kina je na velikom dijelu svoga teritorija imala željeznicu pod ruskom kontrolom, Japan se ukotvio u Dalianu i kontrolirao kinesku glavnu sjevernu luku, a europske su sile imale ugovore o korištenju luka na kineskoj obali.

Konferencija

Kinezi su ipak odlučili ugostiti konferenciju te su tako izbjegli optužbu da nakon epidemije nisu učinili ništa. Svi sudionici obećali su da će se konferencija ponajprije baviti znanstvenim istraživanjima, bez pokušaja nametanja dodatne strane kontrole nad Kinom. Do 3. travnja 1911. godine palača Shao Ho Yien u Shenyangu pretvorena je u konferencijski centar sa sobama za sastanke, laboratorijima za eksperimente i prostorijama za smještaj delegata. Osim spomenutih zemalja, stručnjake su poslale i Italija, Meksiko, Nizozemska, Njemačka i Austro-Ugarska. Mnogi su došli s prestižnih instituta.

Glavno radno tijelo konferencije nastojalo se baviti eliminacijom loše znanstvene prakse i glasina te doći do znanstvenih korijena bakterije. U to vrijeme bila je to vrhunska znanost – bakterijski toksini, aglutinini, varijante sojeva. Raspravljalo se i o načinima zaraze, kao što je kašalj, te lažnim teorijama, kao što je prenošenje mikroba na hranu. Razgovaralo se čak i o onome što bismo danas nazvali asimptomatskim pacijentima i superširiteljima.

Suzbijanje je bilo glavna tema, nastavlja CNN. Što najbolje djeluje? Hitna karantena i ograničavanje putovanja, naravno, ali i rano korištenje maski koje je prethodilo Wuovu otkriću da se radi o plućnoj kugi. Osim toga, spomenuta je i brza izgradnja bolnica kako bi se izoliralo zaražene od običnih bolničkih pacijenata.

Konferencija je zaključena 28. travnja 1911. godine, a završnu riječ održao je Wu. Kineski strahovi da će Rusija, Japan i europske sile iskoristiti konferenciju za ispunjavanje svojih političkih ciljeva u Kini nisu se ostvarili. Zaključci i rezolucije konferencije bavili su se znanošću o kugi, potrebi za sanitarnim poboljšanjima, regulacijama karantene i nesvjesnim uzrokom epidemije – sibirskim sviscem. Zatvarajući konferenciju, dr. Wu je apelirao: "Treba uložiti sve napore kako bi se u Kini uvelo učinkovito medicinsko obrazovanje."

Suzbijanje epidemije

Godine 1911. nije bilo Svjetske zdravstvene organizacije. Odgovor na epidemiju, pokušaji da se ograniči širenje i suzbije bolest, prepušten je pojedinim nacijama, često politički suprotstavljenima. U Shenyangu nije bilo političara, samo znanstvenici koji su uvidjeli potrebu za globalnim međuvladinim odgovorom, odnosno globalnom zdravstvenom organizacijom. Ova je potreba ponovno aktualizirana nakon Prvog svjetskog rata i mirovne konferencije u Parizu 1919. godine, kad je osnovana Liga naroda.

Liga naroda bavila se zdravstvenim pitanjima preko svog Ureda za zdravstvo, koji su osnovali medicinski stručnjaci. Ured se bavio iskorjenjivanjem lepre, malarije i žute groznice te je uspješno pomogao suzbiti epidemiju tifusa u Rusiji i razne epidemija kolere i tifusnih groznica u Kini između dva rata. Nakon Drugog svjetskog rata nasljednik Lige naroda, Ujedinjeni narodi, osnovao je Svjetsku zdravstvenu organizaciju.

Velika mandžurijska kuga na kraju se nije ozbiljno proširila na ostatak Kine, Mongolije i Rusije. Zatvaranje luke u Dalianu zaustavilo je širenje izvan Mandžurije prema glavnim odredištima u Japanu, Koreji, Hong Kongu i drugdje po Aziji. Odatle bi se prekooceanskim brodskim linijama bolest proširila po Europi, Americi i širom svijeta. Ali to se nije dogodilo. Povjesničar Summers kaže da se suzbijanje zaraze svodi na zajednički odgovor: "Takva povezanost odgovarajućeg znanja, resursa i osoba nije se uvijek događala tijekom drugih globalnih epidemioloških izazova."

Mjere koje se danas poduzimaju širom svijeta – posebno izgrađene karantenske bolnice, pravila o nošenju maski, ograničenja putovanja, pojačane sanitarne prakse, prizemljeni avioni i namjenski zdravstveni timovi – umnogome su slične mjerama od prije 110 godina u sjeveroistočnoj Kini.

Međutim, glavne svjetske sile - SAD, Kina, Europska unija i Japan – kao da imaju malo interesa za koordinirani odgovor na zdravstvenu krizu, a izgledi za neku apolitičnu konferenciju nisu veliki. Vodeći svjetski stručnjaci jedva su čekali 1911. godine da dođu u Kinu. Možda se u nekom trenutku nakon smirivanja pandemije i to treba dogoditi, možda će svjetski znanstvenici pronaći način da zaobiđu političare i održe sastanak, podijele informacije i raspravljaju o covidu-19 na otvorenom forumu.