NA DANAŠNJI dan 1993. godine Hrvatsku je potresla vijest da je u prometnoj nesreći poginuo pjevač Tomislav Ivčić. U tom je trenutku zadarski glazbenik sa zagrebačkom adresom bio jedna od najvećih domaćih zvijezda, s brojnim uspješnicama iza sebe. U suradnji s Yugopapirom donosimo obiteljski intervju koji je dao magazinu Top.

Prosinac 1989.: Uvriježeno je mišljenje da domovi poznatih moraju biti oličenje njihova statusa u društvu, da većina njih živi puno drukčije od nas. Dom Tomislava Ivčića razbija ove predrasude i ističe vrijednosti za koje se on i njegova žena Slavica najviše bore i to pokušavaju prenijeti na djecu - a to je skromnost.

Tako se ni njihov dom na Resničkom putu ničim vanjskim ne razlikuje od drugih obiteljskih kuća i ničim ne upućuje da upravo tu stanuje jedna od naših najpoznatijih zvijezda estrade. Tomislav i Slavica i njihovo troje djece, Izabela, Kristina i Ivan stanuju u kući Slavičinih roditelja, u predgrađu grada. U braku su već deset godina, a do prije godinu dana živjeli su u jednom dnevnom boravku i dijelili jednu spavaću sobu.

"Sad nam se stanje malo popravilo, dobili smo još jednu spavaću sobu, tako da imam kakav-takav prostor za prijatelje, goste i za sebe. Premda sam cijeli svoj život posvetio glazbi, nisam riješio najvažniju stvar u životu - stan ili kuću. Zarađujem fantastično, toliko fantastično da nikad neću moći kupiti ni stan niti kuću po tržišnoj vrijednosti, a država mi ga isto tako neće dati. Prostor nam je minimalan za troje djece i moj posao, ali i savršen, jer živimo u skladu i ljubavi i najvećoj sreći", rekao nam je Tomislav.

Cjelokupan posao oko kuće, obitelji, odgoja djece, vrta pa i muških kućanskih poslova na sebe je preuzela Slavica. Ona je i apsolutni šef u kući. Tomislavov posao je stvaranje i glazba.

"Mi smo podijelili život na opću sreću i zadovoljstvo. Slavica nema nikakvih stvaralačkih ambicija, jer u protivnom ja je ne bih smio sputavati. Imao sam sreću da u životu nađem i domaćicu i majku i da Slavica u tome nalazi svoju sreću. Tu smo nas dvoje apsolutno cjelina", objasnio je Tomislav.

Kad smo posjetili Tomislava i njegovu obitelj, Tomislava smo zatekli u radnom dogovoru s Ivicom Mihaljevićem, direktorom propagande u cavtatskoj Croatiji i Borisom Šuputom, menadžerom. Upravo su završavali dogovore za Karnevalshow i internacionalni festival Zlatna palma Dubrovnika.

I dok je Tomislav ispričao goste razgovarali smo s Izabelom i Kristinom. Ivan se na fotelji ljutio zbog toga što je tata ugasio njegova Asterixa na videu. Ova cijela gužva nije mu se previše svidjela. Kristina nam je odala da nije prepoznala tatu dok je ljetos u Zadru obrijao brkove.

Izabela nam je potiho rekla da su i tata i mama podjednako strogi i da ona i njezina sestra vole nastupati u Lisinskom. Izabela je iskoristila priliku da nam ponešto odsvira i na i klaviru. To je još više razljutilo Ivana, pa je cijelu gužvu mogla razriješiti samo mama Slavica. Ivan je pak znatno bolje volje bio kad ga je Tomislav uzeo na ruke, igrajući se s njim.

"Nezgodno bilo da ja koristim svoj položaj"

Dnevna soba u kojoj smo sjedili pravo je oličenje Tomislavove duše. Klavir, srebrne, zlatne i dijamantne ploče i nekoliko zanimljivih slika priroda. Pravi raj za opuštanje.

Ivčićevi nemaju telefon, stvar toliko neophodnu za posao kojim se Tomislav bavi. Možda je nekoliko puta preko svojih veza i poznanstava mogao riješiti i taj vitalni problem, ali priznaje da mu to nije padalo na pamet: "Ako već ni moji susjedi nemaju telefon, malo bi nezgodno bilo da ja koristim svoj položaj, iskoristim svoje veze i uvedem ga u kuću. Tomislav, Slavica, Izabela, Kristina i Ivan nemaju svoje obavezne i redovite vikende". 

Slavica nam je priznala da joj puno znači što ima svekrvu u Zadru, jer da Tomislav slučajno nije s mora čisto sumnja da bi i ona i klinci otišli sami na godišnji odmor.

Tomislav je uvijek u poslu, a dosad su njih dvoje tek jednom ili dvaput slavili zajedno Novu godinu. Kad se slučajno potkrade i poneki slobodni dan bez obaveza, Tomislav se u njemu ne snalazi i potroši ga bez veze. Najmanje onako kako bi to želio čovjek koji sanja o slobodnom vremenu.

"Nisam navikao na tu ljepotu slobode", odaje nam Tomislav. "Kad mi se ukaže prilika toliko toga bih htio napraviti, da izgorim u želji i ne napravim ništa. Možda malo duže spavam, čitam novine, lunjam po kući... Obično želim malo posložiti svoja pisma, dokumente, pjesme. Rekao sam vam da pripremam knjigu. I ona je vezana za moju kreativnost".

Napisala: Mirela Kruhak (Top, 1989.)