DOĐETE li na splitski Pazarić nakon 10 sati ujutro, male su šanse da će vam ostati koja feta soparnika.

Ponekad se čini da je ova stoljetna delicija prvo što se rasproda. Pogotovo ako je to pravi soparnik, pečen ispod peke, na kamenu i vatri, a ne ono što se naziva soparnikom i stiže iz obične pećnice. 

Razliku je vrlo lako uočiti. Pravi soparnik ne možete napraviti kod kuće, koliko god se trudili. Bit će to neka plosnata pita od blitve, ali ni blizu originalnom soparniku kakav stiže iz omiškog zaleđa. Zato ovdje donosimo prikaz dvije varijante soparnika.

Najbolji se najbrže rasprodaju, zato valja doći rano

Baka kod koje inače kupujemo pravi poljički soparnik na splitski Pazarić između Plokita i Sućidra (oko čijeg se pripadnosti vazda lome koplja) dolazi samo jednom u tjednu, pa smo vam odlučili predstaviti druge dvije opcije od mogućih šest-sedam varijanti soparnika koje se ovdje nude. 

A svi soparnici s pazara su dobri ili odlični. Pogriješit ćete jedino ako potrošite novac na neku inačicu soparnika iz kakve pekare.  

Već oko 9 sati ujutro mlada prodavačica soparnika štanda smještenog posred Pazarića mogla je zaključiti blagajnu.

Od čitave okrugle daske na kojoj se nalazio soparnik ostalo joj je svega desetak feta. Neodoljiva kombinacija blitve, češnjaka i tankog jednostavnog tijesta mamac je i za vegetarijance i za mesoždere. 

Kod ove cure soparnik je svega 80 centi, odnosno šest kuna. Ma ništa! Cijene, kaže, nije povećavala uvođenjem eura. 

Dok strpljivo čekamo da nam poslaže pomno odabrane komade u aluminijsku foliju, savjetuje nam da probamo soparnik s fetom pršuta ili sira.

Savjet prodavačice: Soparnik s pršutom ili sirom

Mmm, što bi to tek bilo. U blizini se nalazi pršutoreznica gdje su do nedavno nudili pakovanje domaćeg pršuta već po 20 kuna, a u ponudi imaju i Gligora sireve, možda bismo mogli, kad smo već ovdje... Aha, da, došli smo zbog soparnika.

Idući štand našli smo svega par metara dalje, na ulazu u Pazarić. Ovaj se pazarić baš zove Pazarić. Taj se naziv uvriježio. Jer kad kažete Pazar, misli se na onaj veliki u centru grada, a Pazarić je baš ovaj, na križanju Sućidra i Plokita. Iako ni ovaj nije pazarić jer dosta je velik - ima ribarnicu i mesnicu i trgovine odjećom i obućom, ma sve, od igle do lokomotive.

Deblji soparnik, viša cijena

Na štandu koji idućeg posjećujemo nalaze se prepune dvije velike daske i čini se da ovaj soparnik ne nestaje tako brzo.

Izgledom je dosta deblji. Kao dva ova koja smo ranije kupili. A i cijena to prati. Košta euro. Dvadeset centi više nego tanja verzija koja je bliže originalu.

Deblji soparnik, zapravo, nije bio loš, ali svakako ga je pobijedio onaj jeftiniji i tanji.

Kod debljeg je bilo i puno više blitve i češnjaka, baš je bio kao neka turbo verzija soparnika. McDonald's bi ga oglasio kao Duble Soparnik. 
Dobro, sad kad smo počinili smrtni grijeh i stavili McDonald's i soparnik u istu rečenicu, vrijeme je da se iskupimo pojašnjenjem kako se ova delicija pravi. 

Jeste li znali da se peče pokriven pepelom?

Tijesto se treba mijesiti sat vremena prije nego što ide u komin.

Prema klasičnom receptu, trebalo bi nasjeckati malo veću kapulu, pripremiti maslinovo ulje i sol. To se pomiješa s blitvom narezanom na trakice. Smjesa se iskrene na tanko razvučeno tijesto. Preko toga ide drugi sloj tijesta koji se potom spoji s prvim tako da se zavrnu rubovi. Kaže se da se tijesto "zavrnjoka". 

Neki stavljaju puru na vrh. Najveća muka oko pripreme soparnika, osim razvlačenja tijesta na malo deblji sloj od lista papira, jest paziti da ne progori dok se peče.

Kad se ispeče, soparnik se - pomete

Soparnik se ne radi ni na tepsiji ni na foliji, on se direktno stavlja na kamen, na pepeo, na žeravicu toliko usitnjenu da je postala prah. I onda se prekriva istim takvim slojem pepela. Lugom i žarom. Peče se dvadesetak minuta. Treba biti vrlo oprezan da žeravica, ako je krupna, ne progori tanki soparnik. 

Kad se ispeče, soparnik se pomete. Doslovce. Metlom se dobro skine pepeo s njega. Zatim se nareže češnjak i polije maslinovim uljem. Reže se na rombove. Zatim se obavezno uzme bukara u koju se ulije domaće crno vino i lagano se pijucka uživajući u jelu pod zaštitom UNESCO-a.