PRIJE pet godina Plenković je dao obećanje koje nije ispunio, a sada nas podsjeća na to.

Saga je to koja traje od kada je 2016. na sami Badnjak premijer samouvjereno i ozarena lica na hitnoj konferenciji za novinare objavio da će vlada vratiti INA-u u državne ruke. Plan je bio otkupiti cjelokupni udio vlasništva MOL-a u INA-i nakon što je Arbitražni sud komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi odlučio da dokazi koje je Hrvatska podnijela nisu dovoljni da dokažu da su ugovori sklopljeni 2009. nastali kao plod koruptivnih aktivnosti.

Kako je sve počelo

Sve je počelo 2003., kada je Račanova vlada na javnom natječaju prodala 25 posto plus jednu dionicu INA-e mađarskom MOL-u. U užem izboru su još bili austrijski OMV i ruski Rosnjeft (koji je na kraju ipak odustao). Već tada je bilo puno kritika za netransparentnost, ali je ministar Ljubo Jurčić tvrdio kako je to put da INA postane jaki regionalni igrač.

2006. godine je više od 44.000 građana kupilo dionice INA-e po cijeni od 1690 kuna za dionicu, čime su platili 50 posto više nego MOL po dionici tri godine ranije. Sljedeće godine je 7 posto dionica prodano radnicima, čime su zaposlenici skupno postali vlasnici 7% INA-e.

2008. MOL iskazuje interes za povećanje udjela u INA-i, a austrijski OMV da bi se priključio procesu privatizacije. Iste godine Fond hrvatskih branitelja odlučuje prodati svojih 7 posto dionica MOL-u. Završena je javna ponuda, a na kraju MOL posjeduje ukupno 47.15 posto dionica te postaje najveći dioničar.

2009. vlada i MOL potpisuju Glavni ugovor o plinskom poslovanju, kojim se razrađuje prodaja državi skladišta plina u Okolima, kao i odvajanje u zasebnu tvrtku i kasnije prodaja vladi tvrtke za trgovanje plinom. Sljedeće godine na zahtjev zastupnika SDP-a sabor je osnovao Istražno povjerenstvo za privatizaciju INA-e, koje je trebalo utvrditi činjenice oko sklapanja dopunjenog ugovora između INA-e i MOL-a iz 2009. Ali nakon šest mjeseci rada Istražnog povjerenstva istraga je završena bez ijedne usuglašene točke između vladajuće stranke i oporbe.

2010. je uhićen Sanader kod Salzburga u Austriji dok je plaćao cestarinu, a navodno je pokušavao pobjeći iz Njemačke u SAD.

Loša 2011. 

2011. je bila posebno burna. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (Hanfa) privremeno je obustavila trgovanje dionicama INA-e na Zagrebačkoj burzi jer je utvrdila značajno trgovanje dionicama kod inozemnih investitora te je od nadležnih stranih regulatora zatražila relevantne podatke.

Hanfa je podnijela prijavu Državnom odvjetništvu (DORH) na temelju sumnje da su dionice koje su sporne stečene opranim novcem, odnosno manipulacijom. DORH je pokrenuo istragu o spornoj kupovini dionica INA-e od investitora u Slovačkoj, Mađarskoj i Cipru.

MOL je objavio da je 1.6 posto dionica INA-e predmet opcijskog sporazuma koji je on zaključio, da je preko brokera na izvanburzovnom tržištu ili na Zagrebačkoj burzi stekao ukupno 0.21 posto dionica te da na skrbničkim i podskrbničkim računima drži ukupno 47.47 posto INA-inih dionica.

Hanfa je, pak, izvijestila da je protiv MOL-a i odgovornih osoba u toj kompaniji podnijela kaznenu prijavu DORH-u zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo manipulacije tržištem i prevare u gospodarskom poslovanju. U rješenju se navodi da je MOL općom ponudom iz prosinca 2010. proklamirao i javno objavio da je cilj stjecanja dionica INA-e da se radnicima INA-e i privatnim osobama koje su dionice stekle u inicijalnoj javnoj ponudi pruži još jedna mogućnost da po cijeni značajno iznad tržišne prodaju svoje dionice MOL-u, a nakon završetka ponude kupovao je dionice INA-e po značajno višim cijenama (između 3650 i 4016 kuna po dionici). Iz toga proizlazi kako je njegov osnovni cilj od početka bio prelazak praga od 50 posto udjela u INA-i, što kao cilj nije objavio prilikom objavljivanja opće ponude.

MOL je reagirao priopćenjem kojim je "odlučno odbacio sve navode i optužbe u vezi s manipulacijama tržištem", istaknuo da je kupovao zakonito i da nije prekršio zakon te najavio da će upotrijebiti pravni lijek protiv Hanfinih odluka i postupaka.

Iste godine je otvorena istraga USKOK-a protiv Sanadera zbog primanja mita od 10 milijuna eura od predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernadija za protuuslugu omogućavanja preuzimanja upravljačkih prava u INA-i.

Vlada tadašnje premijerke Jadranke Kosor daje suglasnost za vođenje pregovora s MOL-om kako bi se pristupilo drugoj izmjeni i dopuni Ugovora o međusobnim odnosima dioničara INA-e. U međuvremenu je mađarski premijer Viktor Orban izjavio da mađarska vlada neće prihvatiti nikakve promjene postojećeg sporazuma između MOL-a i INA-e.

Nastavak sage

2013. vlada postavlja ministra Ivana Vrdoljaka da vodi pregovore s MOL-om. Sljedeće godine Hrvatska protiv MOL-a podnosi arbitražnu tužbu Komisiji UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi, kojom traži da se proglase ništetnim izmjene ugovora iz 2009. o upravljačkim pravima u INA-i i glavni ugovor o plinskom poslovanju.

2014. i MOL i ministar Ivan Vrdoljak razgovaraju s predstavnicima ruskih kompanija Rosnjeft i Gazpromnjeft o prodaji dionica INA-e. Rusi su zainteresirani za preuzimanje. Održane su četvrta i peta runda pregovora između vlade i MOL-a. U srpnju tadašnji premijer Zoran Milanović u Zagrebu razgovara s predstavnicima ruskog Gazproma, a i MOL objavljuje kako je zainteresiran za prodaju svog udjela u INA-i Gazpromu. Tadašnji ministar Vrdoljak izjavio je kako se Hrvatska sprema i za opciju otkupa MOL-ova udjela u INA-i u slučaju da propadnu pregovori o zajedničkom upravljanju INA-om.

2016. Hrvatski sabor iskazao je nepovjerenje Tihomiru Oreškoviću. Orešković je u svom obraćanju saboru ustvrdio da je pravi razlog za rušenje njegove vlade to što je zbog zaštite nacionalnih interesa počeo raditi na rješenju spora INA-MOL kroz nastavak arbitraže i početak novih pregovora, što nekima nije odgovaralo.

Time dolazimo do Plenkovićevog optimizma oko otkupa INA-e.

Vlada ne samo da nije uspjela kupiti INA-u već nije uspjela ni odabrati investicijskog savjetnika u transakciji dionica.

Tako je 2018. za savjetnika izabrana ponuda teška 8 milijuna eura, koju su dali Morgan Stanley, Intensa Sanpaolo i PBZ Zagreb. Ipak, zajednički jezik se tu nije pronašao s konzultantima te je odabrana druga investicijska kuća, Lazard, čija je ponuda iznosila devet milijuna eura. Od tog iznosa Republika Hrvatska je do sada platila samo naknadu za fazu pripreme transakcije, nešto manje od 23 milijuna kuna.

Plenković naivno najavio povratak INA-e Hrvatskoj

To je samo manji dio cijele sage o INA-i, toliko kompleksne priče da više nitko nije siguran tko je kome što napravio i kako. Od početka do sada je bilo uključeno nekoliko vlada, nekoliko premijera, nekoliko ministara, na desetine pregovarača, nekolicina međunarodnih savjetničkih kompanija, ruske kompanije, dva arbitražna suda, dva-tri državna suda, austrijska policija, USKOK, Hanfa, zaposlenici INA-e, Fond hrvatskih branitelja... Zamršenije za pratiti od Igre prijestolja i Gospodara prstenova (knjiga, ne serije i filmova).

Plenković je tog Badnjaka 2016. bio ili užasno naivan ili užasno glup kada je slavodobitno objavio da će Hrvatska otkupiti INA-u od MOL-a. Uništavala je INA i veće muškarce od njega. Ubogi ministar Ćorić najavljuje novi arbitražni postupak i optimistično polaže nade u njega, tvrdeći da je trenutna pravna pozicija Hrvatske bolja nego što je bila.

Saga o INA-i je ponajviše priča o Hrvatskoj, njenim političarima, raširenoj društvenoj korupciji, nesposobnosti u određivanju prioriteta, ciljeva i politika. Ma koliko duboka i komplicirana ta saga bila, s obzirom na to koliko stvari je Hrvatska zadnjih 20 godina radila, ona se lako zaboravi. Tko bi popratio sve korupcijske afere u Hrvatskoj?

Pet godina nakon što se pojavio na televiziji ozarena lica s najavom da će upravo on riješiti cijeli problem, Plenković opet tvrdi isto. Kao da mu nije dovoljno što je nije ispunio obećanje dano prije toliko godina, on još podsjeća na to sve one koji su zaboravili. A većina je bila zaboravila jer je dolazilo previše afera iz njegovog tabora i od ljudi kojima se okružio.

Saga se nastavlja.