NIJE tajna da se problemi u Hrvatskoj rješavaju jako sporo, ako ikako. Jedan od vječnih problema je prevelik broj općina od kojih mnoge imaju premali broj stanovnika te nisu financijski samoodržive. Ta tema se ciklično pojavljuje svakih par godina, ovisno o izbornim ciklusima. O reformi lokalne samouprave se raspravlja svake izbore, svaka vlada je najavljivala tu reformu, a do sada je napravljeno bar nekoliko desetaka planova. Svaka stranka je prije izbora imala plan reformi jedinica lokalne samouprave, svaka vlast, svaki kandidat za predsjednika. Iz izbora u izbore se ponavljaju neke vječne teme, problemi koji se ne rješavaju, jedna od kojih je tema broja općina u Hrvatskoj.

Tako je i ova vlada najavila svoju reformu. Ali prvo treba staviti stvari u kontekst.

Taj kontekst je da  Hrvatska ima 428 općina, a gotovo 80 posto ih ima manje od 5000 stanovnika. 52 općine imaju manje od 1000 stanovnika. Najmanja općina se nalazi u Šibensko-kninskoj županiji, Civljane sa 129 stanovnika. Plan prihoda općine za 2020., bez transfera iz državnog proračuna, iznosi 2.5 milijuna kuna. Kako rashodi iznose 7.8 milijuna, onda će se razlika pokriti fiskalnim izravnanjem, tj. iz državnog proračuna.

Ali općina Civljane nipošto nije jedina općina koja se ne može sama financirati. Čak 80% općina ne može pokriti svoje troškove bez državne pomoći. Civljane bar mogu pokriti plaće zaposlenika, a ima onih koje ne mogu ni to.

Je li napokon došla vlada koja se uhvatila u koštac s reformom i namjerava ostaviti taj vječni problem u ropotarnici povijesti?

Ne baš...

Izgleda da će reforma biti samo kozmetičke prirode. Prvo se govorilo o smanjivanju broja općina, od čega se brzo odustalo. Pa je plan bilo "funkcionalno spajanje", ali ništa ni od toga.

Nakon toga je najavljeno ukidanje zamjenika načelnika i gradonačelnika za općine  s manje od 35.000 stanovnika, no i od toga se odustalo. Tada se dozvolilo da ipak mogu ostati zamjenici u mjestima koja su središta županija. Tu već stvari postaju potpuno nejasne pa je HDZ prihvatio amandman SDP-a kojim bi ipak ostali zamjenici u svim gradovima s više od 10.000 stanovnika. I to će HDZ nazvati reformom lokalne samouprave.

Ustvari je cijela predstava samo dio vječne teme, koja se koristi u svim izbornim kampanjama i kojom se mobiliziraju birači velikim obećanjima, a nitko nema želje ni hrabrosti riješiti problem. Kao i mnogi drugi, prebacuju ovo na sljedeću generaciju.

Kod obrazloženja takvih kvazireformi redovito se vrijeđa inteligencija stanovništva Hrvatske. Tako je u zadnjem istupu predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a u saboru Branko Bačić na N1 televiziji izjavio kako nije korektno pet ili šest mjeseci pred izbore donositi tako dramatične izmjene kao što je ukidanje općina, smanjenje njihovih poslova i djelokruga rada. Obećao je da će to napraviti iduće godine jer bi njihovo ukidanje dovelo do demografske pustoši Hrvatske, što ustvari znači da se sasvim odustaje od ukidanja općina.

Naravno da se radi o besmislenoj izjavi zamotanoj u političko-diplomatski rječnik, koju ozbiljno može shvatiti samo naivna ili glupasta osoba.

Kada je najbolje vrijeme za ukidanje općina ako ne prije izbora? Sigurno ne odmah nakon izbora?

Ali se iz toga mogu iščitati neke bitne stvari o načinu funkcioniranja HDZ-a.

Zanimljivo je, primjerice, korištenje riječi "korektno" u kontekstu ukidanja, tj. neukidanja općina. Sama riječ može imati više značenja, ali s obzirom na to da se prva najava reforme lokalne samouprave odnosila na ukidanje općina, da bi, što je vrijeme više odmicalo, bila sve više razvodnjena, može se zaključiti da Bačić, kada koristi riječ "korektno", misli na korektnost prema stranačkim kolegama koji vladaju općinama za koje je predviđeno ukidanje. Točnije, možda je vlada stvarno htjela rasjeći gordijski čvor prevelikog broja općina, ali su se vrlo brzo aktivirali načelnici, gradonačelnici, zamjenici i službenici jedinica lokalne uprave, ljudi "s terena", i praktički stopirali cijelu reformu.

