Tragom prakse oblikovane prijašnjim iskustvima, trgovina naftom i naftnim derivatima koji stižu iz Rusije počinje nalikovati kompliciranoj shemi pranja novca; bitno je zametnuti tragove i umiriti savjest potrošača dok iz toplih domova promatramo ratne užase u Ukrajini.

SIGURNO ste već čuli za termin Brent? Riječ je o blendu sirove nafte koja se počela crpiti u Sjevernom moru (na lokaciji sjeveroistočno od Šetlandskog otočja) prije gotovo pola stoljeća i obično se koristi kao globalni indikator kretanja cijena crnog zlata.

Povijest Brenta nemoguće je sažeti u nekoliko redaka teksta, ali za ovu je priču tek bitan podatak kako je desetljeće nakon početka komercijalne eksploatacije u Londonu startala trgovina terminskim ugovorima koja je Brent pretvorila u globalni benchmark.

Slična priča prati i West Texas Intermediate (WTI) s druge strane Atlantika; razlika je tek u činjenici da je trgovina financijskim derivatima naslonjena na dotičnu vrstu nafte započela nešto ranije, i to u Chicagu (koji slovi kao ključan hub globalne trgovine robama i sirovinama).

Brent i WTI - okosnica globalne trgovine naftom

Ako vam zapne za oko ili uho vijest o kretanju cijena sirove nafte (lišena geografskih odrednica), sva je prilika da je riječ o terminskim cijenama Brent ili WTI blenda koji svoju popularnost duguju upravo financijskim tržištima.

Raskošna paleta srodnih proizvoda (terminskih ugovora i opcija) bogate vremenske dimenzije koja se proteže daleko u budućnost (možete se kladiti na cijene nafte nekoliko godina unaprijed) osigurava aktivno tržište koje tvori pouzdanu bazu globalne trgovine. Obilje likvidnosti i nebrojene mogućnosti špekuliranja (i hedginga) učinili su Brent i WTI globalno poznatim blendovima iako je segment proizvodnje sirove na globalnoj razini nafte bitno kompleksniji.

Na brojnim lokacijama širom svijeta iz zemlje i podmorja izvlači se sirova nafta s različitim kemijskim svojstvima. Ključ je u molekularnoj strukturi sirovine koju je u prvom redu moguće razlikovati prema kriteriju gustoće (gravity), na skali razvijenoj u American Petroleum Institute (u rasponu od teže do lakše), te udjelu sumpora (o kojem ovisi klasifikacija u rangu od slatke do kisele sirovine).

Ovisno o tim karakteristikama, koje sirovinu čine manje ili više prikladnom za rafinerijsku obradu, formira se i cijena, obično u obliku diskonta ili premije u odnosu na dva likvidna instrumenta s početka priče - Brent i WTI. Wikipedia tako nudi popis od tristotinjak poznatih vrsta, a među njima je, posve logično, i šačica blendova iz - Rusije.

Riječ je o pridruženom članu OPEC naftnog kartela i jednom od najvećih svjetskih proizvođača sirove nafte koja je sve do invazije u značajnoj mjeri završavala na tržištu Europske Unije, bilo u sirovom obliku (kao materijal za rafinerijsku obradu) ili kao finalan proizvod (neki od naftnih derivata) koji točimo na benzinskim crpkama.

Moralne skrupule naftnih kompanija

E sad se, nakon što smo pokrili osnove, napokon možemo vratiti tmurnoj realnosti i ruskoj invaziji na Ukrajinu. Jer nemilosrdnim salvama projektila dotok ruske nafte i naftnih derivata u EU nije prekinut; već nakon prvog vala sankcija kojima je savez zapadnih zemalja odlučio kazniti Rusiju bilo je jasno da će sirovine poput plina i nafte imati poseban tretman.

Koliko god se doimala licemjernom (i s pravom bacala u očaj stanovnike Ukrajine), takva strategija europskih čelnika malo je koga iznenadila. Činjenica da je, uz gomilu kojekakvih sankcija, nominalno ostavljeno podosta prostora za nesmetanu trgovinu sirovinama (kojom agresor zapravo financira tragičan ratni pohod na susjednu državu), naprosto je odraz specifičnih okolnosti (i posljedica promašenih političkih odluka) na Starom kontinentu.

Takav odnos snaga preko noći je naprosto nemoguće promijeniti. Za „godinu, dvije, tri“, obećavaju europski čelnici, u nedostatku kredibilne alternative, jer na Rusiju, u uvjetima dramatičnog rasta cijene i ozbiljne neravnoteže na tržištu, otpada otprilike 10% ukupne svjetske proizvodnje sirove nafte.

I tu se stvari kompliciraju.

Za početak, sankcije bitno otežavaju poslovanje s Rusijom. Banke se oprezno i vrlo sporo kreću labirintom propisa kojima se dopušta, ograničava i zabranjuje poslovanje (i trgovina) s Rusijom, a restrikcije nameću obvezu svakodnevnih provjera druge ugovorne strane prema nizu različitih kriterija.

Svaka karika u kompliciranom lancu nabave energenata ovisi, naravno, o kreditnim linijama banaka, što onda dovodi do zastoja u opskrbi, ili u lošijoj varijanti, čak i nestašica (posljednjih se tjedana u tom kontekstu najčešće spominje dizelsko gorivo).

A onda se valja još suočiti i s negativnim publicitetom koji predstavlja ozbiljan reputacijski rizik za korporativni sektor. Nedugo nakon početka invazije, britanski lučki radnici odbili su pretovariti brod pod njemačkog zastavom koji je dopremio rusku sirovu naftu za rafineriju Stanlow Oil u vlasništvu indijske korporacije Essar.

Bojkot ruskih proizvoda naišao je na odobravanje velikog broja građana Europske unije, ali i donio nove glavobolje naftnim kompanijama: sirovine koje su se (nominalno) mogle slobodno dopremati iz Rusije, i koje su nasušno potrebne ekonomiji Starog kontinenta, postale su politički vruć krumpir.

Na reakcije naftnih kompanija, koje u javnosti ionako ne uživaju osobito velik ugled, nije trebalo dugo čekati. Jedna od po jedna, redom su se odrekle obećavajućih istraživačkih projekata (i proizvodnih kapaciteta) u Rusiji, zaobilazeći rusko tržište. Ili se barem tako činilo na prvi pogled.

Još krajem veljače Shell je objavio povlačenje iz projekta NordStream 2, a nedugo nakon toga i obustavu kupnje sirove nafte iz Rusije, te raskid suradnje s Gazpromom, što bi kompaniju moglo koštati između četiri i pet milijardi dolara. British Petroleum bi mogao izgubiti peterostruko više zbog likvidacije vlasničkog udjela u ruskom Rosneftu, a ni ostali nisu sjedili skrštenih ruku, knjižeći rezervacije na ime potencijalnih gubitaka uslijed nepovoljnog razvoja situacije.

Za to vrijeme, europski čelnici grozničavo traže politički prihvatljiviju alternativu, najavljujući mogućnost potpunog embarga na rusku naftu do kraja godine.

Zametanje tragova

Drugim riječima, nafta iz Rusije postaje toksična sirovina koju mnogi ne žele. Otuda i vijesti o diskontu kao dodatnoj motivaciji pomoću koje ruski proizvođači pronalaze kupce. Podaci koje nude S&P Global i Platts govore o diskontu ruskog Urals blenda u odnosu na Brent od čak tridesetak dolara po barelu, makar je uobičajeni diskont tek dolar ili dva po barelu (tako je bilo neposredno uoči invazije).

Uz takav popust, jeftino moraliziranje brzo će ustuknuti pred poslovnom logikom.

Savjest, kažete?

Niste valjda pomislili da se neće naći dovoljno beskrupuloznih oportunista? Predvode ih Kina i Indija, zemlje koje se nisu pridružile sankcijama i vodeći su uvoznici nafte u svijetu. Budući da je Rusiji dopuštena slobodna trgovina naftom, nema nikakvog straha od sekundarnih sankcija (vrlo potentno oružje u američkim rukama).

Ali oportunista ima i u Europi - dogovaraju maštovite dealove ispod stola i iza kulisa, prema već prokušanom receptu. Trenutno ih ništa ne priječi da (potpuno legalno) dobavljaju rusku naftu, no samo su se rijetki spremni suočiti s optužbama da svojim poslovanjem financiraju ruski ratni stroj.

Praksa se usavršavala tijekom embarga na izvoz nafte iz Venezuele i Irana; tada se na tržištu prodavao Singapore blend, vrsta koju nećete naći na popisu koji nudi Wikipedia.

Singapur, naravno, nema značajnije naftne proizvodnje, ali raspolaže povećim skladišnim kapacitetima u kojima se politički kontaminiranoj nafti gubi svaki trag. Nakon što se (doslovno) pomiješa s nekim drugim blendom i prijeđe preko ruku nekoliko različitih posrednika, iz Singapura se u tankere utovaruje politički korektna nafta na koju se ne primjenjuju nikakva ograničenja.

Alternativa onshore miksanju su offshore operacije poznatijem pod terminom „STS transfer“ (shop-to-ship), tehnički zahtjevne operacije koje je putem dvaju tankera moguće izvesti daleko od očiju znatiželjnika. U prošlosti se tako nafta iz Irana i Venezuele pretvarala u Malaysian blend, koji bi potom otplovio do konačne destinacije (do manje ili više naivnih kupaca).

Latvian blend

Danas se na tržištu misteriozno pojavljuje Latvian blend, koji nastaje u spremnicima lociranima na naftnom terminalu u latvijskoj luci Ventspils, po uzoru na Singapur.

U tu svrhu Shell se, kako navodi Bloomberg, pobrinuo i za adekvatnu pravnu podlogu, definirajući u svojim dokumentima „rusku naftu“ isključivo kao „isporuke u kojima udio nafte iz Rusije prelazi 50%“. Sve ispod tog prava pukim potezom pera gubi bilo kakvu poveznicu s Rusijom.

Za to vrijeme, sve veće količine ruske nafte gomilaju se u Turskoj. Zemlja koja se nesebično nudi kao posrednik u pregovorima između zaraćenih strana u ožujku je uvezla oko 7,4 milijuna barela ruske nafte, ili otprilike trostruko više u odnosu na veljaču. Naftu (blendove Urals i Siberian Light) prerađuju rafinerije u vlasništvu domaćeg Tuprasa ili azerbajdžanskog Socara, a kao moguće destinacije za izvoz ruske nafte spominju se još i Nizozemska, Španjolska i Finska.

Kako će Rusija izvesti najviše nafte u par godina?

Za to vrijeme, Rusija u travnju planira izvesti gotovo 9,3 milijuna tona, što bi bila najveća količina u posljednje tri godine.

I tako, malo po malo, cijela priča sve više počinje nalikovati kompliciranoj shemi pranja novca, kako bi se zametnuo trag o izvornom porijeklu (u ovom slučaju prljavih sirovina, umjesto ilegalno zarađenog novca) i izmijenila forma (supstanca, naravno, ostaje nepromijenjena).

Teško tu može pomoći nekakvo moraliziranje svisoka; dok god europski potrošači žedno gutaju velike količine crnog zlata (a subvencije i različite porezne olakšice održavaju potražnju konstantnom), promjenu poslovnog modela posve je iluzorno očekivati.