HDZ vlada u većini općina te bi njihovi ljudi bili najviše pogođeni reformom lokalne samouprave, pogotovo jer bi se većina općina koje bi se ukinule nalazila u područjima gdje je HDZ standardno jak i gdje mu se nalazi biračka baza. Snaga HDZ-a ne proizlazi iz velikih gradova, nego upravo iz većinski ruralnih područja. Ukidanje općina u tim područjima bi oslabilo stranačku bazu, ali bi naštetilo i financijama stranke. Svi ti ljudi koje je HDZ postavio na pozicije po JLS-u moraju nekako vratiti uslugu, ne samo glasački nego i financijski.

Tu dolazimo do prijetnje demografskom pustoši. I sam Bačić je svjestan da većina područja Hrvatske nema dovoljno gospodarske snage da se samoodržava, tj. dovoljno veliku (ili ikakvu) ekonomiju da može stvarati dovoljno poslova i mogućnosti za održavanje trenutnog broja stanovnika. Mehanizam fiskalnog poravnanja, kojim se iz državne blagajne transferira novac za samoodržanje 80% općina u Hrvatskoj, primarno služi da bi se stanovnike platilo da se ne odsele. Bilo transferom novca kroz plaće, sitne javne radove lokalnim tvrtkama kojima je to praktički jedini izvor prihoda, dijeljenjem novca lokalnim udrugama te raznim pomoćima poljoprivrednicima i obrtnicima, svrha općina je potplaćivanje stanovništva u dvije svrhe: da se ne odsele i da glasaju za HDZ.

Ne može se vječno kupovati lokalpatriotizam

I to će mnogi braniti kao nužnu praksu u svrhu očuvanja hrvatskog sela. Ali prvo treba biti jasno da se ne može vječno kupovati lokalpatriotizam. Ljudi će prije ili kasnije krenuti u potragu za dobro plaćenim poslom, a lokalna uprava ne može zaposliti dovoljno ljudi niti lokalna poduzeća koja žive od sitnih javnih radova mogu zaposliti dovoljan broj radnika. Bez gospodarskog razvoja, ne onoga koji je oslonjen na sitne javne poslove nego onoga koji radi s državom i za cijelu državu, kontinent, pa i svijet, nema ni demografske održivosti. Ljude će zadržati dobar posao, a ne pokloni. Dokaz je da se Slavonija, Lika, Gorski kotar i zaleđe Dalmacije godinama masovno iseljavaju. Istra, Primorje, Zagorje, Međimurje, dalmatinska obala i Dubrovnik imaju puno manje problema s egzodusom stanovništva.

I unatoč popularnom vjerovanju, Hrvatska nema problem s nestankom sela. Dapače, Hrvatska je jedna od zemlja s najmanjim udjelom stanovništva koje živi u gradovima: Ostatak svijeta ne naziva svako malo veće selo gradom kao mi, tako da je preseljenje ljudi sa sela u grad prirodan proces koji je Europa prošla prije nekoliko desetljeća. Ni demografija ne može biti razlog održavanja ruralnosti Hrvatske jer, iako smo manje urbanizirani od skoro svih država EU, ipak smo i među najmanjim brojem rođenih na 1000 stanovnika.

Reforma jedinica lokalne samouprave je samo jedan u nizu vječitih problema koje Hrvatska vuče desetljećima i ne rješava ih, iako stalno priča o njima. I najbolji je dokaz da se problemi u Hrvatskoj ne rješavaju zbog interesnih skupina koje zaustavljaju svaki proces koji bi rješenjem problema naštetio njihovim interesima, a ne zbog nesposobnosti: Hrvatskoj ne nedostaje znanja, relativno je jasno što se treba popraviti i koji je najbolji način za to.

Nije potrebno izmišljati ništa novo, većina usporedivih zemalja je već riješila te probleme. Hrvatskoj nedostaje volje, ne samo političke nego i građanske.

Odgađanjem nužnih reformi zbog kratkoročnog straha od gubitka manjih ili većih interesa država ostaje na putu koji vodi u polaganu propast.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala